Tako govori osamdesetosmogodišnja Desanka Gvozdenović, unuka legendarnog kapetana Đura Draškovića, borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, prvog poginulog u Božićnom ustanku.
– Bilo je dovoljno pomenuti ga, to je za mene podrazumijevalo nešto najbolje, najhrabrije, pravedno i mudro – kaže Desanka Gvozdenović u ispovijesti za Pobjedu.
Njena najranija sjećanja vezana su za period od 1935. do 1941. godine, do početka Drugog svjetskog rata. Već je tada, kaže, prošlo petnaest-dvadeset godina od organizacije Božićnog ustanka i dvije decenije od sloma pobune. Ostao je osjećaj gordosti na djelo ustanika.
– Te su godine bile obilježene teškim terorom, ostavile su u nama veliku gorčinu. Ipak, u pričama iz tog vremena nema oplakivanja, nema suza. Samo gordo podignuta glava jer se, uprkos svemu proživljenom, smatralo da je tako trebalo i moralo biti, da se nije moglo i smjelo ćutati. Da se moralo na silu odgovoriti otporom, da bi ostao spomen na borbu za „pravo, čast i slobodu Crne Gore“ – priča Desanka.
NEPRAVDA Naglašava da piše u program odmetnika, kako su ih tada zvali u izvještajima okupatorskih trupa, da nijesu bili protiv ujedinjenja, već su željeli da Crna Gora uđe u veliku državu ravnopravno, kao država pobjednica Prvog svjetskog rata.
– A ne da se utope u drugu državu, da im se ni ime ne pomene. Govorilo se o ujedinjenju, što su Crnogorci i očekivali i podrazumijevali, a ne o prisajedinjenju, kako je faktički bilo. Iz priča o tom vremenu, kaže Gvozdenović, ostao je čemerni osjećaj velike nepravde, da je Crna Gora, umjesto priznanja i zahvalnosti za velike žrtve i doprinos u ratu, doživjela da bude proglašena za zemlju u kojoj treba „zavesti red“, da je treba okupirati, što su i učinile tzv. Jadranske trupe pod komandom srpskih generala i uz nadzor francuskog generala Velena. – Jadranske trupe, general Milutinović, Versajska Jugoslavija, „prazna stolica“ za Crnu Goru – to su riječi koje sam često čujala.
KONTRIBUCIJA I još jedna riječ – kontribucija. Kao djevojčica nije je razumjela, ali je prosto osjećala njenu zlokobnost. – Shvatila sam da to nije riječ iz našeg narodnog govora, koji ima odgovarajuće izraze i za razna suptilna stanja, osobine i stvari. A izgovarali su je tako lako. Kao izraz za kažnjavanje sela iz kojeg je neko pošao u „komite“ – priča Gvozdenović.
Potom objašnjava što se podrazumijevalo pod pojmom kontribucija. Recimo, kad bi se odred srpske vojske, koji je išao u potjeru za komitama, stacionirao u nekom selu, narod je morao da im obezbijedi smještaj, usluge i hranu, a primoravali su ih i da sa njima idu u potjere.
– Kad već govorimo o mojim sjećanjima o vremenu poslije Božićne pobune, ne mogu da ne pomenem pjesmu u desetercu o zlostavljanju, mučenju i ubistvu čuvenog crnogorskog oficira Šćepana Mijuškovića, njegovog brata i plemenika od strane srpske vojske, stacionirane u Nikšiću. Svi u kući smo znali tu pjesmu napamet, naročito moja majka – priča naša sagovornica i kaže da ne bi smjela Crna Gora da zaboravlja. Njoj se urezao u pamćenje taj dio porodične i narodne istorije, kao i priča o njenom đedu Đuru, kapetanu crnogorske vojske koji je poginuo u 38. godini.
PONOSNO NASLJEĐE
Sjajna je i, tako crnogorski strašna, biografija Đura Draškovića. Rođen je na Čevu 1880. godine. Bio je stameni ratnik i oficir, istakao se u balkanskim ratovima (1912-1913), učesnik Prvog svjetskog rata (1914-1916), završno sa Mojkovačkom bitkom, do vojnog sloma Crne Gore i njenog pada pod austro-ugarsku okupaciju. Potom je bio interniran u zarobljenički logor Buldagason, gdje ostaje do pobjede saveznika.
– Pored mog đeda Đura, u logoru su, takođe kao internirani crnogorski oficiri, bili i oba đeda mog supruga Marka Gvozdenovića, očev otac Đuro Gvozdenović i majčin otac Đuro Lukić. Još u logoru, pod uticajem srpske propagande, sprovodila se takozvana diferencijacija među oficirima po pitanju ujedinjenja – govori Desanka Gvozdenović.
Naglašava da su prilikom povratka u Crnu Goru, oficiri koji su bili protivnici ideje o bezuslovnom ujedinjenju, odnosno prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, pod raznim izgovorima zadržavani na putu, pa su mnogi došli u Crnu Goru tek po okončanju Podgoričke skupštine. Među njima i njen đed Đuro Drašković, koji se energično tome protivio. I ljudski suprotstavio. Jedan je od glavnih organizatora Božićnjeg ustanka crnogorskog naroda, podignutog januara 1919. godine.
Kao iskusan oficir, prekaljeni ratnik, znao je da ustanici moraju zauzeti Cetinje, koje su bili opkolili skoro sa svih strana. Na jednom sastanku nekolicine organizatora crnogorskog ustanka održanom u Bokovu odlučeno je da se pozovu srpske trupe da do 20. decembra napušte Crnu Goru, a "ako to ne učine da će ih Crnogorci silom protjerati sa svoje zemlje“. No, srpske trupe su bile dobro naoružane, utvrđene, imali su pomoć bjelaša, pristalica bezuslovnog ujedinjenja, a ustanici, pod kolebljivom komandom Jovana Plamenca, nijesu htjeli "prolivanje bratske krvi“.
Pokušavali su da pregovorima izbjegnu oružani sukob, pregovarali su sa generalom Milutinovićem, a glavni pregovarač bio je Đuro Drašković, iako je zagovarao drugačiju opciju.
Uzaludni pregovori i kobno izgubljeno vrijeme
Srpske trupe su iskoristile mirovanje i djelovale: uhapšeno je nekoliko organizatora u Podgorici i drugim gradovima i krajevima Crne Gore. Jovan Plamenac je u međuvremenu ostavio svoje ljude…
Ostalo je Cetinje, gdje su ustanici i dalje bili u okolini prijestonog grada. Slabo naoružani, bez brašnjenika, bez pomoći sa strane, na decembarskoj ciči zimi. Uprkos svemu, ustanici koje predvode Krsto Zrnov Popović i Đuro Drašković ostaju uporni u zahtjevima: traže da se srpska vojska mirno povuče sa Cetinja ili da u određenim, odvojenim djelovima grada i jedni i drugi vrše vlast, do novih izbora. General Milutinović to energično odbija. Desanka Gvozdenović govori porodičnu priču, kako su njoj kazivali.
– Osvanuo je Badnji dan. Ustanici sa jedne strane, srpska vojska i bjelaši sa druge strane, ušančeni na kratkom rastojanju jedni od drugih. Čeka se što će biti. Odjednom, glasan poziv Đuru Draškoviću od poznatog bjelaškog prvaka i plemenika, da ne pucaju jedni u druge, da još razgovaraju i da nađu rješenje. Vjerujući, načas, u iskrenost poziva upućenog sa suprotne strane, Đuro je ustao i u istom trenutku bio pokošen već pripremljenom puščanom paljbom – pripovijeda Gvozdenović. Kapetan Đuro Drašković, prvi poginuli u Božićnom ustanku.
SJEĆANJE
Desanka Gvozdenović rođena je 1929. godine. Deset godina ranije, poginuo je njen đed.
– Pitate me, kako sve to u mojoj memoriji? Porodica pamti, eto kako. Moja porodica je živjela u Danilovgradu, otac prota Đorđije Kaluđerović i majka Miluša po rodu Drašković, najstarija ćerka Đura Draškovića, koja je u vrijeme njegove pogibije imala 12 godina. Dosta toga smo od nje saznali.
Vrlo rado i često smo išli u ujčevinu na Čevo, kod babe Velike, tetke Vidosave i ujaka Goluba, koji se ljeti vraćao sa studija iz Beograda. Oni su na najbolniji i najdirektniji način proživjeli Božićni ustanak, i njegove posljedice, pa je razumljivo da smo tamo najviše čuli i trajno zapamtili – priča Gvozdenović.
– Bilo bi veoma zanimljivo da se o tom vremenu i sjećanjima na Đura Draškovića razgovaralo sa njegovom ćerkom Vidosavom, mojom dragom tetkom, koja je umrla prije šest godina u 97. godini. Bila je prava riznica podataka iz prošlosti – kaže sagovornica Pobjede. I pominje ujaka Goluba Draškovića, predratnog pravnika, dostojnog sina svojih roditelja.
– Golub je nastavio prijateljstvo svog oca sa Krstom Zrnovim Popovićem i u Drugom svjetskom ratu bio zajedno sa njim u zelenaškom pokretu. Umro je 1990. godine u 73. godini – kaže Desanka.
POŠTOVANJE
O poštovanju i ugledu koji je Đuro Drašković uživao kod svojih saboraca svjedoči i opis jednog događaja, prije nešto više od dvije decenije, koji je na Desanku Gvozdenović ostavio poseban utisak. Sa suprugom Markom bila je u posjeti porodici Niković, starim porodičnim prijateljima.
– Mićo Niković, devedesetogodišnjak, čovjek velikog životnog iskustva, učesnik Božićne pobune, član crnogorske vojske u emigraciji u Gaeti, bio je rječit, lijepo ga je bilo slušati. Razgovaralo se o događajima u kojima je učestvovao. Raspitivao se o mojoj porodici. Kada sam mu rekla da je Đuro Drašković moj đed, otac moje majke, on je spontano ustao i posebnim glasom, kao da odaje počast, izgovorio: „On je bio moj komandant“.
