Uoči premijere, sa rediteljkom Stašom Koprivicom razgovarali smo o načinu na koji je čitala ovu priču, premijernoj saradnji sa Gradskim pozorištem, iskustvu u radu sa djecom....
POBJEDA: Vaš otac Stevan Koprivica je na osnovama romana Dušana Kostića „izgradio“ potpuno novu priču namijenjenu svim generacijama. Koliko je zahtjevno postaviti jedan ovakav komad na način da se u njemu mogu identifikovati i djeca i odrasli?
KOPRIVICA: Dva motiva su tu bitna. Jedan je to što je predstavnik zla u ovoj priči nacista. U momentu dešavanja radnje romana, tj. 1967. godine, ta je problematika bila još svježa ljudima, a sada opet, čini se, postaje aktuelna. I to ne kod nas nego svuda u svijetu. Predstava je zato i zanimljiv put da neke nove generacije, koje nemaju toliko razvijenu svijest šta je to Drugi svjetski rat, podsjetimo kako izgleda iskonsko zlo.
S druge strane, pošto su naši glavni junaci četrnaestogodišnjaci bilo mi je interesantno da se pozabavim sličnostima i razlikama između tinejdžera nekad i sad. Zaključak do kojeg smo u tom kontekstu svi zajedno došli jeste da suštinske razlike i nema. Možda tinejdžeri u šezdesetim godinama prošlog vijeka nijesu imali mobilne telefone, ali duh i želja za otkrivanjem novih stvari, istraživanje nepoznatog, težnja da se bude buntovan po svaku cijenu – ostali su isti. Stvarno vjerujem u to.
POBJEDA: Ne bi se svi saglasili sa Vama u ovoj konstataciji...
KOPRIVICA: Imam sreću da u Beogradu radim sa grupom djece, uzrasta od 12 do 18 godina, koja se takmiče u besjedništvu. Radeći sa njima primijetila sam, u stvari, da nijesu na mjestu konstatacije o tome kako su djeca danas „vanzemaljci“.
Oni samo brže razmišljaju nego mi. Pametniji su jednostavno, a uz pravu vrstu angažmana i pristupa izuzetni su. Kada im date temu koja ih zaista zanima, a ne ono što mi mislimo da ih zanima, prijatno ćete biti iznenađeni koliko ta djeca nijesu uopšte onakva kakvim ih predstavljaju.
Činjenica je i da tehnologiji pribjegavaju onda kada im roditelji i bliska okolina ne posvećuju dovoljno pažnje. U trenutku kada im se pruži nešto sa čime mogu lijepo da se zanimaju to su izuzetna djeca, pa i te kako umiju da uzvrate.
Jedan od razloga zašto volim da radim u pozorištu za djecu jeste upravo moj način da im ukažem pažnju, koja će im možda značiti.
Opširnije u Pobjedi
