» Piše: dr Živko ANDRIJAŠEVIĆ
Da vidimo što je dalje bilo: ,,Međunarodna komisija započela je rad jula iste godine i okončala posao za oko dva mjeseca. Princip prema kojem se rukovodila bio je da što više izađe u susret Crnoj Gori, da bi se spriječili budući problemi. Komisija je svoju dokumentaciju uputila za Istanbul, gdje su se u oktobru sastali predstavnici velikih sila i Porte. Velike sile su odmah odbile zahtjev Porte da se prizna osmansko sizerenstvo nad Crnom Gorom, ali i zahtjeve ruske i francuske diplomatije da se prizna njen međunarodni subjektivitet.
Na Carigradskoj konferenciji utvrđene su granice između Crne Gore i Osmanskog carstva. Iako se obraćala velika pažnja, da bilo koja formulacija ne asocira da se priznaje međunarodni status Crne Gore, uspostavljanje ove granice predstavlja veliko poboljšanje državnopravnog i međunarodnog subjektiviteta.“ (M. Vukanović, IV, 43) A sada da vidimo čiji je tekst Vukanović prepravljao i popravljao:
,,Komisija za razgraničenje, koju su činili predstavnici evropskih sila, otpočela je s radom pretposljednjeg dana jula 1858. godine, a svoj rad je okončala krajem avgusta iste godine. Komisija je uspjela da utvrdi novu crnogorsko-osmansku granicu, uglavnom na osnovu argumentacije koju joj je dostavljala crnogorska strana. Prilikom označavanja nove granične linije, komisija je smatrala da je najvažnije da Crnoj Gori pripoji teritorije u pograničnom pojasu, kako bi time uklonila uzroke budućih sukoba...
Dokumentaciju o izvršenom razgraničenju komisija je odnijela u Carigrad, gdje je trebalo da dođe do sastanka predstavnika velikih sila i Porte... Predstavnici velikih sila su na samom početku konferencije većinom glasova odbili kao neumjesan predlog predsjednika osmanske vlade da učesnici skupa priznaju nespornost sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom...
Na konferenciji predstavnika velikih sila u Carigradu definitivno je utvrđena nova, međunarodno priznata granična linija između Crne Gore i Osmanskog carstva... Učesnici Carigradske konferencije posebno su vodili računa da utvrđivanje međunarodno priznate granice Crne Gore, ni na koji način ne asocira na zvanično međunarodno priznanje njene državne nezavisnosti. Ipak, bez obzira na to, diplomatska verifikacija granice Crne Gore prema Osmanskoj carevini predstavlja značajan korak naprijed u njenoj borbi za sticanje međunarodnog priznanja.“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 223-224).
KREATIVNO PREPISIVANJE
Proučivši detaljno vladavinu knjaza Danila, Vukanović je izveo i neke opšte sudove o njegovoj vladarskoj ličnosti. On kaže: ,,Njegova vlast bila je stroga, ali se ne može nazvati strahovladom, a optužbe za surovost iznosili su oni koji su se jedino zadovoljavali njegovom smrću. Iako vojničke uspjehe može da dijeli sa bratom, vojvodom Mirkom, politički uspjesi na unutrašnjem i spoljašnjem planu, isključivo su njegovi.“ (M. Vukanović, IV, 51) Slučajno ili ne, tek i ja tvrdim isto, samo tri godine ranije: ,,Iako je knjaz Danilo prema političkim protivnicima često bio surov, a prema prekršiocima zakona strog, njegova vladavina se ipak ne bi mogla smatrati strahovladom...
Ako zasluge za vojnički ishod Grahovačke pobjede knjaz dijeli s mnogima, zasluge za političke rezultate ove bitke uglavnom pripadaju njemu.“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 230-231) Zatim Vukanović poručuje crnogorskom čitateljstvu: ,,Knjaz Danilo i dalje čeka objektivan sud i pravo mjesto među crnogorskim velikanima. Iako je istorijska nauka jasno ukazala da kontroverze, poput ostroške afere i krvavih pohoda, nemaju mnogo utemeljenja u izvorima i nauci, njegovu ličnost i dalje bitno karakterišu ti događaji.“ (M. Vukanović, IV, 53) Nešto ranije i mene je tištala ova nepravda prema knjazu Danilu: ,,Iako je od njegove smrti prošlo nešto više od 150 godina, knjaz Danilo još čeka susret sa nepristrasnim istoričarima...
Izmišljeni incidenti ili stvarni zločini, najčešće se nameću kao najvažnije mjerilo za prosuđivanje o knjazu Danilu...“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 229) Vukanović smatra nepravdom i što se nad ličnošću knjaza Danila vrhuni kapetan Sula Radov: ,,U svim publikacijama u kojima se kritikuje knjaz, simptomatično, pojavljuje se razgovor koji je on vodio sa Sulom Radovim, jednim od plemenskih kapetana.
Na pitanje što misli o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, Sula je odgovorio: ,,Što će lađa u kameno more?“ Sula se i dan-danas kod određenih autora smatra velikim mudracem, a ovaj razgovor za primjer nadmudrivanja knjaza i njegovih suludih i neracionalnih politika.“ (M. Vukanović, IV, 55) Kao što možemo saznati iz ovog citata, Vukanović je pročitao sve publikacije u kojima se kritikuje knjaz Danilo, i bilo mu je simptomatično (!) što se u njima ,,pojavljuje razgovor“ (!) koji je knjaz vodio sa Sulom. Ipak, Vukanović nije pročitao sve publikacije u kojima se kritikuje knjaz. Evo što je jedino pročitao: ,,Sve do naših dana, mentalitetski sljedbenici knjaževih protivnika prepričavaju razgovor između knjaza Danila i jednog plemenskog kapetana, koji je na knjaževo pitanje – što misli o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, odgovorio: ,,Što će brod u kamenicu?“... Kapetana koji nije uviđao značaj proglašenja Crne Gore za knjaževinu, danas u Crnoj Gori mnogi smatraju ,,mudracem i pametarom“. (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 233) Neka čitaoca ne buni što Vukanović kaže da je Sula rekao: ,
,Što će brod u kameno more“, a ja tvrdim da je rekao: ,,Što će brod u kamenicu“. Vukanović očito ne zna što je kamenica, pa je ,,prevodi“ kao – kameno more. A kamenica je izraz za kameni oblutak, kao i za neveliko udubljenje u kamenu (stijeni), koje je ispunjeno vodom. Sula Radov je imao u vidu ovo drugo značenje. Vukanović zaista nema sreće: od hiljadu sintagmi koje je trebalo da preformuliše ne bi li ukrio prepisivanje, on prepravlja upravo onu koju nije trebalo da dira.
METOD STVARANJA
Isti kreativni metod Vukanović je manifestovao i u brošurama o knjazu/kralju Nikoli. Opet ne mogu da navodim sve primjere nedozvoljenog prisvajanja, preuzimanja i prepisivanja, jer bih morao da prepisujem gotovo cijelu brošuru, a dokazao bih isto ovo što ću dokazati navođenjem odabranih primjera. Zbog toga ću se iz Vukanovićevih brošura poslužiti samo primjerima koji mi se izuzetno dopadaju. Tako Vukanović kaže: ,,Na početku svoje vladavine, knjaz Nikola je bio samo vladarska figura.
Pravu vlast imao je njegov otac, vojvoda Mirko.
U tom trenutku, ovo je bila ispravna stvar, jer mladi knjaz nije imao ni dovoljno iskustva ni umijeća da se bori sa ambicioznim crnogorskim glavarima.“ (M. Vukanović, V, 5) Evo i izvorišta Vukanovićeve konstatacije: ,,Prvih godina vladavine, knjaz Nikola je samo obavljao vladarske dužnosti, dok je istinski vladar Crne Gore bio njegov otac.“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija PetrovićNjegoš“, Cetinje, 2015, 246) Zatim Vukanović kaže: ,,Ruski car je jasno stavio do znanja ko mu je miljenik, a simboličnim poklonom ličnog oružja monarha sredonjovjekovne srpske države htio je da pokaže koga smatra budućim ujediniteljem svih srpskih zemalja.“ (M. Vukanović, V, 16). A sada da jasno stavimo do znanja odakle je Vukanović preuzeo i ovu formulaciju: ,,Ruski car je ovim prijemom crnogorskog vladara, prvim poslije 1852. godine, želio da pokaže da Crnu Goru smatra svojim glavnim balkanskim saveznikom, dok je darivanjem sablje kralja Milutina, za koju je kasnije utvrđeno da ne potiče iz srednjeg vijeka, simbolički pokazao koga smatra vladarem buduće ujedinjene srpske države.“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 254)
Vukanović će se potruditi da objasni i ekonomske prilike u Crnoj Gori na početku XX vijeka: ,,Iste probleme koje je knjaževina imala u 19. vijeku, imaće i u 20. Ne samo da crnogorski državni aparat nije mogao da funkcioniše bez stranih, ruskih dotacija, već je državi nedostajalo oko 10.000 tona žita da prehrani stanovništvo. Bez strane pomoći, oko četvrtina populacije bi gladovala.
Trgovinski bilans bio je negativan – Crna Gora je četiri puta više uvozila nego što je izvozila. Sve je to uvećavalo spoljni dug, koji će do kraja prve decenije 20. vijeka, samo ka austrijskim bankama, iznositi skoro jedan cijeli godišnji budžet.“ (M. Vukanović, VI, 7).
PREPRIČAVANJE Sve što je ovako lijepo rekao, Vukanović je sažeto prepričao na osnovu mojeg teksta, ne potrudivši se da na podacima koje navodim samostalno iznese makar jedan svoj zaključak: ,,Uprkos brojnim promjenama u privrednom životu Crne Gore, njeni socijalni i ekonomski problemi bili su i na početku XX vijeka u mnogo čemu isti kao i deceniju ili dvije ranije... Za minimalnu prehranu stanovništva i dalje je nedostajalo oko 10.000 tona žita, dok se domaćom proizvodnjom obezbjeđivalo oko 20.000 tona... Jedan diplomata na Cetinju je izračunao da Crna Gora nema sredstava da nabavi hranu za 25% svog stanovništva... Crnogorska privreda imala je i početkom XX vijeka negativan trgovinski bilans... Uvoz je, dakle, bio skoro tri puta veći od izvoza. Pored negativnog trgovinskog bilansa, crnogorsku državu opterećivao je početkom XX vijeka i problem spoljnih dugova. Prema jednoj bilješci ministra finansija Andrije Radovića, Crna Gora je krajem 1906. godine austrougarskim bankama dugovala više od 1.500.000 kruna. U isto vrijeme ukupna suma budžetskih prihoda iznosila je oko 2.000.000 kruna.“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, Cetinje, 2015, 304) Prepričavanje tuđih stavova i koncepcija, karakteriše i Vukanovićevo pisanje o stanju Crne Gore nakon Balkanskih ratova: ,,Crna Gora će po završetku Balkanskih ratova imati oko 450.000 stanovnika, od toga 200.000 nepravoslavaca. Današnjim pogledom na stanje, postala je Bosna i Hercegovina...
Ratovi koje je kralj Nikola vodio bili su pogubni i katastrofalni. Ako je napad na Skadar mogao biti opravdan egzistencijalnim željama, zadrto slanje crnogorske omladine na bodljikave žice – dok cijela Evropa prijeti da se Cetinje okane te namjere – ne može. Još veća ludost je osvajanje oblasti preko Tare i Lima, akcija van bilo kakvog političkog programa, koja je proizvod ničeg drugog do kraljeve imperijalističke, nerealne ambicije. Osvajanjem oblasti koja će činiti trećinu teritorije i 40 odsto populacije koja vjerski i kulturno ne želi da bude dio Crne Gore, nelogično je.
Crna Gora se i dalje mučila da inkorporira oblasti koje su joj pripale nakon Berlinskog kongresa, a ne još i ove nove teritorije.“ (M. Vukanović, VI, 29, 53) Nešto slično, ali potpunije i jasnije rečeno, nalazi se i u mojoj knjizi: ,,To što je zbog takvog vjerovanja uveo Crnu Goru u bitku za Skadar, sasvim se može razumjeti i opravdati, ali njegovi pohodi izvan Polimlja i Potarja, potpuno su iracionalni... Kada je nakon završetka rata napravljen popis, pokazalo se da u Crnoj Gori živi oko 250.000 pravoslavaca i oko 200.000 muslimana i katolika. Tako je kralj Nikola svojim ,,oslobodilačkim“ pohodom prema ,,pokorenoj srpskoj braći“, od Crne Gore napravio Bosnu...“ (Ž. Andrijašević, ,,Dinastija Petrović-Njegoš , Cetinje,2015,326.)
CITAT NA CITAT
Na osnovu ovih citata iz šest brošuta Miloša Vukanovića, objavljenih pod zajedničkim naslovom ,,Petrovići, vladari i ratnici“, jasno je na koji su način one nastajale i koji je metod Vukanović često koristio. Da je Vukanović preuzimao bez navođenja izvornika samo činjenice (brojke i godine), njegov postupak mogao bi se smatrati uobičajenim i ni malo problematičnim, jer svi istoričari koriste podatke iz radova svojih prethodnika.
Primjera radi, logično je da istoričar preuzme iz drugih publikacija broj crnogorskih i turskih vojnika u Grahovačkoj bici ili podatke o budžetu Knjaževine Crne Gore, jer su to opštepoznate činjenice i svima dostupna suma znanja za pisanje istorije Crne Gore. Ali, istoričar ne može preuzimati konstatacije ili sudove, koje je njegov prethodnik na osnovu ovih činjenica formirao, jer činjenice spadaju u izvorni materijal, dakle u građu za istoriografiju, koja je opšta svojina, a mišljenje o činjenicama (ili na osnovu činjenica), predstavlja autentičnu intelektualnu svojinu samog autora. Zbog toga svako preuzimanje tuđeg mišljenja o činjenicama, bez pozivanja na izvornik, predstavlja intelektualnu krađu. Da bih bio jasan i Vukanoviću i čitaocima, pokazaću kako se jedino mogu preuzimati tuđe misli i sudovi, formirani na činjenicama.
Kao primjer poslužiće mi jedan dio iz moje knjige ,,Dinastija Petrović-Njegoš“, koju je Vukanović vrlo rado koristio, iako ona na njega očigledno nije ,,vaspitno“ djelovala. U zaključku poglavlja o Petru II Petroviću Njegošu iznio sam ocjene i zapažanja o njegovom državničkom radu i vladarskoj ličnosti. Do nekih ocjena i zapažanja došao sam na osnovu sopstvenog proučavanja, a do nekih zapažanja i ocjene došao sam zahvaljujući drugim autorima. Sve autore čije sam ocjene i zapažanja preuzeo, naveo sam u osnovnom tekstu i u napomeni uz tekst. Dakle, njihovim pominjanjem u osnovnom tekstu želio sam čitaocima da kažem da ove ocjene i zapažanja ne pripadaju meni, iako bi i navođenje u fusnoti bilo dovoljno. Primjera radi, u tekstu nijesam rekao da je mitropolit Petar II bio jedan od rijetkih arhijereja koji je prekršio mnoge božije zapovijesti, već navodim: ,,Nadasve, publicista M. Popović dobro primjećuje da je mitropolit Petar II bio jedan od rijetkih arhijereja koji je tokom obavljanja svoje vladarske dužnosti prekršio mnoge Božije zapovijesti, a među njima pogotovo Prvu – ,,Ne ubij“ (str. 181). Publicistu Popovića sam, naravno, stavio i u fusnotu, ali sam ga i pomenuo u tekstu, da bih time čitaocima stavio do znanja da do ovog zapažanja nijesam došao čitajući njegovu knjigu, već da je ovo zapažanje njegovo. Razlika nije tako mala. Mnogo mi se dopalo i zapažanje da je Njegoš bio slab političar jer je asocijalna ličnost.
Mogao sam i ovu konstataciju navesti, a zatim u fusnoti navesti knjigu Stanka Cerovića, pa neka čitaoci misle da sam do ovog mudrog zapažanja došao čitajući Cerovićeve kontemplacije. Ipak, čitaocima sam stavio do znanja da je ovo zapažanje isključivo Cerovićevo: ,,Autor jedne od najboljih knjiga o Njegošu, Stanko Cerović, smatra da je Njegoš bio slab političar jer je asocijalna ličnost - prejake individualnosti i prevelike oholosti.“ (str. 182) Takođe, značajnim sam smatrao i zapažanje da bi o Njegoševom umu, čak i da nije napisao ni jedno književno djelo, dovoljno svjedočio njegov testament. Ovo zapažanje nijesam prisvojio, već sam rekao čije je: ,,S pravom kaže Milovan Đilas: Da ni slova nije zabilježio, Njegoš bi ostao znamenit testamentom, tačnije ovim dijelom testamenta.“ (str. 183) Mogao sam preuzeti i tuđu ocjenu da je ,,Luča mikrokozma“ inspirisana najboljom književnom i filosofskom tradicijom, ali sam ipak rekao: ,,Kako navodi filozof Slobodan Tomović, spjev je inspirisan najboljom književnom i filosofskom tradicijom...“ (str. 184).
Opet ponavljam, sve autore i knjige iz kojih sam preuzeo ocjene i zapažanja, naveo sam u fusnoti, ali sam smatrao da je važno da pominjanjem njihovog imena decidno saopštim da su ove misli njihova svojina, a ne moje zapažanje koje je izvedeno na osnovu njihovog zanimanja za Njegoša. Uobičajeni naučni i akademski principi, koji važe za korišćenje tuđih stanovišta, Vukanoviću nijesu poznati. Ili možda jesu, ali ne želi da ih primjenjuje. On kao da smatra da je dovoljno nečiju knjigu navesti u spisku literature, a onda od djelova ove knjige napraviti svoju.
NAUČNI PRINCIP
Da je iz tuđih knjiga preuzimao samo činjenice, i zatim korišćene knjige naveo u spisku literature, to bi bio dovoljno korektan gest, ali budući da je iz knjiga drugih autora preuzimao misli i ideje, i predstavljao ih kao svoje, prekršio je i naučne principe i Zakon o autorskim pravima. Zaista se čudim drskosti gospodina Vukanovića, koji na ovaj način koristi moje knjige, a još više njegovom vjerovanju da za njegove brošure neću pokazati zanimanje.
Mogu samo da zamislim kako bi koristio moje knjige da nijesam u životu ili kako će ubuduće koristiti knjige počivših autora. Posebno me gospodin Vukanović zabrinjava kao pojava u istoriografiji. Ako jedan mladi čovjek, koji faktički tek stupa u istoriografiju, svoju prvu knjigu napravi na ovaj način, kako će stvarati svoja djela kada uđe u zreliju stvaralačku fazu?
Bojim se da ovakav njegov metod pokazuje samouvjerenu i bezobzirnu pretenziju da karijeru i naučni autoritet gradi na prisvajanju tuđih misli i ideja. Reagovanjem na takve Vukanovićeve pretenzije, želio sam samo da sankcionišem jednu nedopustivu i štetnu pojavu u istoriografiji, zbog čega se nijesam posebno bavio drugim manjkavostima ovih brošura. Naime, pored plagiranih djelova, u publikaciji postoje i izvjesni stručni propusti i omaške, koji su uglavnom rezultat pogrešnog preuzimanja ili pogrešnog razumijevanja podataka iz literature.
O ovoj strani Vukanovićevog rada suvišno je sada govoriti, i šteta je što autor nije imao stručnog konsultanta ili kompetentnog i nepristrasnog urednika, koji bi mu ukazao na omaške i propuste. Jedino je možda važno reći da dinastija o kojoj Vukanović piše – nikada nije postojala u istoriji Crne Gore! Naime, svoju ediciju naslovio je ,,Petrovići, vladari i ratnici“, čime sugeriše da se radi o nekoj znamenitoj crnogorskoj porodici koja je imala vladare i ratnike. Ako je mislio na vladajuću dinastiju, onda Vukanović mora znati da to nije dinastija Petrović, već dinastija Petrović-Njegoš. Od prve publikacije o ovoj dinastiji, koja se pojavila 1889. godine, vladajuća porodica u Crnoj Gori naziva se ,,Petrović-Njegoš“. Ni članovi dinastije nijesu se drugačije potpisivali. A onda se pojavila Vukanovićeva publikacija.
