Piše: Veselin-Mitko Pavlićević
Prosto rečeno, čitaju vaše pisanje na moj tekst „Đilas-ni genije, ni asketa, ni zločinac“, zaključio sam da je prostota i vulgarnost vrhunac vaše kulture. Svoje vaspitanje i poštovanje čitalaca „Analitike“, mi ne dozvoljavaju da koristim sličan, a kamoli isti rječnik koji ste vi koristili prema meni upućujući mi sijaset nepristojnih riječi i ružnih konstrukcija. I već kada sam kod vašeg rječnika, upravo rječnik ponajprije govori o kulturi svake ličnosti pa i vašoj. Normalno, vaš rječnik sam doživio kao „vodu koja me ne kvasi“.
Još jednom sam pažljivo pročitao tekst koji sam uputio novinaru gospodinu Goranu Ćetkoviću povodom njegove analize nekih aspekata lika i djela Milovana Đilasa. (Tekst gospodina G. Ćetkovića je nosio naslov „Đilas-genie, asketa, zločinac“)
Osim moje veoma oštre kritike na krucijalne stavove gospodina Ćetkovića, nijesam našao ama baš ni jednu jedinu riječ kojom bih satanizovao ili omalovažio ličnost autora. Naprotiv. Kao znak uvažavanja sagovornika, ponudio sam mu (citat) „da sinergijom priđemo u modernom i neklevetničkom tumačenju Milovana Đilasa“. U tom smislu (posredno) ponudio sam mu i svoju posljednju knjigu „Disident Đilas-polemike, podsjećanja, tumačenja“.
U svom tekstu sam kritički analizirao stavove gospodina Ćetkovića koji govori o Đilasovom antikomunizmu; o Đilasovoj kontroverznosti; o datumu Đilasovog izbora za predsjednika Narodne skupštine FNRJ; da je Đilas podnio ostavku na članstvo u SKJ poslije godinu dana od Trećeg vanrednog plenuma IK CK SKJ; da je Đilasova supruga Štefica prokrijumčarila „Novu klasu“ na Zapad itd.itd...
Očekivao sam reakciju na moj tekst. Doduše civilizovanu i činjeničku, kulturnu i vaspitanu, oštru i refleksivnu, polemiku sa činjenicama. Odgovorio je urednik „Mojkovačkih novina“ zapanjujućom prostotom tipa (citati) „ko je ovaj“, „zašto obmanjuje javnost“, „uvatilo ga“, „raspjevao se“, „veze Mitko“, „čitucnug još par rečenica“ itd. Nepristojno je dalje citirati vokabular i dubinu misli urednika „Mojkovačkih novina“ Mirka Rakočevića.
Uz navedeno, urednik Rakočević nije čuo za „polemičara“ a ja sam to shvatio kao lični kompliment jer su nam orbite različitih i suprotnih putanja.
Ono što je u tekstu M. Rakočevića daleko najporaznije jeste to da tekst ne sadrži ni jedne jedine riječi kritike na moje stavove iznijete u tekstu „Đilas-ni genije, ni asketa, ni zlikovac“. Urednik Rakočević moje stavove nije doveo u ozbiljnu sumlju, preispitao ili opovrgao. To je zapanjujuće. To je žalosno. To upravo govori da urednik Rakočević nije dorastao temi koja se zove Milovan Đilas. Takođe ni gospodin Goran Ćetković. (Mada sam njegadoživio kao vaspitanu osobu sa skraćenim senzibilitetom kad tumači politički lik Milovana Đilasa)
Veoma davno sam naučio još iz američkih studentskih dana da polemike ne služe da se ljudi apriorno etiketiraju i omalovažavaju tuđi stavovi. Naprotiv. Ja sam iznio svoje argumente obraćajući se gos. Ćetkoviću u 10 (deset) svojih kritičkih opservacija. Normalno, u vidu naznaka (crtica) s obzirom na ograničenost novinskog, portalovog prostora. Odgovorio je urednik M. Rakočević tekstom bez sadržaja (misli).Velikim temama, kao što je Milovan Đilas, treba znati prići i otvoriti ih. Utoliko prije što je po Milovanu Đilasu još za vrijeme njegovog života do 1995. godine, napadao podeblji sloj ideološke (komunističke) prašine. Ova opasna prašina je popadala po njemu poslije 17. I 1954.godine. Tu prašinu ponajprije treba skinuti. Ali tu je već „ulazni“ problem. Skidanje je nemoguće bez dobrog poznavanja nekoliko stranih jezika jer je M.Đilas gotovo sve što je napisao morao da objavljuje van Jugoslavije. U Jugoslaviji Milovan Đilas nije imao pravo glasa i javnog pojašnjavanja. On je bio živ zakopan. Tito ga je živog zakopao 17. januara 1954. godine uz pomoć „novo-klasnih“ grobara.
Prizemnost sa elementima vulgarnosti kojom se služi M.Rakočević, sigurno nije način pristupa Milovanu Đilasu. Ovaj „naučni metod“ sigurno vodi ka stranputici i društvenom propadanju. O naučnom tumačenju Milovana Đilasa nema ni govora. Etiketiranje i insinuacije M.Rakočevića je relikt davno prošlih vremene. One znaju da zaostanu zaglavljene u glavama mnogih današnjih ljudi i prave dar-mar u društvu. Negativne posledice po društvo su ogromne a nekada ih je teško prevazići. Posledice klevetanja i zlonamjernog tumačenja M.Đilasa tek je danas vidljiva.
A pitanje je da li ćemo mi (Mojkovac, Crna Gora, Srbija, ex-Yu prostori) ikada više biti dio civilizovanog i uljudnog svijeta ili ćemo ispasti iz istorije zaglavljeni na vječitom balkanskom „buretu baruta“. Zahvaljujući i nekim ljudima, čijeg imena više ne želim da se sjetim.
