Piše Mladen Rakčević, rukometni reprezentativac.
Krenuću od naše grupe i selekcije Njemačke. Podatak da svaki igrač Njemačke ako osvoji medalju ima nagradu (250.000 eura zlato; 200.000 srebro; 150.000 bronza) pokazuje dosta o tome sa kim smo bili u grupi. Bundes liga, najbolja liga na svijetu, sponzori, ulaganja, marketing. Slovenija - zvanično treća na svijetu, sa jednom legendom na čelu reprezentacije, sa organizovanim i bogatim Savezom, sa dva kluba u Ligi šampiona, sa dosta dobrom ligom...
Makedonija, reprezentacija - državni projekat, Savez besprekorno funkcioniše na čelu sa Živkom Mukaetovim, inače generalnim direktorom Alkaloida. Osim toga, imaju dva kluba u Ligi šampiona, a Vardar je aktuelni šampion Evrope. Imaju i fenomenalnog selektora... Evo ja vas da pitam, koja reprezentacija na ovom prvenstvu u zemlji iz koje dolazi nema klub u Ligi šampiona??! Nema klub u SEHA ligi? Koja od svih ovih zemalja nema najmanje dva vrhunska kluba iz svoje lige? Daću vam i odgovor - samo MI! (sa izuzetkom Češke i Islanda, koji imaju mnogo bolju ligu od nas).
Naša liga, nažalost, ne može se nazvati ligom, naši klubovi ne postoje... Drastično opada interesovanje za rukomet u našoj zemlji, jer naša djeca nemaju svoje rukometne uzore, jer niko od ovih momaka ne igra u našoj ligi, za naš klub! Kako da napokon shvatimo da je to godinama najveći problem, da imamo neku ludu sreću da nam se ni iz čega ,,rode“ igrači poput Borozana, Lipovine, Anđelića, Simića, Čavora, Vujovića, Radovića, Božovića... Zar ne shvatamo da problem nije površinski i da nije upitno da li su naši reprezentativci igrali srcem, jer ja znam da jesu! Ubijeđen sam u to! Znamo li svi da su ti momci prije svega uspješni ljudi, pravi profesionalci i rodoljubi?
Jedino slobodno vrijeme koje imaju tokom godine oni odluče da provedu sa reprezentacijom, u hotelima, daleko od svojih kuća i familija, prijatelja, bez benefita. Dragi prijatelji, ponavljam, bez bilo kakvih benefita! Igraju za svoju zemlju srcem, onoliko koliko umiju, koliko mogu! Čitam i gledam komentare mnogih, koji možda nikad nijesu ni imali svoj lični uspjeh, a kamoli bili uspješni ljudi, kako umiju da kude te momke, da izmišljaju priče o njima...
Dokle?! Pitam sve te koji su prvi kada treba da napišu neprimjeren komentar, što bi se desilo da njihov sin igra, iz ljubavi za svoju državu, bez bilo kakvih nadoknada, da li bi i dalje to pričali i tako pisali!? Budimo realni, volimo ove momke. Ne samo rukometaše, nego i vaterpoliste i košarkaše i rukometašice i sve one koji pošteno nose na grudima ovaj sveti grb. Oni su naši reprezenti u svijetu, oni šire pošteno ime CRNOGORSKO po zemljama u kojima igraju, oni su naš najbolji marketing! Zato, ajmo jednom da budemo svi objektivni, iako nekad euforija i želja za uspjehom ponesu. Mi smo mala država, koja konkretno za rukomet ima veoma skromne, skoro nikakve uslove!
Možda im mi ne možemo pomoći u tom segmentu, ali možemo i moramo uvijek biti uz NJIH, jer su oni naše NAJBOLJE! Ja sam PONOSAN NA NJIH! Živjeli mi! NEKA JE VJEČNA CRNA GORA!
