Počelo u kafani
Demos je osnovao Miodrag Lekić, u jednoj podgoričkoj kafani, krajem marta 2015. godine, pošto je napustio Demokratski front, na čijem čelu je bio od 24. jula 2012. godine. Priključio mu se, do tada zamjenik predsjednika Nove srpske demokatije, Goran Danilović.
Ova partija je od osnivanja imala parlamentarni status, iako nije učestvovala na izborima. Lekić i Danilović zadržali su poslaničke mandate, koje su osvojili sa liste Demokratskog fronta. Na proteklim izborima Lekić je predvodio koaliciju ,,Ključ“ u kojoj su bili još URA i SNP-a. Od devet mandata koliko je koalicija osvojila, Demosu su pripala četiri. Formirali su i poslanički klub na čijem čelu je Goran Danilović, a pored Lekića tu su još Anka Vukićević i Goran Radonjić. Iako redovno primaju plate, od 16. oktobra prošle godine, njih četvoro još uvijek nijesu sjeli u poslaničke klupe.
Idila u Demosu nije dugo trajala. Žestok sukob izbio je početkom maja. Grupa funkcionera, predvođena članovima Predsjedništva Ankom Vukićević, Srđanom Pavićevićem, Seadom Sadikovićem i Zoranom Miljanićem, zaprijetila je odlaskom zbog toga što je predsjednik podgoričkog odbora Goran Radonjić, sredinom marta, sa sveštenikom SPC osveštao prostorije odbora te stranke u Bloku pet u Podgorici.
Razlika
Isplivale su, zatim, i neke druge koncepcijske razlike dva ključna čovjeka stranke, Lekića i Danilovića, naročito o nastupu na lokalnim izborima u Herceg Novom i zbog odnosa prema „alternativnoj skupštini” Demokratskog fronta, održanoj u Murinu. Danilović je bio za formiranje koalicije sa SNP-om i DF-om u Novom, a Lekić je zagovarao bojkot. Uslijedila je bitka za kontrolu stranačke blagajne u koju se samo od države mjesečno sliva oko 30.000 eura. Lekić je smijenio Danilovića sa mjesta predsjednika Izvršnog odbora i preoteo mu nadležnost nad finansijama, a ovaj je zakazao vanrednu izbornu skupštinu na kojoj će biti izabran za predsjednika stranke.
U Demosu još nijesu, za nešto više od dvij e godine postojanje, uspjeli zaokružiti partijsku infrastrukturu, a stranka je već nepomirljivo podijeljena i to zahvaljujući dvojici najodgovornijih i najiskusnijih političara. Možda kratko podsjećanje na političke karijere Lekića i Danilovića krije odgovor na pitanje zašto je partija koju su osnovali za kratko vrijeme doživjela takvu sudbinu.
Prije političke i diplomatske karij ere, Lekić je bio profesor u barskoj Gimnaziji, kao i direktor lokalnih institucija u oblasti informisanja i kulture. U nekoliko navrata bio je mentor u Političkoj školi Saveza komunista Jugoslavije „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu.
Bio je sekretar za obrazovanje u posljednjoj komunističkoj vladi u Crnoj Gori od 1986. godine. Karijera mu nije prekinuta nakon takozvane antibirokratske revolucije, jer je bio ambasador u Mozambiku, Lesotu i Svazilendu. Nakon toga, Lekićje postaje ministar inostranih poslova u vladi Mila Đukanovića od 1992. do 1994. godine i slovio je kao jedini tvrdi procrnogorski kadar u Vladi Crne Gore.
Lekić je, četiri godine kasnije, imenovan za ambasadora SRJ u Italiji i Malti i tada počinje njegova politička transformacija i napuštanje procrnogorskog kursa. Za vrijeme NATO bombardovanja u javnim nastupima u Rimu branio je politiku SRJ Slobodana Miloševića na Kosovu. Kada je Crna Gora riješila da krene putem nezavisnosti, Lekić to nije podržao već se usprotivio referendumu jer će, kako je rekao, on dovesti do ,,ozbiljne nestabilnosti“ Crne Gore. U to virijeme bezuspješno je pokušavao da se stavi na čelo opozicije. Njegov prvi „dodir” sa Goranom Danilovićem desio se 2003. godine, kada ga je dr Božidar Bojović, predsjednik SNS, tajno nagovarao da na predsjedničkim izborima te godine bude kandidat opozicije. ,,Mladi lavovi” Andrija Mandić, Dobrilo Dedeić i Goran Danilović, su zbog toga iz stranke izbacili njenog lidera i osnivača, dr Božidara Bojovića i od Lekićeve kandidature nije bilo ništa.
Iako su Mandić i Danilović tada smatrali da je Lekić „nepouzdana osoba“, do saradnje je došlo 2012. Lekić je postao formalni lider DF, ali su Frontom stvarno upravljali Mandić i Medojević. Sa Frontom je izgubio predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore u Podgorici. Nije mu uspjelo da sa Danilovićem od Medojevića i Mandića ,,preotme“ DF, pa je osnovao Demos.
Ambicije
A u Demosu, “vječiti drugi“ imao je takođe ambiciju da konačno postane prvi Goran Danilović. U zvaničnoj biografiji mu piše da se politikom počeo baviti od decembra 1999. godine. Novinarsku karijeru počeo je u RTCG, a kada je postao jedan od ,,mladih lavova“, biva jedan od osnivača Radio Svetigore, a zatim i urednik prosrpskog lista Glas Crnogoraca.
Poslanik, potpredsjednik SNS, kasnije Nove, pa predsjednik IO Demosa, samo su neke od funkcija „vječitog drugog” koje ne zadovoljavaju njegovu ambiciju. Jednostavno želi da bude glavni. ,,Goranove slabosti“, još 2007. godine, bile su poznate i njegovim tadašnjim partijskim drugovima u SNS, Dobrilu Dedeiću i Andriji Mandiću.
Tada je, kako kaže Dedeić, Danilović „spiskao” 27.000 eura stranačkog novca za vaučere da bi osigurao pobjedu u telefonskom glasanju u Piramidi na Televiziji Atlas. I još nešto, Danilović je i pjesnik, a njegova zbirka pjesama se zove „Riječi ireči“.
Nakon mojkovačkog skupa i Daniloviću i Lekiću će se, ipak, ispuniti želje. Imaće vlastite stranke samo za sebe. I nakon eventualne tužbe, i odluke su da, bez obzira kakva bude, Demos će krenuti u dva smjera. Ko će pokupiti više gotovo i nije važno. Na sljedećim izborima teško da će bilo koji njegov dio preći cenzus, ali to je cijena borbe za predsjedničku fotelju. Pa neka košta, šta košta.
Sličnosti koje ih razdvajaju
lako su im na prvi pogled političke karijere različite, Lekić i Danilović imaju i dosta sličnosti. Evo samo nekih od njih: I jedan i drugi na početku bavljenja politikom bili su u svojim sredinama zapaženi članovi Saveza komunista. Istina, Lekić dosta uspješniji.
I Lekić i Danilović lutali su u traženju svog političkog identiteta nakon uvođenja višestranačja. Mijenjali su partije, pravili pauze. Sukobljavali se sa vođama jer imaju istu ambiciju da su baš oni stvoreni da preuzmu lidersku poziciju i budu prvi, a ne „vječiti drugi ili treći”.
I Lekić i Danilović bili su bez uspjeha kadidati za gradonačelnika Podgorice. Prvoga je pobijedio Slavoljub Stijepović, a drugoga Miomir Mugoša,oba iz DPS-a.
I na kraju, i Lekić i Danilović bili su veoma važni ministri u Vladi Mila Đukanovića, jedan je vodio vanjske, a drugi unutrašnje poslove.
Pobjeda
