Prema jednom istraživanju, inače mjerodavne međunarodne agencije, u danima oko utakmice Hrvatska - Rusija primjerice, u 72 sata ili tri dana riječ Hrvatska je u svjetskim medijima svih tipova (tiskovine, elektronski, TV...) spomenuta jednako kao u tri godine.
To je bio dakle prije odnosno oko četvrtfinala. Zamislite tek kakve su brojke nakon Engleske u polufinalu i Francuske u finalu. U apsolutno najvažnijem sportskom događaju ove kalendarske godine.
U to doba su vodeći mediji, najveće svjetske TV kuće i novinske agencije, a u čemu je ovaj novinar i sam svjedočio, dao priloga, jednostavno 'gutali' svako slovo, priču ili snimku iz Hrvatske ili nešto vezano uz Hrvatsku.
Primarno dakako uz nogomet, iako je u žarištu pozornosti inozemnih novinara općenito, bilo pitanje nevjerojatne uspješnosti Hrvata, jednog brojčano nevelikog naroda koji tako vješto barata loptom. I postiže uspjehe. Je li to na travnjaku, u vodi, s loptom košarkaškom ili rukometnom ili pak s onom bitno manjom, teniskom lopticom. Država s nešto tek više od 4 milijuna stanovnika 'uplela' se boriti, nadmetati s nacijama koje imaju nekoliko desetaka milijuna ljudi, te analogno tomu neusporedivo veću bazu sportaša iz koje onda crpe one najbolje, za sport, za nacionalnu vrstu.
Ima međutim još jedna država koja obara rekorde. U redu, sport u kojem je velesila nije usporediv s nogometom, košarkom, ali i taj sport ima svoju povijest, tradiciju, vrijednost, ali i rasprostranjenost po cijelom svijetu. Konačno, i silnu olimpijsku tradiciju jer je zajedno s nogometom baš najstariji olimpijski loptački sport. Od Pariza 1900. Riječ je o vaterpolu i Crnoj Gori.
Naši jugoistočni susjedi s kojima dijelimo Jadransko more, Crna Gora, nezavisna od 2006. godine, 156. je država na svijetu po veličini teritorija. Po broju stanovnika još malo manje odnosno 160. U Crnoj Gori živi 600.000 stanovnika. To je bitno manje ljudi negoli ih živi samo u Zagrebu. I sad, krenimo analogijom.
Prepolovimo li ukupan broj stanovnika Crne Gore, dolazimo do 300.000 muškaraca, pa onda oduzmemo li starije od recimo 40 godina i mlađe od 15, to mora biti ispod 100.000. Puno ispod. Ma, da ne duljimo, iz ovako sićušne baze, ova država već više od desetljeća ima vaterpolsku reprezentaciju koja je svjetski vrh, koja osvaja medalje. Uostalom, bili su jednom europski prvaci (Malaga 2008.), pa dvaput doprvaci Europe, jednom i drugi na svijetu, dvaput im je izmaknula olimpijska bronca (4. na Igrama u Pekingu 2008. i Londonu 2012.).
- Ha, enigma je i za mene - teško pojašnjava neobjašnjivo sadašnji crnogorski reprezentativac, Kotoranin inače, Uroš Čučković, 28-godišnjak koji je prošlu sezonu igrao za mađarski Eger.
- Mislim da je puno toga i u mentalitetu. Kad prohodamo, odmah nas stavljaju u vodu. Tako sam i ja odrastao u Kotoru, u Risnu. Prvo gdje smo se mi bili kao klinci okupljali, tijekom ljeta, bilo je na bazenu. Tu su dolazile onda malo i djevojčice čak i mi. Tako se nadmudrivali malo, igrali u početku jasno, ali najveći sportski talenti u to životno doba, dakle kao djeca, uvijek su željeli biti prije svega na vaterpolu. Vaterpolo se najviše razvio zahvaljujući nekim velikim trenerskim imenima gdje bih ja prvo izdvojio Trifuna Mira Ćirkovića - napominje Čučković.
Za mlađe ili pak slabije poznavatelje vaterpola, Trifun Miro Ćirković je bio tvorac velikog kotorskog Primorca, ali i reprezentacije bivše države s konca '70-tih i početka '80-tih godina prošlog stoljeća. Osvajač olimpijskog srebra u Moskvi 1980, a koji je poginuo kod Dubrovnika, u prometnoj nesreći 1981.
- Mislim dakle da se tajna ovakvog crnogorskog vaterpolskog uspjeha, te naše priče, krije u tom mentalitetu i nekakvom prkosu u kojem se želimo boriti sa svima - veli Čučković.
Doduše, nogomet je i dalje najpopularniji, razvijate i solidnu košarku, a osobito dobar ženski rukomet. Ipak, vaterpolo je posebna priča.
- Uz ženski rukomet koji je također odličan, mislim da jest vaterpolo najuspješniji. Sigurno na prvom mjestu u Crnoj Gori.
Kako bi još malo zornije predočili iz koliko malenog broja igrača Crna Gora stvara ludo kvalitetnu momčad, spomenimo da u cijeloj ovoj državi ima registriranih samo 400 vaterpolista!! U 4 kluba!?
- U biti, da. Primorac iz Kotora, Jadran (HN), Budva i Cattaro, drugi kotorski klub. Sad se otvara, nadam se klub i u Podgorici, Budućnost.
Za usporedbu samo. U Hrvatskoj je registriranih oko 3.000 vaterpolista (govorimo o svim igračima, odnosno svim uzrastima). Recimo u SAD je klubova 500, a brojka registriranih domaćih igrača je peteroznamenkasta. Iste su brojke i u Italiji, Mađarskoj, Francuskoj, čak i u Nizozemskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Rusiji...
- Nama u Crnoj Gori je još veći problem što možda 1-2 igrača još igraju doma, svi su razasuti po svijetu, pa čak i igraju u istom klubu što doprinosi većoj uigranosti. Evo vam Španjolska, finalist EP, ima 9 igrača iz Barcelonete. Grčka 7 iz Olympiacosa, pa i Hrvatska ima jezgru iz Juga CO plus nekolicinu sad i iz Mladosti. Svi Talijani i Mađari igraju doma, u svojim ligama. Ja bih se isto jednom jako rado vratio doma, doma odigrao barem jednu još sezonu - veli Uroš Čučković.
Tu postoji i još jedna otegotna okolnost za Crnu Goru i konkretno Kotor. Ovaj biser-grad, ujedno grad vaterpola već godinu i nešto duže nema svoj bazen. Neće ga imati još najmanje godinu dana. Nikako da se bilo obnovi nekadašnji, izgradi novi, štogod samo da ta nadarena djeca Kotora imaju gdje trenirati i uživati u vaterpolu. Valjda će jednom i crnogorski državni dužnosnici shvatiti kakav dragulj, svjetski raritetni sportski biser imaju na dlanu, te kako ga trebaju sačuvati. Jer biser, privlačan i okrugao začas sklizne... To barem u Crnoj Gori i tamošnjem vaterpolu jako dobro znaju.
***
Srbi im 'oteli' četvoricu
Crna Gora, onako malena ne samo da stvara igrače za svoju reprezentaciju, već je dala dosad i čak četvoricu za sjeverne im susjede, Srbiju. Možemo navesti i da su im susjedi 'oteli' četvoricu i to sjajnih. Prvi je bio Andrija Prlainović (lijeva strana), zatim ljevoruki Dušan Mandić (desna strana), obojica danas u udarnih 7 olimpijskih pobjednika. Zatim mladi, ludo nadareni Gavril Subotić, a posljednji u nizu je centar Nemanja Vico. Ovaj Kotoranin je upravo na EP u Barceloni debitirao za Srbiju. Vico i Mandić su recimo još 2009. na juniorskom SP u Šibeniku 2009. kada je Hrvatska vođena Tuckom bila zlatna, igrali za Crnu Goru. Štoviše, Vico je još u jesen 2012. igrao za Crnu Goru protiv Hrvatske u Zagrebu u debitantskom nastupu Ivice Tucka na klupi Barakuda.
***
Najveći uspjesi crnogorske reprezentacije
- zlato na EP u Malagi 2008.
- zlato u Svjetskoj ligi u Podgorici 2009.
- zlato u Svjetskoj ligi u Budimpešti 2018.
- srebro na SP u Barceloni 2013.
- srebro na EP u Eindhovenu 2012.
- srebro na EP u Beogradu 2016.
- srebro u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
- bronca u Svjetskoj ligi u Čeljabinsku 2013.
- bronca u Svjetskoj ligi u Dubaiju 2014.
