Nas dvije se uplašeno gledamo i hvatamo za ruke. Znamo da im je majka u bolnici, otišla je da se porodi. Mislimo, nešto se desilo. „Zašto plačete?”, pitam jednu od njih, onu koja sa mnom ide u razred. „Majka nam je rodila sestru”, jedva čujno progovara ona. „A šta joj se desilo?”, opet pitam ja, strahujući šta bi mi mogla reći. „Ništa”, odgovara ona i gleda me začuđeno. „Pa zašto onda plačete?”, pitam, u čudu, i ja. „Zato što smo dobile još jednu sestru. A plačemo i za majkom, tata će je prebiti kad izađe iz bolnice.” Moja školska drugarica je otrčala kući i nisam više stigla ništa da je pitam, a trebalo je da mi objasni toliko stvari koje ja, u tom trenutku, nisam mogla da razumijem. Znam samo da mi ih je bilo žao. I da prizor koji sam vidjela i riječi koje sam čula i danas pamtim.
Baš kao i priču moje babe, pete i najmlađe ćerke svog oca, itekako neželjene.
„Što ti je žena! Toliko stvari iznese na svojim leđima, proguta toliko boli i muke, sakrije toliko suza i s osmijehom nastavlja dalje. Žene su bolji ljudi od muškaraca, vjeruj ti meni”, govorila je ogorčeno. Od prvog dana je osjetila šta znači biti živa a nevidljiva, željna ljubavi i pažnje a odbačena, imati snove i nadanja a biti primorana da ih uguši u sopstvenim suzama prolivenim nad ovako tužnom sudbinom –da se rodi kao žensko dijete u crnogorskoj porodici bogatog čovjeka koji je sanjao da jednog dana dobije sina koji će naslijediti sve ono što je on godinama mukotrpno sticao. Neće to valjda ostaviti zetovima. I konačno, želja mu se ostvarila. Šesto dijete bilo je muško, taj dugoočekivani nasljednik konačno je stigao na svijet i svojoj majci donio status „prave žene.” Njih pet („tuđe večere”, kako ih je nazivao otac), zauvijek su ostale uskraćene za topao pogled, blagi dodir, lijepu riječ i očevu ljubav zbog čega su patile do kraja života. A on je, kako to u našoj lijepoj zemlji obično i biva, pred kraj svog života pao u milost ćerki koje je nekad tako grubo odbacio i ostao uskraćen za ljubav i pažnju svog razmaženog sina.
Srećom, ja nisam bila neželjena.
Kad sam se rodila, otac mi se toliko radovao da su ga skoro svi ljudi iz njegovog okruženja pitali da li je Srbijanac. Njegovim roditeljima bila sam prvo unuče, njemu prvo dijete, pa ni rođenje muškog djeteta poslije mene nikada nije uspjelo da poljulja moj poseban status. Uvijek je bio ponosan na mene i često bi prijateljima pričao o mojim uspjesima u školi ili sportu, čak i o nekim stvarima koje nisu ni bile vrijedne pomena, igrao bi se sa mnom, šetao, razgovarao, udovoljavao mi u svemu, a neki bi mu, u šaljivom maniru, da ublaže ozbiljnost svoje izjave, govorili da nije tipičan Crnogorac. „A kakav bi to trebalo da bude tipičan Crnogorac?” - pitao bi ih razočarano. „Ako je to čovjek koji ne voli što ima ćerku, onda zaista nisam.”
Uživala sam u ljubavi i pažnji kojima su me obasipali. Nikada nisam osjetila da sam bila uskraćena u bilo čemu u odnosu na brata. Uvijek su željeli da čuju moje mišljenje, iznosili su mi svoje dileme, poneki sićušni problem ili strah, a ja sam se zbog svega toga osjećala posebno. I kada bih, u onom periodu kada se svi inatimo i kontriramo, govorila da mogu da radim iste stvari kao i brat – samo da bih dokazala da između mene i bilo kojeg muškarca stoji znak jednakosti – roditelji bi mi odgovorili da zaista i mogu, ali da nema smisla raditi nešto iz pogrešnih razloga. Da će doći vrijeme kada ću shvatiti koliko su žene zaista velike, jake, mudre, pronicljive, intuitivne i koliko ću, isto tako, imati prilike da se borim i dokazujem jer u svijetu u kojem živimo muškarci ne dozvoljavaju da žena ikad bude iznad njih, ma kakve vrijednosti posjedovala.I nije samo problem svijet u kojem dominiraju muškarci, u kojem se njihovi uspjesi visoko cijene a svaki uspjeh žene preispituje, u kojem su muškarci gotovo uvijek u pravu, a žene često osporavane ili ismijavane. Veća je tragedija što ima i žena koje ne vole druge žene, ne opraštaju im uspjeh, zavide im na pameti, ljepoti, dostignućima, govore ružno o njima i spremne su na sve samo da ih uvrijede, povrijede, ponize, čak i unište.
Nikada nisam vjerovala da će se u dvadeset prvom vijeku, u doba kada su naučna i tehnička dostignuća na vrhuncu, kada čovjek putuje svijetom (davno je stigao i do Mjeseca!), kada otkriva nove planete, kada smo pročitali i napisali toliko knjiga, istražili toliko fenomena, odbacili toliko predrasuda (a jesmo li stvarno?), kada imamo svijet na dlanu, kada bi bilo za očekivati da je naša svijest dostigla viši nivo, uopšte raspravljati o ovom problemu. Zaista je tužno čuti i znati da se u našoj maloj državi ništa nije promijenilo, da je sve isto kao što je bilo i u prošlom stoljeću, da su djevojčice i dalje neželjene, da su žene i dalje krive ako rode žensko dijete, da neke dobijaju i batine zbog toga i, što je možda najtužnije, da neke žene, iz nekih neprihvatljivih razloga, žele samo sinove.
Selektivni abortusi - kako to strašno zvuči! Jednako strašno kao kad se te iste žene, koje dobrovoljno odluče da ne rodeDJEVOJČICU, zgražavaju nad ženama koje se odluče na abortus zato što uopšte ne žele da rode. Ili želiš ili ne želiš djecu, trećeg nema! Sasvim je u redu ne željeti djecu pa ih, stoga, i ne rađati, ali bi isto tako bilo sasvim u redu da žena koja već želi da rodi dijete - rodi to isto dijete - bez obzira na pol! Uostalom, ako se djevojčice prestanu rađati, ugasiće se čovječanstvo. Osim ako jednog dana Crnogorci ne odluče da ljude stvaraju u laboratorijama, kao u Hakslijevom romanu Vrli novi svijet.
Nažalost, ja nemam ćerku. Nemam ni sestru. Rasla sam okružena braćom pa, iako su oni bili sasvim fini prema meni, osjećala sam veliku prazninu. Valjda sam se zbog toga uvijek vezivala za svoje drugarice i oduvijek maštala da ću imati četiri ćerke. Imena koja sam za njih odabrala još uvijek čuvam u nadi da će mi moji predivni sinovi jednog dana podariti unuke koje će ih nositi.
