ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: Pobuna je nužna da bi život imao smisla

Mislim da fora nije samo u tome da pokušavate da mijenjate stvari, iako je, naravno, dobro ukoliko u tome uspijete, već u tome da se bunite i borite uprkos saznanju da je borba uzaludna, jer vas to čini živim.
Objavljeno: 04. 08. 2017 - 08:54 Promjenite veličinu teksta: A A A

Ako u subotu, 5. avgusta u 21 sat naletite do Kanli kule, imaćete priliku da vidite film „Slučajevi pravde“ – posljednji veliki faktor urušavanja zdravlja i još većeg gubitka tečnosti Aleksandra Radunovića Popaja iz organizacije The Books of Knjige. Pet godina nakon istoimene pilot epizode Popaj, Zoran Marković Zonjo, Veselin Gajović Gajo i Goran Vujović završili su istoimeni dugometražni film i spakovali ga za ovogodišnje izdanje Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala. I ne samo to!

Uprkos hroničnom umoru, nenaspavanosti i ostalim demonima koji prate rad domaćih filmadžija, četiri motora organizacije TBOK organizovaće žurku poslije premijere, u 23 sata u Gradskoj kafani. Poslije toga, „Slučajevi pravde“ lete na Sarajevo film festival, gdje je film na repertoaru 12. avgusta, u 21:45 sati u multipleksu Cinema City. U oktobru slijedi bioskopska distribucija filma u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

02-popaj

Uoči domaće premijere i lansiranja filma u regionu, pozvali smo Popaja da nam kaže šta nas čeka. Pričao je o snimanju filma, muzici, gogoljevskom humoru, Kamiju, domaćim „genijalcima“, jednoj farmi koja je dignuta u vazduh u Bjelopavlićima... I podsjetio zašto moramo da se bunimo dok smo živi.

OBJEKTIV: Prošlo je pet godina od pilot epizode „Slučajevi pravde“ do finiša istoimenog dugometražnog filma. Kad biste pitali naš narod, većina bi Vam rekla – ako Buksovci ne mogu da dobiju pare, onda ne znam ko može. Šta biste odgovorili?

POPAJ: Nisam siguran da bih im bilo što odgovorio jer znam da ljude uglavnom ne zanimaju te stvari, pa mislim da se nije pametno iscrpljivati time što biste bilo koga pokušali ubjeđivati u bilo što.

Ono što je zanimljivo u Vašem pitanju je činjenica da se sve to formuliše na način da mi, ili bilo ko drugi, od nekoga treba da dobijemo pare. Ljudi uglavnom tako razmišljaju, ali je to pogrešan pristup stvarima. U ovom slučaju mnogo više dobija onaj ko se odluči da te pare uloži u nešto što će biti gledanije od bilo koje druge vrste reklame, a product placement u filmu jeste reklama i realizuje se za neuporedivo manje para nego što bi morao platiti proizvodnju i emitovanje reklame na TV, i to sa ograničenim rokom trajanja.

Radi se o poslovnoj ponudi u kojoj ljudi koji ulože u film dobijaju mnogo više zauzvrat, ali i pored te činjenice mi nismo uspjeli da skupimo sve pare za film koji je realativno jeftin, tako da smo u ovom trenutku u minusu čiji iznos ne bih pominjao jer pretpostavljam da ni to ne treba da interesuje ljude koji imaju prečih stvari o kojima valja razmišljati.

Naravno, bilo je firmi koje su prepoznale potencijal filma i takve vrste ulaganja, ali se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Mnogo više je onih koje nas nisu udostojile čak ni odgovora. No, to je Crna Gora, i to treba čuvati kao zjenicu oka svoga.

Važno je napomenuti da filma ne bi bilo da se nije pojavio gospodin Nikola Koprivica koji vodi fondaciju „Ćano Koprivica“, koja je dala najviše para za snimanje i zbog toga smo mu veoma zahvalni, iako nismo sigurni što mu je to trebalo. Na kraju krajeva, niko nas nije ćerao da snimamo. Mogli smo mirno da sjedimo po kakvih kafana i pričamo kako je situacija zajebana i kako će uskoro bit još gore, a 'oće.

03-poster

OBJEKTIV: „Čovjek se pretvorio u životinju koja se svakodnevno bori za komadić ustajale hrane, tako da ga senzacije tipa muzike, književnosti, slikarstva, nekog atraktivnog performansa ili nečeg sličnog ne dodiruju previše, naravno, ako mu ne dirate u prljavi tanjir iz koga jede.“ Kraj Vašeg citata. Znači li to da ne očekujete veliko interesovanje publike na premijeri „Slučajeva pravde“ u Novom?

POPAJ: I dalje mislim to što sam rekao, ali vjerujem da citat koji ste pomenuli i očekivanja u vezi gledanosti filma nemaju previše veze jedno sa drugim. Kad to kažem mislim na činjenicu da se mi bavimo humorom, a to uvijek privlači veliki broj ljudi.

Iako postoje mnoge teorije koje se bave prirodom humora logično je da najveći broj ljudi ne razmišlja o tome zbog čega im je nešto smiješno. Ljudi vole da se smiju i to je to. Problem može biti u tome što se u današnje vrijeme ljudi ne smiju na način koji bi bio najljekovitiji, a pod tim podrazumijevam gogoljevski pristup humoru koji nam donosi uvid u činjenicu da se, dok se smijemo nekom liku iz filma, književnosti ili pozorišta, zapravo smijemo sebi samima.

Čini mi se da se današnji čovjek uglavnom smije drugome i u tome drugome veoma malo prepoznaje sebe. On se, dakle, uglavnom podsmijeva ili omalovažava drugoga zbog sopstvene neostvarenosti i nesposobnosti da bude poput današnjih idola: političara , kontroverznih biznismena ili pjevača i pjevačica narodne muzike. Naravno, ima izuzetaka, ljudi koji stvari promišljaju na malo drugačiji i dublji način. Ja bez imalo skromnosti vjerujem da ih među našom publikom ima mnogo.

U tom smislu, vjerujem da broj ljudi koji će doći da vide naš film nema veze sa aktuelnim trenutkom u kom se nalazi umjetnost ili bilo koja druga oblast ili grana društvenog života u Crnoj Gori. Prije će biti da ima veze sa tim što smo prisutni mnogo godina i ljudi su se navikli na gluposti koje radimo i sa tim da se, na koncu,  radi o komediji, omiljenom žanru najvećeg broja ljudi.

OBJEKTIV: Ranije ste govorili kako čovjek tokom rada konstantno gubi ogromnu tečnost, zdravlje mu se narušava i onda je vrlo moguće da dobije razne polne bolesti ili, ne daj Bože, neku blažu formu sifilisa. Što ste sve „zakučili“ spremajući „Slučajeve pravde“?

POPAJ: Kako je sve u vezi rada na proizvodnji filma, počev od pisanja scenarija, preko traženja para, raznoraznih kastinga, organizacionih stvari, snimanja, postprodukcije i distribucije veoma ozbiljan i naporan posao, a imajući u vidu činjenicu da smo nas četvorica, zapravo, najviše dvojica od nas četvorice, radili sve te poslove, moram da konstatujem da smo zakučili hroničan umor i iscrpljenost ali sve to prođe i čovjek poslije desetak godina dobije poriv da ponovo razmišlja o snimanju filma. Ako ima sreću da ga neko odgovori od toga život krene pravim putem, a ukoliko se to ne desi taj nesretni čovjek ponovo prolazi kroz raznorazne gluposti, potroši nekoliko godina života gubeći ogromne količine tečnosti i onda ponovo mora da odmara.

Ono što je najvažnije u svemu tome je činjenica da je osjećaj koji se javlja tokom procesa rada, bilo da su u pitanju skečevi, reklame, serija ili film neopisiv, te da ljubav prema tome što radimo u potpunosti potire sve teškoće koje se javljaju prilikom realizacije stvari koje sam pomenuo. Bavljenje ovime čime se mi bavimo u današnjoj Crnoj Gori je jako teško i neisplativo, pa činjenica da i dalje istrajavamo u tome dovoljno govori o našem odnosu prema onome što radimo.

OBJEKTIV: Sada kada je sve spremno za premijeru u Novom, možete li se prisjetiti najgoreg momenta tokom snimanja filma, kad ste Vi ili neko od ekipe željeli da pošaljete sve u Honduras i obustavite projekat?

POPAJ: Bilo je loših momenata, ali mislim da su oni sastavni dio posla i ni jedan od njih nije doveo do toga da razmišljamo o prestanku snimanja. Mislim da smo s obzirom na to u kakvim smo uslovima radili relativno lagano snimili film, a veliki broj članova ekipe među kojima je mnogo onih koji imaju ogromno iskustvo rada na filmu su nam govorili da je snimanje našeg filma bilo jedno od prijatnijih iskustava, a ne vjerujem da je u pitanju bila kurtoazija.

OBJEKTIV: A najbolji momenat, kad ste znali da je film prava stvar?

POPAJ: Kad procjenjujete stvari koje ste sami radili uvijek postoji opasnost da skliznete ili u nekritičan ili u previše kritičan odnos prema djelu o kome se radi. Iako imamo mnogo iskustva kad su raznorazna snimanja u pitanju ne bih se usudio da govorim o kvalitetu filma koji smo uradili. Ne zbog toga što ne vjerujem u to što smo radili, već zbog činjenice da to što ću eventualno reći u suštini ništa ne znači.

Film će uskoro početi da živi mimo nas i mislim da je suvišno verbalizovati naše utiske, nade i očekivanja. Ili ne daj bože, da sami sebe hvalimo zbog toga što smo napravili, što je, u najvećem broju slučajeva, odlika crnogorskih umjetnika. Niđe nema toliko genijalnih ljudi kao u Crnoj Gori, a što je najbolje, oni sami sebi postavljaju dijagnozu. Kad god čujete da neko hvali samog sebe znajte da nešto nije u redu sa čovjekom ili ženom koja to govori.

Naravno, to ne znači da ne smijemo vjerovati da smo uradili nešto dobro, ali je infantilno taj utisak ne zadržati za sebe iako znam da u Crnoj Gori mnoge možete ubijediti da ste genijalni ako to ponovite dovoljno puta.

No, da se vratim Vašem pitanju. Najbolji momenat je, bar za mene, bila posljednja klapa, odnosno dizanje u vazduh farme u Bjelopavlićima kad umalo nije izgorela  farma, stoka i neki psi koji tu žive. Srećom sve se dobro završilo, pa su izgoreli samo farma i stoka... Ali taj podatak čitaocima vjerovatno neće značiti ništa jer su vjerovatno očekivali neku anegdotu, a ja je ne ispričah.

04-kadar-iz-filma

OBJEKTIV: Vjerovatno mnogi zamišljaju da rad sa TBOK uvijek protiče u veoma opuštenoj atmosferi. Koliko je vrijeme provedeno na filmskom setu bilo „kafanski“, a koliko teški rad?

POPAJ: Iako sam svjestan činjenice da ljudi tu vrstu posla zamišljaju drugačije, u pitanju je ozbiljan i često veoma naporan rad, ali ne bih volio da ljudi pomisle da se žalim jer ima i par težih zanimanja. Recimo sudije ustavnog suda, krupijei i stražari rade teže stvari, pa se ne žale.

Dakle, kad god su u pitanju poslovi koji imaju veze sa snimanjem bilo koje vrste radi se o ozbiljnom poslu dok su, recimo, radio emisije nešto što još ne iziskuje skoro nikakav napor i mogao bih reći da je u pitanju čisto uživanje. Nadam se da se to i čuje. Siguran sam da ćemo prestati da radimo na radiju čim osjetimo da je taj osjećaj nestao. Radio još uvijek ne doživljavamo kao posao i mislim da je velika sreća za svakog čovjeka ako ima priliku da mu neko plati za ono što bi inače radio i džabe.

OBJEKTIV: Koliko je ostatku filmske ekipe bilo teško da se navikne na improvizatorske „navike“ Buksovaca? Ili takvog problema nije bilo jer ste se okružili sličnim ljudima - Zoranom Kesićem, Glogovcem, Zenitom Đozićem, Ljubom Kaličaninom...?

POPAJ: Kako je film ozbiljna stvar u čijoj proizvodnji učestvuje veliki broj ljudi, najveći dio filma morao je biti snimljen po scenariju. Dakle, bilo je improvizacije, ali uglavnom u scenama u čijem snimanju su učestvovali Gajo, Goran, Sejdo, Zonjo, Zenit, Kolja ili moja malenkost.

Naravno, dešavalo se da se improvizuje i u nekim drugim scenama ali je to svedeno na minimum jer filmske scene imaju zakonitosti koje ne trpe formu skeča. Moraju da budu kratke, efektne i da guraju radnju naprijed. U takvoj situaciji se nema mnogo prostora za improvizacije koje bi produžavale scenu i usporavale ritam filma, ma koliko duhovite bile.

Film je, dakle, specifičan medij koji zahtijeva drugu vrstu discipline da bi se mogao realizovati kako treba. Tu prije svega mislim na montažu koja je na kraju presudna za kvalitet filma, a ona nije moguća ukoliko se ne postigne pravi ritam, a on, između ostalog zavisi i od toga da u scenama ne smije biti praznog hoda ili bilo kakvih viškova. Ali i pored toga što smo se morali prilagoditi zakonitostima filmske forme mogu da kažem da je riječ o čistokrvnom TBOK proizvodu koji će mnoge domaćice i ostale radnike dovesti do ekstaze.

OBJEKTIV: Rekli ste da Vam je muzika najdraža umjetnost kojom se bavite, tako nedokučiva i sposobna da pomjeri sve točkiće čovjekovog bića. Kakvu ćemo muziku moći da čujemo u filmu?

POPAJ: Ranije pomenuh da smo nas četvorica radili sve moguće poslove na ovom filmu, tako mi nije padalo na pamet da se prihvatim i komponovanja muzike jer sam siguran da bih umro tokom izvršavanja zadatka. I to se pokazalo kao dobra odluka jer je Zonjo predložio sjajnog Nemanju Nedeljkovića, člana grupe Stereo banana iz Niša, koji je uradio odličan posao.

Pored toga, u filmu će se naći i jedna kompozicija mostarske grupe Zoster i nova pjesma na kojoj sarađuju Letu Štuke i Dubioza kolektiv, što opet znači da su se i na tom polju okupili naši prijatelji i saborci, tako da vjerujem da će i ta stvar dodatno pogurati ovo naše čedo.

OBJEKTIV: Poslije ovoliko vremena na sceni, može se reći da je humor modus opstanka članova TBOK. Ipak, u svijetu u kom su vaše emisije jednako aktuelne poslije nekoliko decenija, čini se da je teško stalno se boriti na isti način, dok društvo ili tone ili tapka u mjestu. Je li Vam nekad dosadilo da se duhovitostima bunite protiv svijeta?

POPAJ: Siguran sam da je mnogo ljudi ili, da ne prećerujemo, da su bar neki ljudi pročitali Kamijev „Mit o Sizifu“ u kome se, između ostalog, ovaj veliki filozof bavi problemom samoubistva i pronalaženja smisla života u svijetu u kome smo, kako on kaže, bačeni u egzistenciju.

Kami smisao pronalazi u pobuni, i to u onoj koja je smisao sama sebi. Dakle, uprkos saznanju da se zbog toga što se bunite stvari neće suštinski promijeniti pobuna je nužna da bi čovjekov život imao barem naznaku smisla.

Moram priznati da sam saglasan sa genijalnim Kamijem i mislim da fora nije samo u tome da pokušavate da mijenjate stvari, iako je, naravno, dobro ukoliko u tome uspijete, već u tome da se bunite i borite uprkos saznanju da je borba uzaludna, jer vas to čini živim.

Sve to zaista podsjeća na strašni Sizifov zadatak, ali život i jeste sačinjen u tom ključu. E sad, neki imaju sreću da umru dok je kamen na vrhu brda pa im se može učinjeti da svijet napuštaju u pravom trenutku, ali je suština u tome da mnogi od nas rade mnogo jalovoga posla.

Zbog svega što pomenuh i još nekih stvari, radio emisije i dalje radimo sa istim žarom i na isti način uživamo u njima jer su i dalje neki vid pobune ili bolje reći nepristajanja na princip po kojem funkcioniše svijet u kom živimo. Svijet u kome je sve relativno i u kome se praktično potiru razlike između istine i laži, pravde i nepravde, pameti i gluposti, nauke i zatucanosti, da ne nabrajam dalje. Jedina razlika u odnosu na vrijeme kad smo počinjali da radimo na radiju je u tome što smo nešto stariji i što imamo mnogo manje iluzija u vezi svijeta u kome živimo i ljudi koji nas okružuju.

Marija IVANOVIĆ

Autorska ekipa

Film „Slučajevi pravde“ režirao je Zoran Marković Zonjo. Scenario potpisuje Aleksandar Radunović Popaj, a direktor fotografije je Dalibor Tonković.

Pored Gaja, Gorana, Popaja i Zonja koji nose glavne uloge, u filmu se pojavljuju i neke glumačke zvijezde iz regiona. Veliki bosanskohercegovački glumac sa crnogorskim korijenima, Izudin Bajrović, dostojno je zamijenio pokojnog Džonija Hodžića u ulozi načelnika policije. Nikola Kolja Pejaković glumi glavnog negativca. Bitne epizode imali su Nebojša Glogovac, Zoran Kesić, Stefan Bundalo  i član originalne postave Nadrealista, Zenit Đozić.

Glavnu žensku ulogu igra Tihana Ćulafić, a tu je i domaća postavka glumaca koju čine Sejdo Alijaj, Mladen Stojanović, Momčilo Pićurić, Maja Stojanović, Pavle Popović, Omar Bajramspahić, Branka Stanić, Jelica Bulatović, Nenad Petranović Badanj, Ljubo Kaličanin i drugi.

Sufinansijeri filma su Ministarstvo kulture Crne Gore, fondacija „Ćano Koprivica“ i RTCG.

 

Trejler: https://www.youtube.com/watch?v=fKCCOzCx8XI

 

FOTO: TBOK

Komentari: 4

Abu khabir muavija

04. 08. 2017 - 10:46

Dragi Popaje,pobuna je znak vitalnosti mentalnog imunog sistema.Veliki pozdrav za cijelu ekipu!
Aco

05. 08. 2017 - 14:50

Za partija nije pomogla svoje omiljene pjevace ?
Orjen Film

06. 08. 2017 - 15:07

Film je jedna vulgarna, morbidna i ne humoristicna katastrofa. Reakcija publike na kanli kuli je sve sinoc rekla. Reciklirana i doradjena pilot emisija istoimene serije od prije 5 godina koja TV prva ni u ludilu nije htjela finansirati dalje. Više vrijedi jedna epizoda njihovih humorističkih nastupa na TV-e nego ovaj cijeli film. Momci odlicno rade improvizacije sto se pokazalo u radio i tv emisijama i nastupima prožeto Cetinjskim humorom i tu ga vezi.
Fil Orje

06. 08. 2017 - 17:27

Film je fenomenalan, a o tome govori upravo reakcija ljudi koje pominješ. Možda nijesmo bili na istoj projekciji. Ovo je najozbiljnije što su uradili do sad i daleko je od nečega što pali na prvu loptu. A da je daleko od lokalnog govori činjenica da su i na Sarajevo film festivalu, a tamo se ne upada preko veze, kao i to da u filmu glume regionalne zvijezde koje sigurno nisu došle na snimanje zbog para. Bravo braćo Buksovci, neka vas hrabri pizma crnogorska!
Novi komentar