Motore za remont "migova" je, kako kaže, tadašnja država uvozila kao traktore, a moćni raketni sistem S-300 tada nijesmo mogli da nabavimo zbog njegovog gabarita.
- U to vrijeme nije bilo moguće čak ni da remontujemo motore aviona "mig-29". Nekoliko smo jedva prošvercovali preko Rumunije, uz deklaraciju da su u pitanju traktori i uz paprene apanaže carinicima koji ne vide dobro - naveo je Bulatović.
Embargo UN
I zato, kako objašnjava, ne samo da je bilo potpuno nerealno nabaviti gabaritni S-300 već taj protivavionski sistem ne bi nanio štetu Alijansi.
- Nije u pitanju stvar koja se kupuje na trafici. Riječ je o tehnološki izuzetno složenoj i po gabaritima ogromnoj mašineriji. Nju operativnom čine stotine visokoobučenih profesionalaca, koje mi nijesmo imali u VJ. Nadalje, sve i da nam je neko prodao ili poklonio ovo oružje, nije bilo načina da ono bude uneseno u zemlju. Na snazi je i dalje bio embargo UN na uvoz naoružanja u SRJ koji su sve susjedne države poštovale bez pogovora, uključujući i Crnu Goru, koja je formalno bila u istoj državi, ali čija policija ne bi propustila takav teret po cijenu oružanog sukoba - priča Bulatović.
Rizik od totalnog uništenja
Čak i da je Srbija imala S-300, njime bi, kako kaže, morali da upravljaju pripadnici vojske koja ga je ustupila, što bi značilo da bi i ta država automatski ušla u rat sa NATO. A to je, navodi, prevelika usluga da biste je od bilo koga zatražili:
- Konačno, taj bi sistem mogao da nanese ograničenu štetu agresoru - moguće pedesetak oborenih aviona. S obzirom na to da je u agresiji bilo angažovano njih oko hiljadu, uzvratni udar bi mogao dovesti do totalnog uništenja državnih materijalnih dobara. Riječju, pred tolikom silom odgovorni državnici ne bi upotrijebili ovaj sistem čak i da su ga imali u punom operativnom stanju - zaključio je on.
