Počeo je početkom šezdesetih godina saradnjom sa omladinskim listovima i časopisima koji su izlazili u tadašnjoj SFRJ.
- Sarađivao sam u brojnim periodičnim listovima na području stare Jugoslavije. Najčešće je bila riječ o beogradskim medijima. Crna Gora je tada imala samo jedne novine - Pobjedu. Kasnije je stigao i Cetinjski list.
- Prvo sam radio amaterski, a kasnije sam počeo saradnju sa Borbom iz Beograda. Bio je to krovni list za čitavu Jugoslaviju, a ja sam se zaposlio u rubrici za kulturu. Radio sam za sva Borbina izdanja – Večernje novosti, Sport, Novosti 8. Uređivao sam tri godine fabrički list IMO Košute. Tada je postojala sekcija novinara udruženog rada, kao i sekcija novinara obućarsko- kožarske industrije, tako da sam bio u dvije sekcije - priča Rajković, podsjećajući da je Pobjeda tih godina bila jedini crnogorski list i da je izlazila dva puta sedmično.
U Cetinjskom listu Vlado je radio sa Radovanom Jablanom.
- Cetinjski list bio je najčitanija novina u gradu. Tiraž je bio i preko 5.000 primjeraka, što je za jedan petnaestodnevni list bilo izuzetno puno. List je imao i preko 1500 pretplatnika. Izvještavalo se uglavnom diktirajući iz telefonskih govornica u pošti. Jedino smo imali olovku, svesku i fiksni telefon. Za dnevnu štampu morali smo javljati odmah. Mnogo je lakše bilo doći do informacije nego je proslijediti redakciji. Veoma je teško bilo informaciju propratiti fotografijom. Njih smo slali poštom - priča Rajković.
Podsjeća da je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka dopisnički posao obilovao pričama iz kulture, privrede, ekonomije.
Obod je tih godina izvozio svoje proizvode čak u SAD. Uvijek je bilo informacija o uspjesima cetinjskih kolektiva. Košuta je proizvodila 5.000 pari obuće mjesečno. Bili su to impozantni rezultati – prisjeća se Rajković. Kako naglašava, uvijek je najviše volio da razgovara sa obič- nim ljudima.
- Sa njima sam uvijek mogao da razgovaram opušteno. Obični ljudi vam otvoreno saopštavaju svoje mišljenje i stavove. Kada razgovarate sa političarima, privrednicima uvijek postoji neka rezerva, neka „službena tajna“- kaže Vlado.
On ističe da se putovalo autobusima, tamo gdje je autobuske veze bilo.
- Ako nije bilo autobusa, onda smo najčešće čekali da neko autom krene u tom pravcu i molili da nas poveze. Nerijetko išli smo i pješke – prisjeća se Rajković i naglašava da je tih godina novinar svugdje bio dobrodošao.
- Danas su novinari sve manje novinari, a sve više spikeri koji čitaju tuđa saopštenja. Malo je reportaža, malo autorskih komentara i priloga. Ali nadamo se da će biti bolje – kaže on.
Ovaj osamdeset petogodišnjak svakodnevno pređe nekoliko kilometara šetajući. U kondiciji je, kaže, kao da je duplo mlađi. Obiđe pola grada, najčešće izađe i do na Orlov krš. Prisjeća se da je kao novinar pušio i po nekoliko kutija cigareta dnevno. Suočen sa zdravstvenim problemima ostavio je pušenje, a razočaran dnevno političkim dešavanjima početkom devedesetih napustio je i novinarstvo.
I izvještač i spasilac
Bilo je trenutaka, priča Vlado, kada se nije moglo biti samo novinar.
- Takve su situacije bile poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine ili 1986. kada je Cetinje zadesila velika poplava. Tih dana sam istovremeno izvještavao i spasavao ljude iz poplavljenih stanova i kuća. Nema se vremena za slanje tekstova, a informacija informaciju stiže. Ponekad jedna drugu demantuju. Poslije zemljotresa za novinare nije bilo odmora. Trebalo je izvještavati i o posljedicama tog katastrofalnog zemljotresa, ali i o načinu na koji se Crna Gora obnavljala. Posebno je bilo interesantno tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti kako se saniraju privredni objekti i spomenici kulture - kaže Rajković.
