Piše: Branislav MILAČIĆ
U Crnoj Gori samo dva događaja zatalasaju stanovništvo. To su izbori, nažalost, i reprezentativne utakmice, na moju sreću. Prethodnih dana nije bilo izbora. Sve je bilo u znaku fudbala. Naša seniorska reperezentacija igrala je najvažniji meč u dosadašnjim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Na dan utakmice protiv Danske, atmosfera u gradu, po običaju, bila je izvanredna. Utakmica je bila glavna tema, samo se o njoj razgovaralo. Optimizam se širio na sve strane. Niko nije osporavao klasu Danske, ali su vjerovali u naše momke. Takav optimizam nikada nam nije ništa dobro donio. Jedno je bilo sigurno, narod ovu reprezentaciju voli. Svi oko mene i ja volimo je bez obzira na to ko je na čelu FS Crne Gore, ko je selektor i koji igrači igraju. To je reprezentacija naše države, u sportu koji obožavamo.
U Podgoricu su stigli i navijači Danske. Sreo sam grupu koja je s mora doputovala autobusom. Bio sam frapiran sastavom te grupe. Pretežno su to bile starije osobe, dobi iznad 60, pa i više godina. Bilo je i muškaraca i žena. Svi niski i podebeli. Došli ljudi da bodre svoju reprezentaciju. Fenomenalno. A među njima, bilo je i onih koji vjerovatno neće dočekati da gledaju Svjetsko prvenstvo.
Mi iz ovog primjera treba dosta da naučimo. Zar nije starijim osobama ljepše da provedu vikend u inostranstvu prateći svoju reprezentaciju, nego da šetaju pored mora. Siguran sam da jeste. Trebali bi i crnogorski stariji navijači da slijede ovaj primjer.
Na stadionu je bilo sve perfektno. Gledalište ispunjeno do posljednjeg mjesta, koreografija izvanredna, navijanje fantastično. Navijači sa sjevera i juga, pokazali su kako se navija za svoj tim. Devedeset minuta su pružali fantastičnu podršku našim reprezentativcima i kada smo gubiili, ona nije izostajala. Protivnika nijesu vrijeđali, a nezadovoljstvo suđenjem iskazivali su salvom zvižduka. Na kraju su velikim aplauzom ispratili svoje ljubimce. Odali su im priznanje za sve što su uradili u ovim kvalifikacijama. Ljubav prema svojoj zemlji i prema sportu nije privilegija samo mladih.
Sama utakmica se odvijala onako kako se i očekivalo. To je bila rovovska borba s ogromnim taktičkim nadmudrivanjem. Utakmica u kojoj protivnici nijesu stvorili maltene niti jednu stopostotnu šansu. Naši momci su u igru ušli dosta „stegnuti“. Važnost utakmice je ostavila traga na svima, a posebno na mlađim reprezentativcima.
Bez obzira na navedeno, mora se konstatovati da su se svi maksimalno borili i pretrčali kilometre i kilometre. Međutim, igrali su slabije nego obično. Mora se priznati i da nam kvalitetni Danci nijesu dozvoljavali da potpuno razvijemo svoju igru. Mene posebno raduje da, i kada nam nije dobro išlo, nijesmo odustajali od pas igre koju forsira i trenira selektor Tumbaković. Na teren su istrčali igrači koji su bili izbor selektora. Falili su Bećiraj i Kosović iz objektivnih razloga.
Fudbal je lako shvatljiv sport. Zato svako ko prati utakmicu ima osjećaj da potpuno razumije igru (kako se grdno varaju). Zbog ovoga, nema navijača koji, po sopstvenom mišljenju, vrlo kompetentno može sastaviti najbolju ekipu. To je jedan od važnih razloga što se fudbal masovno prati. Smatram da je to dobro i nikada nijesam zamjerao ljudima koji imaju želju da sastavljaju ekipu i koji među igračima imaju favorite. No, navijači moraju da shvate da se na mjesto selektora postavlja čovjek koji najbolje poznaje fudbal, najbolji trener. Neka se zapitaju da li je moguće da mi s tribina bolje znamo što treba uraditi nego selektor? Apsurdno!
Na kraju krajeva, uspješnost selektora i uopšte trenera, određuju postignuti rezultati. Naša reprezentacija je u dosadašnjem toku ovog takmičenja postigla izvanredne rezultate. Malo je ko na početku ovog takmičarskog ciklusa mogao pretpostaviti da ćemo u vrijeme kada smo otpočeli formiranje nove, podmlađene, reprezentacije doći u ovu situaciju. U situaciju da do poslednjeg kola konkurišemo za mjesta na tabeli koja obezbjeđuju odlazak na Svjetsko prvenstvo.
Danci su nas pobijedili. Nijesu nas nadigrali. Na kraju krajeva, u ovom takmičenju doživljavali smo poraze, ali nas niko nije nadigrao. Samo to, pa dosta od ove nove reprezentacije. Zašto smo izgubili? Većina naših fudbalera nije izdržala pritisak koji nose ovakve utakmice. Možda na tom planu treba nešto poraditi. Uz to, bili smo veoma oslabljeni. Povreda Jovetića je bila šok za sve i na terenu i na tribinama. Od njega se i bolje reprezentacije ne bi moglebrzo oporaviti. Došli smo u situaciju da su prvi put u kvalifikacijama, u špicu napada u tandemu igrala dva mlada igrača. Moglo bi se još štošta nabrojati.
No, te razloge najbolje zna Tumbaković i on će se njima baviti. Usuđujem se da iznesem ubjeđenje da Mugoša i Ivanić ne mogu biti u isto vrijeme na terenu kada se igra protiv jakih evropskih reprezentacija. Poljskoj reprezentaciji smo se suprotstavili sa prinudnim timom. Nijesmo se obrukali. Tumbaković se još jednom uvjerio na koga ubuduće može računati. Ima i onih koji ne mogu odgovoriti vrhunskim reprezentativnim zahtjevima. Zato treba tražiti druga rješenja.
Što dalje? Selektor Tumbaković, taj divni čovjek i fudbalski gospodin, postavio je izvanrednu osnovu za nova reprezentativna takmičenja. Zato, sa njim treba nastaviti saradnju. Treba mu omogućiti ako želi da ojača stručni štab jer se primiče novo takmičenje - Liga nacija.
Fudbaleri su pokazali da imaju ogroman potencijal i da mogu mnogo, ali za uspjeh treba više od toga. Momci, vrijeme je vaš saveznik. Zato GLAVE GORE i naprijed, kako bismo i mi završili na nekom velikom takmičenju.
