“Samostalno sam preko raznih online alatki počeo da učim korejski jezik, pa je Južna Koreja bila prva stanica. Na predavanjima iz međunarodne ekonomije sam imao prilike da saznam jako puno o ovom djelu svijeta“, počinje Admir priču za Portal Analitika.
Kako upisati fakultet u Južnoj Koreji?
Admiru su iz ambasade objasnili da se svake godine u februaru otvara konkurs za dodjelu stipendija Republike Koreje i da postoji mogućnost da jedan državljanin Crne Gore nastavi sa master ili doktorskim studijama u Koreji. Sam proces je jako zahtjevan i dug, te proces selekcije traje od aprila do početka avgusta.
„Tokom apliciranja birate tri univerziteta i program koji želite da studirate, da bi vas oni prihvatili ili odbili. Kada vas prihvati univerzitet koji ste odabrali, agencija za obrazovanje i ljudske resurse odredi školu jezika, a time i grad u kojem ćete učiti jezik i pripremati se za polaganje TOPIK-a (test znanja korejskog jezika) na kojem od šest nivoa morate imati položen najmanje treći nivo kako bi stekli uslov za nastavak sa master ili doktorskim studijama. Ja sam dobio Univerzitet Dongseo koji se nalazi u Busanu i koji je već nekoliko godina za redom proglašavan za najbolju školu jezika na osnovu rezultata koji su njihovi polaznici ostvarili na TOPIK-u“, govori Radončić.
Svi zainteresovani za stipendiju mogu se javiti na mejl ambasade koreaemb.rs@mofa.go.kr, napominje.
U procesu pripremanja za odlazak, on je istraživao puno o kulturi i običajima kako bi se što bolje prilagodio i pripremio za život u Koreji.
“Iako sam prije puta saznao i naučio mnogo, proces prilagođavanja je intenzivan i još uvijek traje”.
Sporazumijevanje na korejskom jeziku
Iako je Južna Koreja treća zemlja u Aziji po znanju engleskog jezika, vrlo slabo se njime i koriste. Stoga, učenje korejskog je obavezno.
„Imao sam neko predznanje jezika, ali to se prevazišlo već posle prve nedelje. Sve je na korejskom, a učitelji ili ne govore ili se vrlo malo koriste engleskim jezikom. Svaki dan se predje po nekoliko gramatičkih pravila i stotinjak novih riječi. Svaki dan testiraju to sto su zadali da se nauči prethodnog dana. Sve se ocjenjuje i prati, i onda kad se pravi presjek vikendom se radi sa studentima koji nisu ostvarili dobre rezultate na testovima”, govori Admir.
Na univerzitetu se mnogo uči, predavanja su od 9 do 16 časova sa pauzom za ručak od 13 do 14 časova. Poslije predavanja Admir mora da uči sve ono što su prešli. Ipak, toliki trud se isplati, pa je on već nakon mjesec dana stekao znanje da čita hangul-korejsko pismo i da razumije ključne riječi i fraze koje se koriste u svakodnevnom životu.
“Sve je usmjereno na učenje jezika i konačno polaganje TOPIK-a. U okviru programa imaju i časovi koji akcentuju kulturu i običaje Koreje, pa posjećujemo folk sela, učimo o istoriji i umjetnosti ovog područja”, priča.
Sa Admirom u učionici je još jedanaest učenika koji dolaze iz različitih krajeva svijeta.
“Kolege su jako prijatne i druželjubive. Imam priliku da učim sa inženjerima za molekularnu biologiju iz Pakistana, aerodinamiku iz Indonezije, grafičkim dizajnerom iz Dominikanske Republike, politikologom iz Kenije i inženjerom za nuklearnu fiziku iz Španije”.
Zemlja bez kladionica i kafića
Admir je smješten u gradu Busan, koji je drugi po veličini u Južnoj Koreji. Sa svojih četiri miliona stanovnika nalazi se na jugu korejskog poluostrva i predstavlja petu po veličini luku u svijetu. „Klima u Busanu je jako slična onoj u Podgorici, ljeta su jako topla, zima je blaga, a jesen i proljeće karakterišu vjetar i kiša“, objašnjava on.
Busan je jako moderan i mlad grad tako da nudi dosta mogućnosti za zabavu.
“Obiluje parkovima i planinarskim stazama koje su uređene tako da se i najstariji članovi društva mogu njima poslužiti”.
U gradu gotovo da i nema pekara, a veliki broj građana jede u restoranima.
„Ovdje ljudi u prosjeku rade 12 sati i poslije radnog vremena se očekuje da moraju ići na piće sa kolegama koje zna da potraje još nekoliko sati. Zato se umjesto kladionica i pekara koje možemo vidjeti u Podgorici ovdje nalaze razni porodični restorani koji za pristupačne cijene prave jela koja skoro uvijek budu iz korejske kuhinje što podrazumijeva pirinač, svinjsko meso i puno fermentisanih ljutih priloga. Kuhinje drugih zemalja ima manje i skuplje su. Kafići su još jedna stvar kojih ovdje nema, zbog brzine života koje žive ovdje, ima jako puno malih radnji koji prodaju kafu za ponijeti i koje imaju manji dezert“, objašnjava Admir.
U južnoj Koreji su popularne i takozvane „Norebang“ prostorije.
„Ovo su karaoke barovi koji uz muziku služe piće i hranu. Ovaj vidi zabave je jako popularan u Koreji“.
Na ulicama se ne mogu naći kladionice, jer se kockanje strogo osuđuje.
„Od malena se uče da samo napornim radom mogu ostvariti dobit. Pored kladionica na ulicama nećete vidjeti kante za smeće jer je bacanje smeća kažnjivo zakonom, tako da otpad koji imate sa sobom nosite kući ili u restoran/bar u blizini koji ima kantu za smeće“, govori on.
Admirov boravak u studentskom kampu je pokriven stipendijom, ali oni koji odluče da žive u Južnoj Koreji moraju izdvojiti veću svotu novca, jer je sve skupo.
„Na primjer, tri kruške koštaju 10 eura, a lubenica se kreće od 30-40 eura. Plate kaskaju za standardom pa zato često možete vidjeti ljude koji imaju preko 85 godina, ali i dalje rade i aktivno učestvuju u društvu. Bez obzira na sve ljudi su jako ljubazni i prijatni i uvijek su spremni da pomognu i to čine vrlo rado“, objašnjava on.
Ono po čemu se može porediti sa Podgoricom jeste cijena taksija, govori.
„Dok je taksi za euro skuplji gradski prevoz je mnogo efikasniji, brži i jeftiniji od onoga kod nas“, priča.
Svi koriste internet
Internet se u Južnoj Koreji svuda koristi, a WI-FI je često besplatan i jako kvalitetan.
„Ono što je karakteristično za Koreju je ogroman broj PC soba, prostorija sa najnovijom kompjuterskom opremom i najbržim internetom gdje ljudi svih godina idu da provode svoje vrijeme igrajući igrice“, objašnjava Admir.
Zbog brzog života, online trgovina je jako razvijena, te svi kupuju preko interneta.
„Od kilo banana do najnovijih Hyndai-ovih auto modela“, zaključuje Admir priču za Portal Analitika.
Ivona DROBNJAK
