Sjećanje na Mate Parlova

Život poslije bokserske smrti

Legendarni Mate Parlov, nezaboravni hrvatski bokser, preminuo je prije 10 godina, 29. jula 2008. u Puli. Tim povodom objavljujemo tekst koji je odradio Svet 1984. godine s jednim od najvećih sportista bivše Jugoslavije. Parlov, koji je porijeklom iz sela Ričice blizu Imotskog, rođen je u Splitu 16. novembra 1948.  U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov evropskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. Osvajač je zlatnog olimpijskog odličja za Jugoslaviju. Po opštoj procjeni Parlov je bio najbolji jugoslavenski bokser svih vremena i već je za života proglašen najboljim sportistom 20. vijeka.
Objavljeno: 29. 07. 2018 - 17:05 Promjenite veličinu teksta: A A A

Februar 1984: Odlazak na čašicu u kafić kod Parlova u žargonu s pulske štrafte znači mnogo više od poziva na piće. Uz kavu koja je odlična (tršćanska) i jeftina (26 dinara) može da se "konzumira" i stisak Matine desnice. Koliko zarađuje bivši šampion, koji dozvoljava osoblju da ga malo potkrada? Što je nedavno htio menadžer Kramaršić?

Tek što "Moka i Kića" prodaju onaj štos o košarkaškoj odbojci dvometrašima pukovnika Gomeljskog, na ringu sjevne levi direkt. Cuello se kao ispražnjena vreća stropoštava na pod ispuštajući titulu prvaka sveta u ruke Mati Parlovu. Reč je, dakako, o sportskom (i ne samo sportskom) mitu koji nam svake "Sportske subote" direktno s TV špice uvijek ponovo ispunjava srca.

U niski nezaboravljenih idola priča o Parlovu iza sportske fasade odslikava i neka općenacionalna obilježja. Udarci njegovih pesnica odzvanjali su u ritmu koji u publici nije aktivirao samo uobičajene animoznosti tipa "udri ga", već i brdovito-balkansku borilačku strast.

Iz gornjih premisa čak ni domaći bokserski stručnjaci, odavno uzdrmani navalom ličnog interesa, nisu mogli da izvedu drugačiji zaključak: Mate Parlov je jedini (savezni) kapetan koji domaći bokserski brod, rašarafljen raznoraznim "ključevima", može da uvede u olimpijske vode.

No, shodno ekskluzivnoj osobini s ovog podneblja, da se mitovi po potrebi ruše bez osvrtanja na njihov minuli rad, Parlovljeva kapetanska misija minirana je još pre nego što je i počela, masnim slovima na novinskoj hartiji. "Onaj tko se profesionalno bavio boksom ne može da bude selektor reprezentacije", glasio je niski, valjda najniži udarac Parlovu koji bridi kao šamarčina u oblandi od providnog formalizma.

I boli kao ozlijeđena stara rana iz vremena kad mu je svita lokalnih bokserskih drmatora preko novinskog uvodnika odrekla pravo na profi-hljeb u vlastitom gradu.

Ali, Mate je udarce van ringa pamtio kao i one na njemu: kao otvorenu knjigu iz koje se uči škola boksa ali i škola života.

Zato će žigosan tada kao "talijanski profesionalac", trčati jedne noći milanskim ulicama, već bandažiranih ruku pred početak meča, po jugoslovensku trobojku koju je organizator omaškom zaboravio.

I zato i danas, u vrijeme selektorske ujdurme, čiji će epilog biti poznat po štampanju ovog teksta, Mate ima snage da bude "iznad". Tu snagu ne crpe više iz potoka prolivenog znoja, već iz bezbrižne porodične idile na temeljima profi-baštine i kafića u centru Pule.

Sve počinje s viskijem

Kuća porodice Parlov u Fažani prepoznaje se po svijetlozelenom Mercedesu parkiranom ispred ulaza. Leži na najisturenijem dijelu kopna prema Brionskim otocima. Golim okom se preko puta sasvim jasno razaznaju "Vila Karmen" i ukotvljene jahte "Jadranka" i "Podgorka". Tek poslije trećeg pritiska na zvono, čuje se šištanje električne brave na vratima.

Laura Parlov, plava i vitka kao nekad kad je oko kamere zbog nje često lutalo preko prvih redova oko ringa, svježim, diskretnim rumenilom i nehotice otkriva da su je prva dva zvona zatekla uz ogledalo i šminku. Pravda se da joj ovih dana sinčić Matko uzurpira san danonoćnim ritmom kao i svaka tromjesečna beba.

Susret s glavom porodice, Parlovom koji stiže direktno iz kreveta oko 11 sati, za reportera je prvo u nizu iznenađenja. Očekivao sam ozbiljnog, ćutljivog asketu, intelektualca koji je razum ugradio u sve postupke, čak i u onaj "kamikaze" skok preko ringa u zagrljaj beogradske publike ("Nešto je eksplodiralo u meni. Morao sam da skočim u to more uzdignutih ruku. Video sam da u toj neopisivoj gužvi ni igla ne bi pala na zemlju a kamoli ja").

Sreo sam sasvim drugog čovjeka. Veselog, pričljivog, spremnog za šalu. Sretnog što je kočnice njegove prave prirode, kojima duguje sve što je u životu postigao, konačno mogao sasvim da otpusti. Bocu viskija otvara s bolnom grimasom ("Poslije tolikih sudara s tuđim vilicama i bokserskim džakovima, šake mi se teško bore i sa zatvaračem").

A kad umjesto njega otvorimo flašu, našalit će se: "O, pa vi mora da ste iz familije 'lokateli'".

No, ubrzo će se namrštiti kad razgovor skrene u aktualne bokserske ćorsokake:

"Nedavno sam u Beogradu sjedio za jednim stolom s nekim ljudima iz bokserskog saveza, kad odjednom, oni počeše da ogovaraju ljude iz istog tog saveza što su sjedjeli za susjednim stolom. Ja samo klimam glavom, ne znam što da mislim. Meni se, lično, nitko od tih ljudi nije zamjerio. I sad sam kao između dvije vatre zato što sam prihvatio da me kandidiraju za selektora. Kajem se, i to ne malo, nego mnogo. Ja time ništa ne dobivam. Samo gubim. Čak me ta dužnost, da budem iskren, uopće ne interesira. Imam svoj kafić, porodicu. Kad je zaškripalo, sjetili su se mene da vadim kestenje. Ali, kad sam već obećao, neka bude. Shvaćam to kao obavezu prema plavom dresu i prema našoj zemlji."

Mate zna da nije čudotvorac. Zato ne želi da s bokserima postupa kao stražar dok trče, rade sklekove i batinaju boksersku krušku. Umjesto toga, on zna da svaka njegova riječ, svaki savjet, blješti sjajem njegovih trofeja. Nijedan "trenerski bič", smatra Mate, u očima mladića željnog kolajni, nije uvjerlkov kao priča o školi boksa i školi života koju može da ispriča Mate Parlov.

Ta priča govori o došljaku iz imotskog kamenjara koji je ulaznicu za pulske pločnike naplatio srcem i nejakim pesnicama od lokalnog kvartovskog šefa pod svjetiljkom ispred bioskopa ("Nije baš tako bilo, ali neka, lijepo je i poučno").

Propisno izudaran u prvom meču s osječkim pekarom Premušem liječio je rane u sali za trening, i vraćao se tvrdoglavo "po batine" sve dok ih konačno pekaru nije vratio s kamatom.

No prolomni trenutak odigrat će se onda kad na podu prvi i jedini put bude ostao "do deset". Fatalni kroše Nijemca Brauskea odzvanjat će mu od tada kroz cio život kao alarm za oprez. U prašini pančevačkog ringa kao na životnoj prekretnici shvatit će da samo boksajući glavom, više no pesnicama, može da stigne do sportskog zlata i fakultetske diplome.

"Platio da ga izudara"

Reći će najprije da su borbe za amatersko zlato bile "ono pravo" u njegovoj karijeri. Ispričat će nam potom ono što plavi navijački hor u papučama pored TV ekrana nije ni slutio bližeći se zbog njega istinskom stresu jedne noći 1974. godine. Pred uzavrelim gledalištem u Havani na čelu s "kompanjonom" Fidelom Castrom, Kubanac Carrillo kao da je pred Parlova, izišao s gromom u rukavicama.

"Bili smo kao gladijatori u areni", sjeća se Mate. "U petoj sekundi meča našao sam se na podu. Mozak je prestao da radi. Kad sam se istinski probudio iznad mene se osmjehivao trener Bruno Hrastinski: 'Pobedio si, sine'. Tek tada mi je postalo jasno da ležim na stolu za masiranje, a ne na podu ringa."

No tih devet minuta paklene borbe kao da su gumicom izbrisani iz Matinog sjećanja.

"Da, bio je to najteži meč mojeg života", zaključuje danas.

O drugom poluvremenu svoje bokserske karijere Parlov govori s mnogo manje žara:

"Profesionalizmu dobro pristaje ona izreka da s novcem i voda ide uzbrdo. Zbog novca se i o meni svašta pričalo i pogrešno tumačilo. Kad je trebalo da boksam s Adinolfijem, on je tražio 27 milijuna lira da bi došao u Beograd na meč. Nisam bio prvi na listi izazivača i mogao je da me ucjenjuje. Moj menadžer Kramaršić je isplatio tu sumu. Ali, poslije je u novinama ispalo 'platio mu Mate da ga izudara'".

U nezaboravnom ambijentu na sjeveru Zvezdinog stadiona, pred 25 000 ljudi koji su pjevali uz zvuke naše himne, Adinolfi je unovčio batine i izgubio titulu. Tri godine kasnije, sljedeći te varljive, nepisane zakone profesionalizma, tada već svjetski prvak Mate Parlov će u Masali ponoviti Adinolfijevu grešku.

"Izabrao sam za protivnika nepoznatog Marvina Johnsona. Mislio sam da ću s njim lako jer je pacer, bezveznjaković, što je u suštini i bio. Samo, protiv njega kao da nisam boksao ja, već neko drugi. U to vrijeme moja normalna težina, kad normalno jedem, pijem i treniram, bila je 90 kilograma. Za mečeve sam skidao po 11 kila. To je drama, prava ljudska drama. Bio mi je, što se kaže, 'pun kofer' trčanja, udaranja u džakove, preskakanja konopca, saune. Dojadilo mi je bilo da pazim hoću li jesti supu, ili predjelo, ili ni jedno ni drugo, cijelo parče kruha ili samo koricu, da li su šnicle suhe ili na masti, s prilogom ili bez ičega. Koliko sam samo puta pomislio: samo da prođu ove pripreme pa da se negdje provedem ili bar pošteno najedem.

Dok je bilo pravih motiva pobjeđivao sam i tu vlastitu želju i protivnike. Kad sam već sve titule imao u vitrini, nisam mogao više da pobijedim sebe. Dešavalo mi se da ostanem navečer duže u baru i da popijem čašicu više u Lipicama. Ja sam živ čovjek, kao svako drugi. A onda, meč se bliži, ja ne jedem ništa, treniram, umirem, cijedim se u sauni kao spužva, a ne smijem popiti ni kap vode. Dešavalo se da dođem na zvanično mjerenje direktno s treninga, tako reći preskačući konopac. Pa ipak imam recimo 300 grama viška. Onda se iznerviram, skinem i gaće zbog te proklete vage. Jednom su me tako i slikali u Švicarskoj.

Kad poslije svega iziđeš na ring više si mrtav nego živ. I onda se desi ono što se desilo tada u Masali protiv Johnsona. Izudara te tip koji u normalnim uvjetima ne može da ti bude ni sparing partner. Izdržao sam tada šest rundi, ali već poslije prve menadžer Brankini je pitao hoću li da predam meč."

Sve što je poslije toga doživio na ringu Parlov zove svojom labudovom pjesmom. Kaže da je na posljednji meč s američkim Indijancem Camelom u Las Vegasu otišao "kao student koji u glavi ima tek pola gradiva".

"Snage je još bilo, ali ruke i noge nisu slušale. Osjećao sam da mi se i mozak umorio. Nisam više znao da izbjegnem udarac. Da, bila je to moja bokserska smrt."

"Lutka za Lauru"

Te noći u Las Vegasu Parlov je časno poražen u 15 rundi, ali je sišao s ringa kao pobjednik nad samim sobom. Znao je, konačno, da želi da živi kao sav ostali svijet. Osjećao je, priča danas, da je u neprestanom, žestokom tempu, vječito između treninga i mečeva, propuštao da udahne životna zadovoljstva. Osjećao je potrebu da zaglavi do kasno u noć ili da luđački brzo vozi svoj Mercedes. I to je potom i činio.

Sada je ta burna faza ostala iza njega. Danas je Mate osoba koja plodove minulog rada na ringu uživa u malim zalogajima svakodnevnih radosti. Najsretniji je u svojoj mirnoj porodičnoj luci u Fažani. S malim Matkom u naručju pažljivo sluša lekcije supruge Laure o mokrim pelenama. Lekcije s kojih je, kad mu se pre sedam godina rodila kćerka Mira, opravdano izostao zbog tko zna kojeg bokserskog zlata.

No, to su vjerojatno, i jedini savjeti koje izraziti "pater familias" Mate Parlov sluša od svoje supruge. Matina riječ je posljednja čak i onda kad novinar zaželi da i od Laure čuje poneku riječ: "Ma, što ćeš o ženi pisat’?"

Kad se ipak (uz onaj viski) malo otkravi i na tu temu, Mate će reći da se on i Laura znaju "još od pijeska". "Hodali" su još '67. kad "nije mislio na brak", ali je "mislio na Lauru".

Te godine je prvi put osvojio "Zlatnu rukavicu", a najljepši novinski tekst o tome bio je, po njegovom mišljenju, onaj koji se zvao "Lutka za Lauru u zlatnoj pesnici". Sa ženom nije progovorio o boksu "ni deset riječi u životu" i "ona mora da je neki heroj kad je zbog tog boksa tko zna što sve pretrpjela bez riječi".

"Ali, napiši ipak kako smatram da to nije žrtva nego normalna stvar", reče, nervozno udarajući onim krupnim pesnicama po stolu što je bio znak da je bolje da promijenimo temu.

Očekujući odgovor bokserskih emisara, Parlov ni izdaleka ne živi s pogledom na selektorsku fotelju. Od boksa je, stječe se utisak, udaljen bar koliko i njegov kafić u centru Pule od dvorane za trening u dvorištu porodične kuće u Fažani. Na spravama za boksačko "mučenje", danas već i razmontiranim, uhvatila se paučina.

Njegov radni dan počinje oko podne, odlaskom u kafić. Dok on ne stigne, tamo se sve odvija pod budnim okom njegovog oca, krepkog 75-godišnjaka, bivšeg ugostitelja ("Otac je doživotni svjetski prvak u mojem životu").

Kafić od jutra do mraka liči na košnicu jer odlazak na "čašicu kod Parlova" u žargonu s pulske štrafte (u čijem se epicentru lokal nalazi) znači više od poziva na piće. Uz kavu koja je odlična (tršćanska) i jeftina (26 dinara) može da se "konzumira" i stisak Matine desnice. Ta mogućnost prerasta u najdraži pulski vojnički suvenir srijedom, subotom i nedjeljom, kada se oko Mate sve plavi ili beli (zavisno od godišnjeg doba) od mornarskih uniformi. Često i očevi vojnika, ljudi ozbiljni i u godinama dolaze da mu dodirnu rame.

"To me dira duboko u srce", kaže Parlov. "Sjetim se tada hiljade divnih nepoznatih ljudi koji su mi na kuću slali svoje pjesme, što se pjevaju uz gusle u desetercu."

Kad nastupi fajront, oko 22 časa, počinje dužnost iza registar kase. Broji se dnevni pazar. Diplomirani ekonomista Mate Parlov uzima svoje poslovne knjige. Kao pravi ugostitelj od zanata zna da cio prihod ipak ne završava u kasi. Tajnim kanalima, koji izmiču gazdinoj kontroli, ponešto kapne pravo u džepove mladića koji kod njega rade.

Što je htio Kramaršić

"Ako ukradu stotinjak hiljada dnevno, nije strašno. To, naravno, samo mislim, ali ne govorim. Ali ako se neko od njih polakomi, mora da traži drugi posao. Ja mu lično pokažem gdje su vrata. Pa slušaj, kud ćeš više? Svaki od njih zarađuje kao dobro plaćeni direktor."

Tek kasnije, kad se ovaj razgovor nastavi u jednom pulskom ribljem restoranu i kad se već bude naziralo dno trećeg bokala "malvazije" spomenut će da se u kasu iza njegovog šanka slilo prošle godine blizu šest milijuna dinara, naravno novih. I kad je već o novcu riječ, otkriće zašto ga je nedavno posjetio bivši menadžer Boris Kramaršić:

"Bilo mi je čudno što mi je došao na vrata onako iz čista mira. Pomislio sam odmah da mu je nešto potrebno. I zaista, tražio je da mu pozajmim 200 milijuna starih dinara. Njemu koji ima radnju u Trstu, čiji sin i kćerka isto imaju svoje trgovine. Popili smo i pojeli ponešto na moj račun, a onda sam mu rekao: 'Ja vam to neću dati'. Naljutio se. 'Onda nismo više prijatelji', kazao je. I ne treba da budemo, ja sam za njega prosipao mozak, krv, mladost. Ništa mu ne dugujem."

Takav je Mate Parlov. U poslu, kao nekad u boksu, voli samo čiste račune.

Razgovarao: Vladan Slavković (Svet, 1984.)

Komentari: 2

CRNOGORAC

29. 07. 2018 - 17:30

MATE PARLOV JESTE HRVAT ALI NIJE NIKADA BOKSOVAO ZA HRVATSKU NO ZA JUGOSLAVIJU KAO VELIKI JUGOSLOVENSKI BOKSER KOJI JE RODJEN U JUGOSLAVIJU.
Sličnost

04. 08. 2018 - 15:48

To što je u muzici na prostoru SFRJ bio Oliver Dragojević, to je u sportu bio Mate Parlov. Dva velikana, uporna, dosljedna, voljena od svih, gorda...Jednom riječju velikani sa integritetom.
Novi komentar