Lopta je još jednom pokazala kako je moćan i pouzdani proizvođač nacionalnog ponosa. Naravno, londonsko srebro je olimpijska medalja i ima svoje posebno mjesto u sportskoj metraži.
Sa druge strane, evropska košarkaška kadetska pozicija na postolju odmah „do prvoga“ je bila produkcija nekih novih uzdisaja i sportsko-nacionalne uzvišenosti. Prvo - bili smo domaćini, sve se dešavalao pred našim očima.
Publika je od utakmice protiv Španije počela da puni dvoranu, pokazujući da više vjeruju crnogorskim basket-kadetima od Javnog servisa koji je tek u polufinalu sa kamerama prešao onih nekoliko stotina metara do Sportskog centra „Morača“.
Utakmice su se prepričavale kao glavni događaji dana i nakon toga su se donosile odluke da se krene ka dvorani. I iz Podgorice, ali i iz drugih crnogorskih gradova.
Drugo - sadejstvom navijača i ljubitelja košarke sa golobradom dvanaestoricom koji su srcem lijepili one sastave parketa, od „Morače“ je napravljen regionalni hram sporta. Košarkaška Crna Gora je omogućila tako moćnom sistemu kao što je FIBA da bude posebno ponosna fotografijama i video zapisima koji su iz Podgorice krenuli u svijet.
Najbolje košarkaške evropske kadete u našem glavnom gradu je pratilo više navijača nego što su ih imala tri ili četiri Fibina prvenstva za mlađe kategorije ukupno.
Bez imalo skromnosti: onakvu atmosferu na utakmici kadeta, basketplaneta do sada nije zapamtila i da nam to daje pravo da već počnemo kandidaturu za Evropsko prvenstvo juniora „A“ divizije 2018-te godine koju ovakvi igrači, navijači i organizatori zaslužuju.
Treće - pred nama su bili dječaci koji su koliko juče izašli iz klupa osmogodišnje škole. Dječaci kojima nijesmo 11. avgusta vjerovali više od onoga da mogu ponoviti uspjeh juniorske i mlade reprezentacije i ostati u „A“ diviziji.
Dječaci iz naših podgoričkih, nikšićkih, bjelopoljskih, kolašinskih, barskih dvorišta koje smo zapamtili kao uporne klince koji „vise“ pod obru- čem. Kao komšije koji zvukom lopte i galamom igre remete naše popodnevne odmore. I onda su ti dječaci počeli da rastu i stasavaju naizgled jednostavnim receptom - vrelini podgoričkih avgustovskih noći su dali vrelinu svoga srca, odanost dresu i grbu kojeg su nosili i hrabrost da to što košarkaški znaju pokažu kada je najpotrebnije.
Iz noći u noć su postajali snažniji i odvažniji a njihovi koraci bili su moćni a sklanjale su se pred njima planetarne košarkaške velesile: Španija, Italija, Litvanija, Srbija. Da nije imala onaj nevjerovatni i teško dostižni dalekometni početak i Francuska bi bila u nizu „sklonjenih“...
Četvrto - dokazalo se da se i u malim crnogorskim sredinama može stvoriti kvalitet mjerljiv evropskim standardima i normama. Silan je to podsticaj za sve one koji vjeruju svome radu, entuzijazmu i viziji.
I preporuka cijelom društvu da za velika djela ne trebaju bulevari i soliteri već samo nekoliko kvadrata volje, upornosti i pogleda ka visinama što košarka između ostalog i podrazumijeva I sada kada se desila istorija, šta je obaveza nas koji smo bili njeni svjedoci?
Da propratimo kako ti košarkaški dječaci odrastaju u košarkaške momke. Da njima i njihovom sportu i njihovim klubovima omogućimo da nas još koji put ovako ujedine, usreće i ubijede da i mi sami možemo više...
Suze vrednije od zlata
Svakom kome je košarka u srcu u Crnoj Gori, one suze Stefana Vlahovića nakon finala dragocjenije su od bilo koje pobjede i odličja. U devet dana takmičenja Stefan je toliko puta preuzimao odgovornost. I pogađao. Stisnuta šaka i podignuta ruka u momentu kada lopta dotakne mrežicu, uz stav strastvenog, posvećenog lidera koji je i navijač i brat i savr- šen saigrač...
Na kraju, srce krvarilo suzama, zbog poraza. - Umorni i istrošeni, fizički i emotivno, smo bili na kraju. Ostaće da se dugo pitamo, šta je trebalo raditi na početku, da se onako loš start finala izbjegne...
Nema šta, Francuzi su sjajni. Ali pobijedili smo ih na pripremama i mislimo i dalje da nijesu ništa bolji.
Zato nam je krivo - kazao je Vlahović. Zatim je istakao koliko je ovaj šampionat bio nevjerovatno iskustvo.
- Mjesecima smo radili do toga da dostignemo ovaj nivo forme i jedinstva u timu. Onda su došli mečevi, svaki je donio neko novo iskustvo... U godinama koje dolaze, svakom od nas ovi dani u Podgorici značiće mnogo. Ne samo zbog uspomena. Bolji smo igrači već sada - kazao je Stefan.
Njegov košarkaški napredak vezan je za rad slavnog trenera Jadrana Vujačića, koji je lansirao veliki broj talenata u proteklim decenijama.
- Sjećam se da sam na prvi trening došao kako bih pratio starijeg brata u Jadranovom Džokeru i vidio šta to oni tu rade. I nije mi trebalo dugo da shvatim da mi je tu mjesto. U Džokeru sam bio dugo, sve do odlaska u Španiju i moj prvi klub je odgovoran za to što sam postao ovaj današnji igrač - kazao je Stefan. Odluka da ode u Sevilju nije bila laka, a polako se pokazuje kao ispravna...
- Ni u narednom periodu neće biti lako tamo, jer mnogo mi fale porodica i drugovi. Tamo imam priliku, ne samo za košarkaški napredak, već i za odlično obrazovanje. Zato znam da je odluka bila ispravna - rekao je Stefan.
Ne želi sebe da ističe, niti lični uspjeh na šampionatu Evrope - izbor u najbolju petorku prvenstva.
- Nagradu posvećujem bliskim ljudima, onima koji su vjerovali u mene i bodrili me, i saigračima, jer ovo je nagrada za svakog od nas. Uvijek su me samo timske pobjede interesovale - zaključuje Stefan. Vlahović je šampionat završio kao prvi strijelac tima, sa 16,3 poena u prosjeku, uz odličnih 49 procenata šuta iz igre, čak 59 procenata za dva poena. (Arena)
