Pozabaviću se samo sa nekoliko važnijih činjenica koje predmetni tekst gospodina Gorana Ćetkovića vrsti u red nedobronamjernog pa i klevetničkog tumačenja Milovana Đilasa. Pođimo redom, koliko mi to dozvoljava novinski prostor.
Tekst počinje novinarski-bombastično „O Milovanu Đilasu je do sada napisano mnogo toga. Teško da postoji neosvjetljeniji i nepoznati dio njegovog života.....“
Međutim, svaki iole ozbiljniji poznavalac lika i djela Milovana Đilasa lako će prepoznati intelektualnu zamku u kojoj je upao gospodin Ćetković. Naime, do sada je napisano mnogo knjiga o Milovanu Đilasu. Manje-više sve one partijsko-politički i s vrha vlasti predstavljaju ovu netipičnu političku pa manjim dijelom i revolucionarnu ličnost. Zbirno rečeno, sva tatumačenja M. Đilasa zasnovana su na partijskim ocjenama (osudama) M. Đilasa iz 1954. godine ili koju godinu kasnije. (Ali ne dalje od 1961. godine.) Od tada pa sve do danas se o Milovanu Đilasu pišu brojne knjige na isti način kao o: „asketi, geniju, zlikovcu“.
Lukavstvom partijskog (SKJ) uma je bilo sasvim jasno da je u trijadi (asketa, genije, zlikovac) fokus dat na Đilasa kao zlikovca. Cilj je bio da se u narodu Đilas moralno ocrni kao „jugoslovenski Gebels“, a sve jugoslovenske „lijeve greške“ prebace na prvog velikog Titovog pobunjenika. (Sasvim je jasno da riječi o Đilasu kao genijalcu i asketi su usputne riječi. One služile da se dobije „objektivna“ i „činjenička“ slika o njemu kao zlikovcu).
Ovaj lingvistički miks je prvi koristio Titov istoričar i njegov biograf Vladimir Dedijer. Kasnije do današnjih dana lingvistički miks koriste kolone brojnih tumača M. Đilasa, pa i gospodin Ćetković. Pri tome, matrica tumačenja M. Đilasa je ostala ista samo upakovana (predstavljena) na drugi način.
Dakle, za neke istraživače M. Đilasa pa i gospodina Ćetkovića, vrijeme kao da je stalo 1954. godine. A Đilas se upravo borio protiv kočenja vremena u Jugoslaviji i šire i onda kad je bio komunista-boljševik i onda kad je bio liberalni mislilac.
Drugi dio navedenog, uvodnog citata gospodina Ćetkovića („teško da postoji neosvijetljeni.....“) je smiješan. Napomenuću, samo u SAD je od 196. do 2004. godine objavljeno 17 doktorata na uglednim univerzitetima. Nije poznat broj magistarskih radova. Smatra se da ih je više stotina. (U Aranitovićevoj bibliografiji o M. Đilasu izbrojio sam 18 njemačko-francusko-italijanska doktorata. I već kad sam kod Dobrila Aranitovića, bibliografija o M. Đilasu broji 5.581 jedinicu do 2008. godine i to bez „kineske“, „južno-američke“ pa i velikim dijelom „ruske“ kominternovske izvornosti).
Uz sve rečeno, po meni najveća civilizacijska zaostavština M. Đilasa su njegovi intervjui dati raznim svjetskim medijima, jer kod nas Đilas nije imao pravo glasa. O tome se kod nas gotovo ništa ne zna. Za razliku od intervjua i njegovog modernog pogleda na događaje u svijetu, knjige M. Đilasa („Nova klasa“, „Njegoš“, Nesavršeno društvo“, „Tamnica i ideja“.....) imaju dugu profilaciju, drugu upotrebljivost, drugi nivo kvaliteta. Možda će se gospodin Ćetković začuditi ali, po meni, jedna od manje dobrih Đilasovih knjiga je „Nova klasa“.
Dakle, ugao gledanja naše istoriografije na M.Đilasa pa i gospodina Ćetkovića je skraćen, lažan, sužen i parcijalan. Baš kakva je i suština i cilj svakog ideološko-partijskog pogleda na svijet i njegove projekcije nad društvom (državom)... Ali i mnogih naših istoričara i novinara kao produžene ruke svake pobjedničke politike i državne vlasti.
Nije prirodno da, vjerujem, mlad istaživač gospodin Ćetković danas koristi u istraživanju M.Đilasa istu „naučnu“ metodologiju davno prohujalih vremena koja je zaostala u ideološkim i partijskim glavama ljudi iz daleke 1957/61.godine.
Pri svemu, ukoliko uzmemo liberalne ideje Milovana Đilasa posebno od kraja 1949. godine ali i onda kada je svojevoljno izašao iz vlasti 1954. godine, o njemu se zaista u nas (Crna Gora, Srbija, Jugoslavija) malo ili preciznije gotovo ništa ne zna.....
U nastavku ću direktno iznijeti samo nekoliko crtica iz teksta gospodina Ćetkovića koje su u direktnoj suprotnosti sa istorijskim činjenicama i običnom zdravom pameću i liberalnom refleksijom. Pobrojaću samo najkrupnije. U tekstu „Đilas-genije, asketa, zlikovac“ su u konfliktu činjenice gospodina Ćetkovića su u suprotnosti sa sa istinom da je:
-M.Đilas ikada bio „apologeta antikomunističke borbe“;
-da „ga prate brojne kontroverze“;
-da je „u poznim godinama prilično otvoreno govorio o svemu tome“ (misli se na građanski rat u Crnoj Gori –V.P.);
-da je „po objavljivanju Rezolucije Informbiroa određen da napiše odgovor CK KPJ na optužbe Informbiroa“;
-da je „početkom 1953. godine izabran za predsjednika Narodne skupštine FNRJ“;
- da „nije tačno utvrđeno kada je Đilas „uvidio“ greške u sistemu koji je toliko srčano i predano gradio“;
- da je „bilo ukupno 17 ovakvih članaka koji su, osim u Borbi, izlazili i u listu „Nova misao“:
- da je poslije Trećeg plenuma IK CK SKJ prošla „godina dana kada će sam podnijeti ostavku i na članstvo u SKJ i na sve funkcije“;
-prilikom premetačine stana M.Đilasa „policija je imala u rukama rukopis „Nove klase“. (Policija je imala prvu verziju „Nove klase“ a ne konačnu verziju.);
-da je „druga Đilasova supruga Štefica prokrijumčerila („Novu klasu“ – V.P.) na Zapad“;itd. itd.
I sasvim na kraju.
Možda će gospodin Ćetković moje pisanje i kritičke opservacije o njegovom tekstu shvatiti kao atak na njegovo razumijevanje M.Đilasa. Nikako. Naprotiv. Pisanje gospodina Ćetkovića uzimam kao jasan primjer nedovoljnog i neznalačkog informisanja o M.Đilasa. To je naslijeđena srpsko-crnogorska poluvjekovnu uhodana matrica mržnje prema njemu. Sa druge strane, to je svojstveno mnogim istraživačima velike tema kakav je Đilas. I sam sam ove i druge uvodne informativne „bolesti“-osim apriorne mržnje-i sam „odležao“.
Nije to ni malo čudno. Naprotiv. Liberalna kultura svakog istraživača se i zasniva na „bolestima“ istraživača-početnika, ali i „liječenju“ od bolesti. Samo je to garancija uspjeha i hod ka istini, koja je uvijek drukčija i neuhvatljiva a zavisna od vremena i okolnosti, kako Đilas negdje o istini piše.
Za razliku od gospodina Ćetkovića, veoma uporno sam tragao za različitostima istina M.Đilasa. Ponajčešće postavljajući sebi pitanja tipa: „zašto i kako A. Malro dublje ide u tumačenju M.Đilasa od naših istoričara“; ili „otkud je Sulzbergovo tumačenje M.Đilasa tako široko“; ili „zašto je baš Kenedi dodijelio „Medalju Slobode“ M.Đilasu kad Đilas nije bio miljenik američke državne administracije“; ili „koji su razlozi naveli velikog modernog reformatora Kineza Deng Ksiao Pinga da izučavao baš Mojkovčanina M.Đilasa“; ili „zašto je W.Čerčil pri susretu sa Đilasu kazao „baš sam bio glup“; ili gdje je to „Če Gevara pisao o M.Đilasu to što je pisao“; ili „zašto je baš Đilasa pozivao Staljin na liječenje u Rusiju“; ili „ko je u „Oksfordskom forumu Đilasu-Mojkovačaninu uvrstio knjigu „Nova klasa“ na visokom 27. mjestu u nizu od 100 knjiga koje su oblikovale kulturu Zapada u XX vijeku“ itd.itd.
Stoga, dobronamjerno predlažem gospodinu Ćetkoviću da sinergijom priđemo u modernom i neklevetničkom tumačenju M.Đilasa a ne balkanski zaključiti da je „Đilas - asketa, genije, zlikovac“.
Zašto je sve rečeno važno. I zašto ja danas M.Đilas važan, između ostalog.
Ako društvo (država) nema demokratsku alternativu koju je Đilas ponudio Titu1950/53.godine, onda se društvu (državi)desi ono što se nama desilo poslije Titove smrti: rat, nacionalizam, pogibije, sukob sa svijetom, sukob unutar društva, srpsko-crnogorski sukob, srpsko-hrvatski sukob, sukob sa modernom istorijom i modernizmom u vremenu, bratobilački rat i unutar-familijarni rat itd. To se nama desilo jer poslije Drugog svjetskog rata nijesmo imali alternativu.
Društvo je izabalo tzv. Titov put „bez alternative“ kako se govorilo. Pa još - da zlo bude veće - taj put smo još shvatili i primijenili bez kreacije. Dogmatski. Usko-komunistički.
Neuspjeh i civilizacijski sunovrat je bio zagarantovan a bratoubilački rat krajem XX vijeka u Jugoslaviji jedini način opstanka nove „nove klase“ na vlast.
