Piše: dr Goran SEKULOVIĆ
Ali i to da crnogorski komunisti nijesu do kraja iskoristili ni ono što su objektivno mogli da učine na tom polju, što je uvidio i Veljko Milatović u jednom razgovoru sa crnogorskim prosvjetnim radnicima, primjećujući da smo bili na začelju u tom pogledu u odnosu na druge nacije i republike u SFRJ.
Dr Marović je pomno ispitao i valorizovao svaku pojedinost i svaki detalj, svaku ličnost i svaku ideju, koji su afirmisali naučno rasvjetljavanje složenog crnogorskog nacionalnog problema, ali i istakao objektivne granice, slabosti, protivrječnosti i nedosljednosti pristupa crnogorskom nacionalnom pitanju od strane crnogorskih komunista. Proisticalo je to iz više razloga, kako širih na koje se i nije moglo bitnije uticati tako i užih koji su se opet u krajnjoj instanci ’’gomilali’’ usljed nepovoljnih i neadekvatnih istorijskih prilika, kao što je dugotrajući u prošlosti nedostatak nacionalnih obrazovnih, naučnih, kulturnih institucija, kadrova, kritičkih i slobodnomislećih intelektualaca (koje su komunisti ’’priželjkivali’’ a zapravo onemogućavali i sasijecali u startu), otvorene javnosti, itd. Bez obzira što su crnogorski komunisti ’’vruć krompir’’ crnogorskog nacionalnog pitanja predali u ruke narednim generacijama, ipak dr Marović uviđa da su oni svojim analizama i zaključcima doprinijeli daljem, evolutivnom napretku u njegovom objektivnom naučnom sagledavanju. U skladu sa važećom ideologijom svog vremena, oni su se i ’’samokritikovali’’ pa su uviđali, doduše kasno i s naknadnom pameću, da su pogrešno reagovali kada su kritikovali neke crnogorske naučnike ’’koji su se suprotstavili negiranju crnogorske nacije od srpskih i hrvatskih nacionalista.’’
Knjiga dr Marovića prosto ’’bode u oči’’ kada je aktuelna crnogorska stvarnost u pitanju. Čini se da je danas što se tiče sagledavanja crnogorskog nacionalnog pitanja još gore stanje nego u vrijeme jednopartijske vlasti crnogorskih komunista, jer danas više nema ’’samokritike’’, pa ’’nema potrebe’’ da aktuelna crnogorska vlast analizira i preispituje svoj odnos prema crnogorskom identitetu, crnogorskom nacionalnom pitanju, odnosu između nacionalnog i državnog (građanskog, pravnog), crnogorskoj kulturi, crnogorskom jeziku, crnogorskom humanističkom i društvenom obrazovanju posebno, da ne govorimo o novim izazovima globalizma, migracija stanovništva, sudara i prožimanja kultura i etniciteta i položaja osnovnog, slobodoljubivog i državotvornog jezgra crnogorske suverene države i u prošlosti i u budućnosti a to je svakako crnogorska nacionalna zajednica i crnogorski identitet koji je kao utemeljujući u crnogorskoj državi uvijek bio i mnogonacionalan, etnički, etički i vjerski tolerantan i građansko-pravno-državnog karaktera. Arhivski dokumenti jasno pokazuju da je evropska diplomatija bila svjesna posebnog postojanja crnogorske i srpske nacije još polovinom 18. vijeka (memorandumi ruskog poslanika u Beču grofa Hermana Karla Kajzerlinga).
Tri pitanja: Postavljaju se najmanje tri pitanja kada je riječ o crnogorskom nacionalnom problemu i fenomenu, zapravo falsifikovanju i zloupotrebljavanju, lažnom i mitskom predstavljanju i prikazivanju crnogorskog nacionalnog ośećanja od strane velikosrpskih nacionalističkih i šovinističkih snaga. Prvo, kako je od preko 90 (90, 67) odsto Crnogoraca odmah nakon Drugog Svjetskog rata, tj. na prvom popisu o nacionalnom izjašnjavanju 1948.g. (Srba 1,78 odsto), njih danas (prema posljednjem popisu iz 2011.g.) ’’ostalo’’ kao takvih (odnosno onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci) samo 44,98 odsto (Srba 28,73 odsto)? ’’Jaki politički uticaj prosrpskih stranaka i srpskih nacionalističkih krugova bio je osnovni razlog da se dotadašnji nacionalni Crnogorci izjasne nacionalnim Srbima. To ’prestrojavanje’ Crnogoraca u Srbe nije u prošlosti Crne Gore bilo prvi put. Imala je Crna Gora takvih Srba u svim istorijskim prelomnim prekretnicama crnogorskog naroda kada se odlučivalo o njenoj državnosti – 1918. i 2006. godine, pa i 1945. godine, ali ovog puta ta kretanja su bila u obrnutom smjeru u korist crnogorske nacije’’, piše dr Marović.
Drugo, zar na nacionalnu svijest jednog stanovništva i jedne nacije mogu u toj mjeri uticati stavovi određenih političkih stranaka i političara?! Izgleda da u Crnoj Gori mogu, posebno kada su na djelu ’’burni politički obrti, kad je borba za srpstvo bila najjača preokupacija određenih nacionalističkih snaga’’ piše dalje dr Marović i konstatuje: ’’Tako je politička pripadnost crnogorskih državljana određivala njihovo nacionalno izjašnjavanje’’. U pitanju je, kako on primjećuje ’’odraz crnogorske sklonosti da se mijenja sopstveni nacionalni identitet zavisno od toga koja nacija drži vlast u državi...’’
Treće pitanje je koliko čak i u okviru tih 44, 98 odsto ima danas onih Crnogoraca koji se izjašnjavaju da etnički i nacionalno pripadaju dukljansko-zetskim Crnogorcima, da govore crnogorskim jezikom, da baštine crnogorsku kulturu, da poštuju Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao istorijsku matičnu pravoslavnu crkvu crnogorskog naroda i njegovu istorijsku predvodnicu u borbi za nacionalnu slobodu, pa čak i da se izjašnjavaju kao privrženici i podržavaoci suverene i nezavisne crnogorske nacionalne i građanske države, s obzirom na sljedeći stav istoričara prof. dr Živka Andrijaševića kojega citira dr Marović: ’’Vjerovatno da nigdje, osim u Crnoj Gori, osjećaj nacionalne posebnosti ne podrazumijeva i težnju za državnom posebnošću. Postoji, naime, veliki broj građana Crne Gore koji odbacuju ideju crnogorske državne nezavisnosti ili su prema njoj indiferentni, dok se istovremeno izjašnjavaju kao Crnogorci.’’
Prof. Andrijašević dalje konstatuje da ’’nijedna crnogorska vlast – od kralja Nikole do danas, nije planski i sistematski radila na promjeni ovakve naopake svijesti, pa su Crnogorcima uvijek bili bliži ’opšti interesi’ od sopstvenih.’’ Dr Marović naglašava da se ove riječi prof. Andrijaševića posebno mogu primijeniti na crnogorske komuniste koji u toku svog 70-godišnjeg postojanja i 45-godišnjeg vladanja ’’nijesu uspjeli da naučno teoretski oblikuju i utemelje svoje poglede o postanku i razvoju crnogorske nacije.’’
Odrađena temeljna pitanja: Na kraju treba reći da je u ovoj odličnoj – temeljnoj, činjeničnoj, preglednoj, jasno i precizno pisanoj studiji dr Marović obradio ključno pitanje ne samo dosadašnje već i buduće istorije Crne Gore, jer je ono preduslov i neodvojivo od rješenja svih ostalih gorućih i fundamentalnih pitanja crnogorske budućnosti, kako one etničko-nacionalne, državne, političke, kulturne, vjerske, jezičke, tako i svake druge. Knjiga sadrži i veliki broj posebno zanimljivih ’’rukavaca’’, opservacija, zasebnih mikro cjelina, od kojih ovđe ukazujemo samo na jednu bez komentara, jer on nije ni potreban, budući da činjenice, podaci i stvarnost najbolje govore o postojanju i složenosti crnogorskog etničkog i nacionalnog pitanja. Dr Marović podśeća na etnogenetska ispitivanja međunarodne grupe naučnika, u kojoj su bili i naučnici iz Crne Gore, čiji su rezultati objavljeni 2010.g.
Naime, u Kliničkom centru CG uzeta je krv na osnovu reprezentativnog uzorka i na dobrovoljnoj osnovi od 404 muškarca. ’’Rezultati govore da su današnji stanovnici Crne Gore većinom starosjedioci koji su primili slovenski jezik i uticaj.’’ Dva dominantna markera nađena su u krvi uzorka stanovnika Crne Gore. Prvi marker sa 29,2 odsto u krvi odnosi se na Ilire, a drugi sa 27 odsto na Vlahe-Morlake. Slijede Kelti sa 9,4 odsto, zatim migracije raznih naroda iz Levanta, Male Azije i Evrope sa 9,2 odsto, Sloveni sa 7,4 odsto, itd. Čini se sasvim dovoljno i inspirativno da se pročita knjiga ’’Komunisti Crne Gore i crnogorsko nacionalno pitanje 1919-1989’’ autora dr Branislava Marovića.
