Kad god čujem ovu floskulu, stuži mi se na utrobice. Ne samo zato što je više izraubovana - jer kod nas i nije bilo normalnih izbora nego samo ovi istorijski i sudbonosni - već i zato što svaki put pomislim da ću morati u šumu da branim otadžbinu i svoje ideale.
Do sad sam bio nemrčipuška jer u onom ratu nije bilo moje strane, to jest partizana, a one što su zvali u rat protiv, bijaše li ono 14 ili 19 najjačih sila svijeta, odbio sam sa obrazloženjem da se moja generacija još samo četiri-pet godina može kvalitetno baviti seksom bez upotrebe hemijskog oružja (čitaj: pilula) i da mi ne pada na um da to vrijeme provedem u šumi pod bukvom. Sada, ako je stvarno otadžbina u pitanju, pošao bih bez razmišljanja, ali mi se opet stuži na kukalu otadžbinu ako je na nas trećepozivce spala. No, mrijet se mora samo se bojim da ne bi bili ubojiti koliko treba, jer bi omladina ostala u gradovima da čatuje i ne bi imao ko da ovakve poput mene nosi uz brdo kao Vladimira Nazora, te bismo zadihani morali nišaniti. A tu, zna se, nema sreće. I pitam se ovako odlučan, ka’ zatočnik voljan mrijeti, nije valjda da nas je do sada čuvao Filip kad se ovolika dževa diže oko predsjedničkih izbora? Mora da jest, jer smo našega najboljega umjesto Filipa sada gurnuli u vatru. A htio sam se zaklet da je Fićo samo igrao pasijans na poslu i slao čestitke i telegrame podrške i saučešća. Eto, čovjek se uči dok je živ. E, sad, kako bih ja najavio ove izbore? S obzirom na to da većina kandidata izgleda kao da su marsovci, a sučeljavanja im liče na neki rijaliti šou i pošten glasač ih ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, bio bih u dilemi. Oni jednostavno ne mogu logički funkcionisati, ako nije Milo tu da se ustreme na njega. Zatim, čudno je da smo samo nekoliko dana prije prvog aprila saznali konačnu listu kandidata i da su im liste podrške sumnjive vjerodostojnosti a programi upitne logike, upitnog sadržaja, pa čak i upitne ustavnosti.
Dakle, mogao bih izbore najaviti samo ovako: „Aprili-li-li, It’s show time folks“!
Prvi dio bi dočarao izbornu ozbiljnost i ozbiljnost situacije i trenutka, dok bi drugi dio, onaj iza zareza koji je uzvik iz filma „All that Jazz“, pokazao bi naše odlučno euroatlantsko opredjeljenje.
No, ima tu i nešto neopisivo i neobjašnjivo, upravo u vrijeme izbora dešavaju se mirakuli. U podgoričkom Hramu došlo je do preobraženija 2000 godina poslije preobraženja Gospodnjeg na gori Tavor. Lik Mila Đukanovića na ktitorskoj fresci preobrazio se u lik Andrije Mandića, što bi po hrišćanskoj analogiji trebalo da najavljuje Mandićevo stradanje (vjerovatno na sudu i u zatvoru) i potom njegovu slavu. Ali, na njegovu žalost - ne vlastodržačku nego mučeničku slavu. Kneževićev lik se još nije pojavio jer mu vjerovatno mama brani da se slika u svakakvom društvu. Trebalo bi još provjeriti da se na ikoni Blagovijesti, koja se obično nalazi na oltarskim dverima, nije ukazao Milačić u liku arhangela Gavrila kako svojim skičavim heruvimskim glasom najavljuje Bogorodici da: „ne treba da se petlja sa muškarcima jer to joj je već svršeno i to po Svetome Duhu“.
Taj događaj u srpskom ćošku pravoslavne vaseljene proizveo je u crnogorskom ćošku vaseljene ozbiljne oscilacije, pa je iz CPC poput komete izbačen sveštenik Lav Lajović, inače najavljivan kao veliko kadrovsko pojačanje. Sad ćete reći da lupam i da povezujem stvari koje nemaju veze, ali prostornovremenski kontinuum je čudo i kažu da lepet leptirovih krila na Borneu proizvodi oluju u Kaliforniji. Srećom, pobjednika već znamo a to je Milo Đukanović. To je fiks iz jedan u jedan. Ubjedljivo najsnažnija politička ličnost u CG, a bogami i u regionu.
Najzaslužniji je što se nismo isklali među sobom u onom nesretnom ratu, a kakvi smo - nama za to ne bi ni trebao niko spolja. Najzaslužniji je za mirno ali teško osamostaljivanje Crne Gore i vraćanje njenog suvereniteta. Najzaslužniji je za euroatlantsku orjentaciju, ulazak u NATO i napredak u pregovorima sa EU.
Ali, i najkrivlji je što su se neke stvari događale i to u kontinuitetu a bez adekvatnog odgovora zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. Najkrivlji je i za ubuđavanje kadrovskih resursa na funkcijama i privilegijama i što uza se nema bar tri-četiri lika na koje možemo računati da će ga dostojno zamijeniti.
Zato sad za kaznu ide da mijenja Filipa, umjesto da ide u legendu.
