Selekcija koju je u Čile poveo selektor Mirko Jozić igrala je ubjedljivo najbolji fudbal na turniru, i na kraju u zemlji načetoj građanskim sukobima, donijela titulu šampiona planete. Jedinu u istoriji Jugoslavije. I dok su političari spremali plan kako da razore jednu cijelu državu, njeni mladi fudbaler imali su samo jedan cilj da budu najbolji. I to su uradili.
“Pripremali smo se na Igmanu, a u Čile smo otputovali u oktobru. Na aerodromu osim čiče Miljanića niko nas nije ispratio. Svi su nam prognozirali brz povratak kući”, u dokumentarnom filmu “Posljednji jugoslovenski fudbalski tim”, pričao je Predrag Mijatović.
Međutim, Jugoslavija je igrala fantastično. Redom su padali domaćin Čile (4:2), Australija (4:0), Togo (4:1) i ambcije tima su postepeno rasle. Kad je u četvrtfinalu pao i moćni Brazil (2:1), a gol odluke iz savršeno izvedenog slobodnjaka postigao Robert Prosinečki, bilo je jasno da Jozićeva ekipa ima znanje i moć čak i za zlato. U polufinalu je Jugoslavija pobijedila Istočnu Njemačku (2:1), a u finalu, nakon 1:1 u regularnom dijelu protiv Zapadne Njemačke, “plavi” su do zlata došli nakon boljeg izvođenja udaraca sa bijele tačke. Gol za titulu šampiona svijeta djelo je Zvonimira Bobana.
Najboljim igračem prvenstva proglašen je Prosinečki, a Davor Šuker bio je drugi strijelac prvenstva sa šest golova iza Marsela Viteščeka (7).
Dio supertalentovane generacije bili su i Crnogorci Dragoje Leković (u finalu u penal ruletu skinuo penal najboljem strijelcu SP Vitečeku), Predrag Mijatović, Branko Brnović, Ranko Zirojević i Slaviša Đurković. Pomenuta generacija bila je spremna da pokori i seniorsku konkurenciju, ali je tako nešto zbog političkih autogolova ostao samo san, a Jugoslavija se ubrzo raspala za sva vremena.
“Prekretnica je bio Brazil u četvrtfinalu. Nismo vjerovali da ih možemo pobijediti. Prije utakmice smo spakovali stvari za povratak, a kad su poveli, mislili smo da je gotovo. Za senzaciju smo pogodili Prosinečki i ja. Bio mi je to prvi gol glavom u karijeri. Kasnije kad sam taj gol vidio na snimcima i nisam vjerovao da sam to bio ja”, pričao je godinama kasnije Mijatović koji, kao i većina iz te ekipe, žali samo za jednim…
“Šteta što ova generacija nije zajedno igrala na nekom velikom takmičenju u seniorskoj konkurenciji. Uvjeren sam da bismo bili šampioni svijeta” zaključio je čuveni napadač.
Bili jednom jedni zlatni Čileanci. Po zakonima sjećanja zauvijek šampioni svijeta.
Čileanci su bili: Dragoje Leković, Tomo Piplica, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Milan Pavlović, Igor Štimac, Robert Jarni, Branko Brnović, Gordan Petrić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Ranko Zirojević, Predrag Mijatović, Dejan Antonić, Davor Šuker, Zoran Mijucić.
Dnevne novine
