Crna Gora, naravno, ima obilje talenta da ne prepozna na vrijeme vlastite vrijednosti. To se i dogodilo sa filmovima Živka Nikolića, poezijom, primjera radi, Lesa Ivanovića, ili nezaboravnog Vita Nikolića. Sličnu sudbinu posthumno doživljava i Živkov brat, Dragan Nikolić, pisac nezaboravnog crnogorskog romana „Kuće“ i autor scenarija za Živkove filmove, pored ostalog, „U ime naroda“.
Gotovo je suvišno napomenuti da je Živko umro u potpunoj materijalnoj bijedi koja mu je, kod poslovične ravnodušnosti domaćeg javnog i kulturnog mnjenja, gotovo bila suđena. A jedan je u jugoslovenskoj i posebno crnogorskoj oskudnoj filmskoj bibliografiji Živko Nikolić.
PREPOZNATI GLUMCA
Kako je samo umio da prepozna glumce koji će na najbolji mogući način tumačiti svijet njegovih likova, pri tome, naravno, nimalo ne robujući nivou njihove ranije popularnosti . Jugoslavija je bila zapanjena bogatstvom izuzetno darovitih crnogorskih glumaca poslije emitovanja serije „Đekna“. Samo su dotle za jugoslovensko gledalište bili poznati Veljko Mandić i Boro Begović koji su se selili iz filma u film. Svi su ostali šokirali Jugoslaviju svojim kvalitetima i visokim interpretativnim mogućnostima.
Baš svi, od nezaboravne Ljilje Kontić, kao Radosavljeve supruge, do Joksima, takođe nezaboravnog lika u tumačenju jedinstvenog Zefa Dedivanovića. Da ne govorimo o Malovićevom Radosavu koji je sigurno jedan od najupečatljivijih likova u ukupnom crnogorskom i jugoslovenskom filmskom i televizijskom stvaralaštvu dvadesetog vijeka. Kakav Nikolićev afinitet prema crnogorskom jeziku i mentalitetu, kakav smisao za diskretni humor kao jedne od kapitalnih karakteristika crnogorskog čovjeka? U bivšoj Jugoslaviji, a u Crnoj Gori pogotovu, teško da će se ikad više roditi takav stvaralački tandem kao što su bili scenarista Miodrag Karadžić i reditelj Živko Nikolić. Pa i preostalog, danas živog autora „Đekne“, Miodraga Karadžića, Crna Gora ne umije dovoljno prepoznati i cijeniti. Nijesu njih dvojica sarađivali samo u „Đekni“, već i u antologijskoj Živkovoj TV drami „To kad uvati ne pušta“.
Ima jedna posebna karakteristika Živkovog režijskog postupka: On je uglavnom iscrpljivao svoj ta lenat na snimanju. Snimao je tako da kad svaki njegov kadar zaustavimo, sretamo se sa završenom umjetničkom slikom, najmanje rečeno kao sa žanr scenom koja može da stoji sama za sebe.
Nije čekao da eventualne greške popravlja u montaži. Jednom mi se žalio riječima: Ne mogu Rajko, da snimam bez crnogorske svjetlosti. Bilo je to poslije snimanja dijela filma „Smrt gospodina Goluže“, koji je rađen u Čehoslovačkoj. Sjetio sam se tih riječi kad je razdragana masa na cetinjskom trgu pjevala, poslije objavljivanja rezultata referenduma 2006. godine: Nigdje tako vedrih noći/ Nigdje tako rujne zore/ Nigdje nebo tako plavo/ Kao iznad Crne Gore/.
SUPTILNA LiKOVNOST
Živko je urođeno posjedovao suptilnu likovnu kulturu koju je, pored ostalog, kultivisao u nezaboravnoj likovnoj školi u Herceg Novom, pod rukom i takvih profesora kao što su Lubarda, Milunović ili Vušković, a koju je Crna Gora ukinula da bi postala najveća kulturna provincija u bivšoj Jugoslaviji.
Samo je tu školu Živko zaista završio, a na odsjeku glume na Beogradskoj pozorišnoj i filmskoj akademiji odustao je poslije druge godine, da bi se posvetio režiji.
Kolika je bila rediteljska koncentracija Živka Nikolića neka posluži primjer iz „Đekne“, one nezaboravne sekvence kad Radosav (Drago Malović) i Pele (Boro Begović) piju u Pelevoj kući, pregoneći se je li čaša druga, ili treća, pa kad Radosav ne može da prepozna kud je ono iščezao zid kojeg je tobože zapamtio. Čitava ta antologijska sekvenca, u trajanju od dvadeset minuta, snimljena je odjednom, naravno uz tri elektronske kamere, što ne znači da je ne bi Živko tako snimio i sa tri filmske. Sve je urađeno poslije samo jedne probe. Veličanstveni Nikolić!
Danas je teško odlučiti se da li mladim ljudima pokazati neku od Živkovih savršenih sekvenci u „Beštijama“, ili „Jovani Lukinoj“, ili „Ljepoti poroka“, ili im, što profesori vjerovatno čine, prikazati sav Živkov dokumentarni i igrani opus pa tek onda postavljati pitanja.
Još u svom dokumentarnom, izuzetno originalnom filmskom opusu, Živko je pokazao takvo poznavanje bića Crne Gore da je svaki njegov dokumentarac otkrivao po jednu crtu crnogorskog karaktera i nasljeđa, koja se opet pretvara u sveljudsku metaforu. Crnogorsko nemirenje sa smrću, i čežnja za vječnim životom, suptilno je ovaploćena u onoj čuvenoj zdravici iz poznatog Živkovog dokumentarca: Proglašavam svoju grobnicu otvorenom. Na zdravlje!
Umio je i u dokumentarcima da stvara neku vrstu igrane strukture, u kojoj su, naravno, učestvovali samo naturščici. Jednom me je Boris Dvornik u Budvi za Radosava, beskrajno se diveći njegovoj glumi, pitao: Pobogu, di ga nađoste? Nije mogao da vjeruje da glumac može postići toliki stepen elementarne ubjedljivosti kao što je to u „Đekni“ učinio Drago Malović.
Samo je Živko Nikolić u antologijskim dokumentarnim filmovima „Marko Perov“ ili „Prozor“, mogao postići savršenu umjetničku gradaciju i katarzu bez i jedne riječi. To je bio i ostaće veliki filmski mag Živko Nikolić. Crna Gora mu se, naravno, nikada nije odužila. Ali da li je i nekim drugima?
