Piše: Slobodan ČUKIĆ
Prema izvještaju vojvode Mirka knjazu Danilu, veliki je ratni plijen pao u ruke Crnogoraca. Tako je zaplijenjeno, između ostaloga, osam topova, 20 zastava, među kojima je bio i “alajbarjak” cjelokupne turske vojske. Taj čuveni barjak skinuo je mladi čevski kapetan Jovan Mašanov Vukotić. Zaplijenjeno je 7500 pušaka kapislača, 500 šatora, 1200 konja, 1000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, veliki broj handžara i pušaka ledenica, velika količina papirnoga novca i još mnoštvo drugoga plijena.
Interesantno je napomenuti da su Crnogorci, ne znajući šta je, tim papirnim turskim novcem punili svoje kremenjače. Tako je velika količina toga novca uništena. Tek kada im je to zabranjeno, Crnogorci su prestali da njim pune svoje puške. Taj novac, izgleda, prema velikoj njegovoj količini, bio je određen da se njime, pored vojnih potreba, “dariva i grahovska raja”, kako je to već bilo u svoje vrijeme utanačeno i predviđeno u Trebinju, između Amza-paše i Gavrila Kujačića.
CRKVA
Vojvoda Mirko je nakon bitke izdao naredbu da Crnogorci sve što budu skinuli s Turaka, donesu pred njega, gdje će se tačno pobilježiti što je ko donio, prema čemu će se određivati nagrade, prema zaslugama. Kad se sva vojska okupila i vratila s bojišta, odslužena je služba božja na samom mjestu gdje se nalazio pašin šator i gdje je docnije podignuta crkva, kao jedinstveni spomenik pobjede nad Turcima. Đuro Batrićević piše da je tom prilikom Gavrilo Kujačić zatražio od vojvode Mirka da se “ovom zgodnom prilikom zauzmu Klobuk i Korjenići, sve do rijeke Trebišnjice”.
Vojvoda Mirko, u svom izvještaju knjazu Danilu, postavi pitanje da li da se prihvati Gavrilov predlog. Knjaz Danilo, koji nije smio ići dalje, jer bi se tome naročito protivila Austrija, a ni Napoleon III ne bi htio, usljed takvih sitnica, da ulazi ni u kakve nove zaplete i u sukob s Turskom i Austrijom, naredi da se nikako dalje ne ide s vojskom na tursko zemljište, jer će o tome rješenje donijeti međunarodna komisija. Kad je vojvoda Mirko primio knjažev odgovor i naredbu, vratio se s vojskom i bogatim plijenom s Grahovca na Cetinje, gdje ih je najsvečanije dočekao knjaz Danilo i s njim cijelo Cetinje.
KAPETAN
Batrićević dalje piše da je s vojvodom Mirkom stigao na Cetinje i jedan od najzaslužnijih pojedinaca za pobjedu nad Turcima u grahovačkoj bici, Gavrilo Popov Kujačić. Crnogorski knjaz je slavodobitnicima u grahovačoj bici čestitao veliku pobjedu, a zatim pristupio ceremonijalu odavanja priznanja najistaknutijim akterima ove istorijske pobjede.
Danilo je vojvodu Mirka proizveo u “velikog vojvodu Grahovca”. Istoga dana proizveo je cuckog kapetana Miloša Androva Krivokapića za vojvodu cuckoga, kapetanu Bošku Milutinovu Begoviću iz Zagarča, kapetanu grahovskom Paju Jezdovu Kovačeviću i Đoku Radovu Miljaniću iz Banjana dao je naziv serdara, a Gavrila Popova Kujačića, koji je tada imao tek 31 godinu, proizveo je za kapetana od Korjenića, obećao mu vojvodstvo od Gacka, darovao mu srebrom okovani handžar, dvije ledenice i veliko imanje u selu Nudolu: zemlju Žugljaje i Babinu Goru, zatim mline u Žugljajima i u Krasnoj, u istome selu, koje su Turci napustili, bježeći pred Crnogorcima od straha.
MOGLI BI GRDILO UČINITI
O grahovačkim događajima imamo i izvještaj Vuka Popovića upućen Vuku Karadžiću. U pismu od 28. aprila 1858. godine, dan prije prve bitke, Popović piše da su “Turci već u Grahovo i oko Umca po sred polja razapeli čadore”. “Polovicu kuća u put su zapalili i zatekli su dosta živog i žita banjskog i grahovskog, jer nijesu nesretnici mogli sve na našu stranu pregnati i prenijet bržebolje.
Naše polje Dvrsno i kroz Krivošije svud je puno žena, djece, govedi i stoke što je prebjeglo, i viši dio čeljadi pod golim nebom na podini leži i kad kiša pljušti, nemajući nikud mjesta u suvoti... Sinoć je došlo pismo od knjaza Grahovljanima i Banjanima da nema niko maknut se niđe prije nego dođe k njima Mirko, i kako on naredi onako da ga i poslušaju.
Dakle i Mirko čuje se da će brzo ovamo dolećeti sa ostalom gardom. Ovo su đendarmi knjaževi i sa još nekoliko hiljada Crnogoraca. Pro Risna i Kotora nema nijednog Crnogorca da prolazi na Cetinje ili u Grahovo ... Pridošli su k Crnogorcima i Zupci i Kruševičani, i ako im Bog bude u pomoći, na broju biće ih dosta i mogli bi grdilo učiniti od Turaka ... Svašto se u narodu govori sad, osobito o knjazu Danilu, jedni ga psuju, jedni kunu i proklinju, a jedni opet blebeću da on ovo ne čini iz svoje glave, nego iz nečije jače i mudrije, koje će biti za mnoge u veliki dobri čas” (“Pisma Vuku Karadžiću”, CID, Podgorica, 1999, 335-337).
VAZDUGI DAN
Bilo je ovo prije prve bitke. Šest dana kasnije, u pismu od 3. maja 1858. Popović piše sljedeće: “U poneđeljnik prošli pisao sam vam za vojsku tursku i crnogorsku kako su došli da se obidu na krvavom polju Grahovskom. I sad opet čujte kako se udariše i kako pazar svršiše. Turskoj ordiji ne sviđe se nešto kod Umca usred polja da se utabori, nego se izmače na jednoj pouzvišenoj ravnini u vrh polja – Grahovac, i ovđe po noći 28. aprila, iskopaše šančeve, učiniše meterize i poperiše topove i čadore. Zaista biće se prepali da im ne presijeku Crnogorci džebanu od Trebinja i Korjenića. Crnogorska vojska kako je pridolazila, tako se po polju muštrala i lubardajući i popijevajući utrkivala. 28. aprila, pred samu noć, stigne i Mirko u polje, vodeći sobom blizu 2000 dobrijeh junaka.
Jedan dio vojske predvodio je senator Petar Stevanov, na golo Čevljana; drugij dio vojvoda Ivo Rakov, a treći dio vojvoda ljubotinjskij; a kod Mirka ostala je samo garda gospodareva, u sve biće ih bilo 5000 pušaka i suviše oko 700 Banjana i Grahovljana. Sjutra dan prije zore krenuše s vojskom: Petar Stevanov po desnoj strani izviše polja brdom, Ivo Rakov po lijevoj, a vojvoda ljubotinjskij ostane u polju s Mirkom, čekajući dok se zametne boj. Kad su prispjeli blizu Turaka sjednu na ručak, i tek počeli zalagati hljeba, a Turci u 6 sati nasrnu najprije na Petra Stankova vojsku. U tome ponagliše i one Iva Rakova i ljubotinskog vojvode, te se izmute i izmiješaju svi ... i bijući se na najžešći način, prvo iz pušaka i topova, poslije s noževima i puškama po tojaške, s maljugama i kamenjma, vazdugi dan bez prestanka do komad noći. Silna se je jeka i tutnjava i po primorju razlijegala...” (“Pisma Vuku Karadžiću”, CID, Podgorica, 1999, 337).
