» Piše: Dr Boban BATRIĆEVIĆ,
Interesantno je zapaziti da je crnogorska elita na svaki način pokušavala dokazati prvijenstvo u odnosu na Srbiju, pa čak i kad su jezička pitanja posrijedi. Godine 1884. književnik Jovan Sundečić priredio je u Crnogorki s komentarom Njegoševu pjesmu „Srbin Srbima na čast zahvaljuje“. Priređivač se divi vladici crnogorskome što je za razliku od srpskih vladika „koji su po Vojvodini i Kneževini Srbiji, strahovitu hajku dizali“ na jezičku reformu Vuka Karadžića, pisao narodnim jezikom. Karakteristično je da će tokom ovih mirnih decenija crnogorske vlasti inicirati jačanje „kulture śećanja“ na Njegoša.
O tome nam svjedoči poziv profesora Jovana Nikolića svim učiteljima, sveštenicima i ljudima od knjige da prikupljaju podatke i građu te usmena kazivanja o Njegošu, kako bi se što više saznalo o njegovu političkome, književnome i religioznome (filozofskome) radu.
Lazar Tomanović objaviće u nastavcima istoriografsku rekonstrukciju vladičina života i vladanja, u kojoj će, pozivajući se na izvore domaće i strane provenijencije, Njegoša predstavljati kao velikoga državnika i diplomatu. Docnije će Tomanović objaviti i monografiju o vladičinu životu.
DRUŠTVO
Cetinjski srednjoškolci prirediće 1891. godine prvo izvođenje predstave Gorski vijenac, dok će nekoliko godina kasnije na Cetinju, pod pokroviteljstvom princa Mirka Petrovića, biti osnovano istoimeno kulturno-prosvjetno društvo. Iako je imalo više kulturni no vojni predznak, prvu predśedničku funkciju vršio je ministar vojni Ilija Plamenac, koji je povodom njegova osnivanja izjavio: „Lakše je Vama đeco, prosipati mastilo po karti, no što bješe nama starijema ljucku neprijateljsku krv“. Članovi društva „Gorski vijenac“ podučavali su se pjevanju, igranju, mačevanju i gimnastici (učiteljski odjel), a pokrenuli su i društveno-kulturni list, takođe nazvan po Njegoševu djelu – Luča.
Osnivanje društava takvoga tipa bilo je prisutno u devetnaestovjekovnoj Evropi i imalo je karakter jačanja nacionalne i patriotske svijesti. Zato i ne čudi što su pokretači tu asocijaciju nazvali po najpoznatijem i najvažnijem djelu Petra II, koje je u sebi nosilo esencijalnost romantičarskoga zanosa. Śedište društva bilo je u Zetskome domu, a imalo je i svoj poseban klub đe su se okupljali pośetioci. Gorski vijenac je okupljao mnoge tadašnje značajne ličnosti, a njegove prostorije krasili su portreti knjaza i njegove supruge koje je knjaginja Milena poklonila društvu. Bilo je i prijedloga da se Gimnazija na Cetinju preimenuje u Gimnazija Petar II.
PORTRET
Začetke pojave Njegoševa lika u popularnoj kulturi nalazimo upravo u tome periodu. Akademski slikar Milo Vrbica izradio je reprodukciju Njegoševa portreta 38 x 28 centimetara koja se prodavala za 3 krune. Urednici Književnoga lista đe je objavljena vijest o portretu zaključuju da „bez ove slike ne bi trebalo da bude nijedna srpska kuća“, dok će u Mostaru prilikom proslave pedeset godina od Njegoševe smrti biti izdate dopisne karte s njegovim likom. Jedan autor će pišući o zdravstvenome stanju Crnogoraca, da bi narodu približio značaj higijene i zdravoga načina života koristiti Njegoševe stihove o Mlecima koje u Gorskome vijencu izgovara vojvoda Draško.
Glas Crnogorca promovisao je bitnost koju Njegoš ima među pukom: „U prostome narodu ima ih mnogo koji po nekoliko stranica iz njega napamet znaju, ima ih i koji ga znadu čitava od korica do korica, a među učenim ljudima pišu se o njemu čitavi članci i rasprave“. Iako je procenat pismenih bio na niskome nivou, tradicija usmenoga prenošenja pjesme bila je dio načina crnogorskoga života.
KOMUNIKACIJSKI KANAL
Za taj period sa sigurnošću se zna da u Crnoj Gori postoje kafane i gostionice, a one su po Habermasu jedan od ključnih prostora đe se stiču stereotipi o društvu i politici. Čitanje vijesti naglas pred punom kafanom, nešto je što se i danas srijeće u Crnoj Gori, a u periodu o kojem je riječ u kome ne postoje elektronski mediji svakako je bilo zastupljenije, te je postojao komunikacijski kanal na relaciji vlast – narod. Tako se polako izgrađivao kult Petra II koji će u kasnijem periodu, nakon odlaska Petrovića, ostati da živi u različitim oblicima.
O Njegošu se počinje govoriti kao o svetome čovjeku, ovozemaljskome božanstvu, proroku i mesiji koji je otkrio tajne postojanja, iako pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije imala u planu da ga proglasi za hrišćanskoga sveca. Petar II predstavljan je kao čovjek u toku čijeg je podizanja „Tvorcu Nebeskome bilo ugodno“, a veoma je bilo popularno i citiranje riječi srpskoga teologa i vladike Nikolaja Velimirovića, autora „Njegoševe religije“ izašle 1911. koji je isticao da nema te riječi s kojom bi se Petar II mogao pozdraviti kad bi prošao pored nas. Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban prebacivao je sebi što uopšte govori o Njegošu – u govoru povodom 100 godina od pjesnikova rođenja rekao je: „Ja moram sebe strogo osuditi, kako sam se mogao osmjeliti, da danas govorim o znam e n i t o m e v e l i k a n u , današnjem slavljeniku. Prema ovome smjelost moja velika je, a uloga moja u ovome – slobodno mogu reći da naliči na nevješta tehničara, koji bi preduzeo, da bez dovoljnog znanja i bez kompasa, pronađe dubine i širine jednog prostranog okeana – što je ustvari nemoguće.
Zato u mome skromnome govoru, ja se ne smijem usuditi u duboko more širokog znanja i velikih djela Vladike Rada“. Predśednik Cetinja, Konstantin Lučić, prilikom pośete kapelici na Lovćenu izgovoriće da nesigurnom stopom i drhćućim glasom ponizno pristupa svetinji groba Njegoševa. Dva važna Njegoševa jubileja – pedeset godina od smrti (1901) i sto godina od rođenja (1913) biće posebne prilike za crnogorske vlasti da dodatno promovišu aktuelnu politiku i ideologiju pomoću Petra II.
SPASONOSNO ORUŽJE
Kako kaže srpski sociolog Todor Kuljić: „Organizovano sećanje je stalno ponovno tumačenje sadašnjosti u terminima prošlosti, da bi se odlučivalo o budućnosti“. Situiranje pomenutih svečanosti u Kuljićev kontekst otkriva nam nove prostore tumačenja. U prigodničkome tekstu o Njegošu povodom pedeset godina od njegove smrti, u kome je vladika predstavljen kao meteor koji je pao na slovenski jug kako bi „rasvijetlio groznu savremenost“ između ostalog se kaže: Kontrast između prošlosti i sadašnjosti potiče poklič na jedinstvo politički potlačenog i reliogozno razbraćenog naroda; i okle se taj poklič mogao prirodniji i jači podići nego sa visine Lovćenske, sa ove posljednje stope nepokorene srpske zemlje, gdje – Nepokorni Srb se miče, da slobodni vazduh srka – gdje je – Kovčeg osta Lazarovih amaneta – u odbranu kojih – U mukama na kamenu, s vagančićem gole čorbe, nije gorštak tvoj se nikad odkanjiva svete borbe! (Pjesnik i vila).
I taj je poklič podigao vladika Rade... Autor, dakle, veoma vješto značaj Njegoševe borbe potkrepljuje stihovima knjaza Nikole, što možemo posmatrati kao inovaciju (budući da su se obično koristili Njegoševi stihovi) te na nekoliko mjesta ističe Njegoševu nepartikularnost po pitanju religija „koje Srpstvo mrcvare groznije od političkih granica“, hvaleći posebno njegovu viziju srpstva koje čine – pravoslavlje, katolicizam i islam. Njegoš je „spasonosno oružje u novoj kulturno-političkoj borbi“.
