Tin Ujević je 1917. tražio da postane crnogorski državljanin

Mijenjao se Pariz dvadesetih godina prošlog vijeka iz dana u dan, iz noći u noć, ali i opstajao kao nesporni svjetski centar kulture, slikarstva, književnosti, šansone i mode. Boraveći u Parizu, mijenjao se i pjesnik Tin Ujević, kako je i sam rekao, "promijenio sam devet koža". Došao je vjerovatno na svoje, ili kako je Branko Lazarević zapisao: "Na samoubilačku tugu, na molitvu ničemu kao svemu, na tešku i bolesničku stazu onih iza kojih i pred kojima su svi mostovi potopljeni i sve kule za dušu i gradine za srce porušene i vatrom popaljene". Tih godina pjesnika je povremeno hvatala panika i gotovo svakodnevno strah. Doživio je naglu promjenu odnosa prema svijetu. Tu su i korijeni njegove najpoznatije pjesme "Svakidašnja jadikovka".
Tin je u Parizu studirao od 1913. godine, baveći se politikom, novinarstvom i poezijom. Povremeno je bio u vezi s izbjegličkom crnogorskom Vladom, koja je imala sjedište u Nejiu kod Pariza. Postoji sedam dokumenata koji svjedoče o Tinovoj prepisci sa crnogorskom Vladom.
Dokument u kojem Tin traži "crnogorsko podanstvo" citiramo u cjelini:

Ostali dokumenti su zahtjevi za dodjelu stipendije. Najprije je bio odbijen iz "budžetskih" razloga. Kasnije mu je određena mjesečna pomoć u iznosu od 200 franaka, počev od jeseni 1917. godine.
Tin Ujević nije objasnio motive za traženje "crnogorskog podanstva". To nijesu učinili ni njegovi biografi. Ostala je to jedna od zagonetki iz života velikog pjesnika.
Zahtjevu za "primljenje u crnogorsko podanstvo" prethodio je pjesnikov boravak u Crnoj Gori, koji je Tin nazvao "Teferič na Cetinju". Za vrijeme I svjetskog rata 1914. godine Tin boravi na Cetinju kao francuski tumač. Tinova torpiljarka čekala je na ulazu u Boku dok je eskadra izvodila prepad na Vis. Po svemu sudeći, brod kojim je došao bio je torpedovan, a Tin zadobio potres mozga. Stoga njegovi kasniji strahovi od aviona, mitraljeza i topova nijesu bili proizvod pjesničkog sna. Iz Boke je stigao na Cetinje, kako je sam kasnije zapisao, "kao francuski interpret s podoficirskim činom".
Te 1914. godine objavljuje u cetinjskom Dnevnom listu novinske tekstove. Prvi – čiji je Trst, bez potpisa, potom Slavenska Austrija, Italija i Dalmacija, o samostalnosti Albanije kao države. Tin je na jasnim antiaustrijskim pozicijama, u jugoslovenskom duhu. Uočljiva je činjenica da se Tin tada oglasio isključivo novinsko-političkim tekstovima. Iako je crnogorska štampa i tada povremeno imala i književnu dimenziju.
Uskoro se morao vratiti na svoj brod, a čitava eskadra u Tulon. Kasnije je pjesnik zapisao da je, osim teferiča na Cetinju i izleta u London, svih sedam godina živio u Parizu. Za uspomenu na taj "teferič", Tin je ponio limenu kutiju za cigarete. Držao je do smrti u njoj dugmad, igle i slično.
Tinove veze sa Crnom Gorom i drugovanje sa Crnogorcima trajale su četiri decenije. Razlozi ove njegove orijentacije nijesu objašnjeni i objelodanjeni. Zanimljivo je da je 1932. godine štampana u Nikšiću zbirka njegove poezije "Auto na korzu". On je, po svemu sudeći, uspostavio svoj osoben odnos sa Crnogorcima, poštujući i uvažavajući njihovu tradiciju i način mišljenja. 
Stizao je Tin u Crnu Goru direktno i indirektno preko pjesama i novinskih priloga. Taj veliki pjesnik "praznih džepova i veličanstvenih stihova" ostavio je ovdje trag i nije čudno kada se i u običnom razgovoru i danas čuje njegovo ime i poneki stih.