Volite li pretprazničnu atmosferu ili gubite živce zbog gužvi u gradu?
– Valjda nas sama pomisao na novogodišnje praznike vrati u djetinjstvo i vrijeme kada smo živjeli za što duži izlazak s drugarima, kada smo danima sakupljali pare za neki dobar vatromet i petarde i tulumarili po komšiluku. Kad već govorim o petardama i nestašlucima iz mladosti, skrećem pažnju na što veću kontrolu i opreznost roditelja, jer djeca nemaju strah i ne razmišljaju o posljedicama. Što se gužvi tiče, do prije nekoliko godina gubio sam živce pokušavajući da stignem sve da završim, jer sam zbog nedostatka slobodnog vremena, kao i većina, mnogo poslova ostavljao za posljednji dan. Sada se ne nerviram, već nastojim da sve završim ranije i tako sebe poštedim stresa.
Da li 1. januar doživljavate kao “početak nečeg novog”?
– Taj datum uvijek je dobar povod za odbacivanje loših navika i pripremu za neki novi početak. Još nisam sreo nekog ko nije sebi obećao da će od prvog promijeniti život. Inače, svaki dan doživljavam kao dar i priliku da uradim nešto dobro.
Koje su vaše ovogodišnje odluke?
– Ne postavljam sebi previsoke ciljeve, ali volim da napravim neki plan, pa da se po njemu upravljam. Navikao sam da sebi dajem radne zadatke, pa da jedan po jedan polako realizujem. Kada od bezbroj ideja i projekata koje stavim na papir, uspijem da realizujem više od pedeset posto – smatram da je godina bila uspješna, a preostalih pedeset posto, uz nove zamisli, prabacim za sljedeću godinu. Drago mi je što ćemo u 2018. predstaviti naš crtani film “Lola i Mila”, na kome smo radili proteklih mjeseci.
Da li ste, dok ste bili dječak, vjerovali u Deda Mraza?
– Jesam, zahvaljujući mojim roditeljima koji se nikada nisu potrudili da me ubijede u suprotno. Pamtim kao da je juče bilo – imao sam šest godina, bili smo u trpezariji i spremali se za praznični ručak, kada se začuo zvuk iz hodnika i zatvaranje ulaznih vrata. Otac mi je rekao da pogledam da li su stigli gosti. Kada sam došao u hodnik, primijetio sam da su vrata moje sobe odškrinuta, a na mom krevetu se naziralo nešto veliko, upakovano u ukrasni papir. Polako sam ušao, a onda sam ugledao poklon, koji sam euforično zgrabio i odnio roditeljima. Svi su tvrdili da nemaju veze s tim, već da je to doneo Deda Mraz, koji je zbog žurbe morao da ode bez pozdrava.
Šta ste mu najčešće tražili?
– Odrastao sam uz japanske crtane filmove, koje smo “upijali” gledajući televiziju RAI. Još pamtim njihove glavne junake, robote Goldrejka i Mazinga Zetu, koje sam danonoćno crtao u svesci i pisao Deda Mrazu da bih volio da jednog od njih ugledam ispod moje jelke. Moj otac – Deda Mraz potrudio se da tako i bude, čime me je učinio beskrajno srećnim. Bio sam glavni u ulici, a od svojih robota zaštitnika nisam se odvajao. Želim da i moja djeca rastu vjerujući da Deda Mraz postoji. Mora neko da vodi računa o svoj djeci širom sveta, a posebno o onoj koja su bili dobra i slušala svoje roditelje.
Budući da u novogodišnjoj noći obično nastupate, kako najradije provodite prvi neradni dan u januaru?
– U pidžami! Volim da se naspavam i da leškarim u krevetu, gledajući reprizu novogodišnjeg programa i dobrih filmova, uz obavezno maženje.
Gdje ste bili tokom praznika?
– Novu godinu i Božić uvijek provodimo u Crnoj Gori. Volim da tih dana budemo s porodicom, da posjetimo prijatelje i kumove, uz obavezan “apdejt” našeg humora, koji mi nekad mnogo nedostaje.
