Otud sebi za pravo daju svi koji mogu da se dočepaju medija - a takvi su brojni u Crnoj Gori, maloj bari sa puno krokodila - da svoj stav o ulasku u EU proglašavaju za interes građana. Pa onda licitiraju padom narodnog interesa, podvriskuju da neće ponovo u ,,tamnicu naroda“, pa objašnjavaju kako mikrodržavi nije u ekonomskom interesu da bude članica Unije, pa kako ona nama zapravo i ne treba...
A treba. Svim građanima. A prije svega onima kojima poslodavac ne uplaćuje staž, ili ga uplaćuje na minimalca. Treba u državi gdje se doprinosi na zarade vode kao prihod Poreske uprave, koja ni repom ne mrda da natjera poslodavce da taj novac i uplate. A i što bi, pa neće zbog toga Poreska ostati na minimalnoj penziji. Treba svim odličnim studentima, magistrima, doktorima nauka za koje ovdje nema posla. Treba svima koji očekuju poštovanje na radnom mjestu, pristojnu zaradu, pune godišnje odmore.
Treba mladim, suočenim sa politikom da u maloj bari dobro prolaze samo dobro pozicionirani krokodili i njihova mladunčad, a koji sa perspektivom ulaska Crne Gore u EU šansu vide u – učenju. Nikad nije bilo više lučaša, stipendista stranih fakulteta, mladih koji idu na po tri mjeseca da rade u EU ili SAD da bi obezbijedili pristojniji život.
Tim prije što u pregovorima vlade, sindikata i poslodavaca zaposleni gube jedno po jedno pravo. U radno zakonodavstvo, a nastojeći da bar formalno poštujemo aki komuniter, ugrađujemo samo minimum prava obuhvaćen evropskim direktivama. Potom poslodavci izigraju i taj minimum, začine sudije, a masno naplate advokati. Tako je nedavno sudija Osnovnog suda u Podgorici donijela presudu po kojoj zaposleni koji je dobio otkaz krajem godine nema pravo na godišnji odmor. Neka ga, presudila je, iskoristi kod drugog poslodavca, ako ga nađe. Valjda nije bila na predavanju profesorice dr Vesne Simović-Zvicer, koja navodi da je u naš zakon ugrađena direktiva br.93/104 koja propisuje naknadu štete zaposlenom koji dobije otkaz prije nego što je iskoristio pravo na godišnji odmor.
Sudije presudama podržavaju i to što je rad na određeno kod nas postao pravilo, a ne izuzetak, kao u EU.
Administracija, suočena sa nedostatkom političke volje i nesposobnošću da uvede red u ovoj oblasti, ponudila je rješenje – uzmite kredite kod IRF-a i svi u preduzetnike, pa zaposlite sezonce.
Danak takvom odnosu prema građanima sada plaća Hrvatska. Kako je samo pet zemalja EU na par godina odložilo zapošljavanje naših komšija, Hrvatsku napuštaju ljekari, inžinjeri, arhitekti, dizajneri, kuvari, konobari, građevinci, brodograditelji... U ovoj turističkoj zemlji trenutno su najtraženije čistačice, koje za sat čišćenja apartmana dobijaju 70 eura.
Unija nudi radno tržište od 800 miliona ljudi, četiri sedmice godišnjeg minimum, porezi se plaćaju gdje se radi, diplome su priznate u svim članicama, putuje se samo sa ličnom kartom, niko ne smije da traži jedinstveni matični broj, ni da provjerava što smo radili na biračkom spisku, automobile ćemo uvoziti bez carine, ako se iznenada razbolimo liječenje plaća Evropska zdravstvena knjižica. U slučaju da se građanin odluči za operaciju u inostranstvu, iako ono može da se sprovede u Crnoj Gori, Fond zdravstva je obavezan da plati do cijene bolničkog liječenja kod nas; u cijeloj EU se studira pod istim uslovima kao kod nas, može se prijaviti na biro rada svake evropske zemlje i imaće isti status kao njeni državljani; garantovano je pravo na dječije dodatke i druge socijalne naknade u svim članicama, a kad pođe u penziju prijavi se u zemlji u kojoj se zatekao, a njena adminitstracija je odgovorna da prikupi podatke iz svih zemalja u kojima je radio i obradi penzijskli zahtjev. Malo li je?
I zato su izabrani predstavnici građana u državnim institucijama dužni da nam ovo omoguće sve dok više od dvije trećine građana hoće u EU.
