MARAŠ: Juniori

Što se događa s djecom koja zajedno proslavljaju pobjede protiv mnogo većih i jačih sistema, ne samo reprezentacija? Kako se fino ne pomlate na tribinama i otkud im pravo da nas podsjećaju da smo svi, na kraju krajeva, ljudi, braća, prijatelji, komšije? Sram ih bilo
Objavljeno: 10. 08. 2018 - 08:45 Promjenite veličinu teksta: A A A

Prije 20 godina, 9. avgusta 1998. košarkaška reprezentacija tadašnje SR Jugoslavije dotakla je nebo - postala je svjetski šampion. Nakon Argentine u četvrtfinalu, domaćina Grčke u polufinalu, u meču za zlato, neka mi bude dopušteno - naši su bili bolji od Rusije. Da se zabilježi da su Amerikanci uzeli bronzu. 

Dejan Bodiroga je proglašen najkorisnijim, što bi značilo, najboljim igračem prvenstva. Za to vrijeme, Crna Gora, osim što je u tom timu imala Vlada Šćepanovića, Nikolu Bulatovića i Predraga Drobnjaka, imala je aktivan život na političkom terenu. Imala je Mila i Momira, skoro kao i dan-danas.

Kao da je juče bilo, nije se kafa popit' mogla, a da neko u nekom trenutku ne upita ono već čuveno: „Jesi li ti za Mila ili Momira?“ Ali, i da čuje ono što je godinama nakon toga postao univerzalni odgovor, za koji osnovano sumnjam da ga je skladao jedan naš poznati kompozitor: „Jesam, jesam...“

*****

U međuvremenu, za ove dvije decenije, košarka na ovim prostorima stagnira, koprcaju se komšije Srbi i Hrvati sa sasvim pristojnim rezultatima na velikim takmičenjima. Narodi na ovim prostorima su se nekoliko puta svađali i mirili, ali čini se da imaju nešto zajedničko - ljubav prema sportu, posebno prema fudbalu i košarci. Ajd' da tome dodamo i vaterpolo u novije vrijeme.

Dirljiv video obišao je nedavno društvene mreže, u kom srpski juniori, prvaci Evrope u tom uzrastu, nakon osvojenog zlata hrle ka vršnjacima iz Crne Gore, koji su bili u publici, zdušno navijajući za komšije, prijatelje, kako god hoćete. Takvi momenti se ne daju „fejkovati“, to jednostavno nije moguće. Prije godinu, slično se desilo i sa juniorkama Srbije i Hrvatske, takođe u košarci. 
Dakle, akcenat je na starosnoj dobi. Juniori/juniorke. Djeca modernih, novih vremena, očigledno neopterećena prošlošću, roditeljskim zabludama, mržnjom koja je kada su se rađali, bila skoro pa vidljiva golim okom. Oni su sportisti, budući profesionalci, sportski ambasadori. I svima nama, nazovi odraslima, šalju jasnu poruku – odjebite. 

Istovremeno, u nekom paralelnom univerzumu, odrasli, dakle seniori, i dalje se bave tompsonima, malim knindžama, olujama... Srbija, ko zna koji put, na dnevnom redu ima Kosovo, Makedonci se, čini se, primiču rješenju s Grcima, oko srebreničkog masakra još ima različitih tumačenja, crkve su aktivne kao što nijesu bile odavno, Crnogorci su ko zna koji put na vjetrometini između istoka i zapada, u cijelom regionu vlada opšta besparica, beznađe, mladi pokušavaju da iznađu 1.001 način da pobjegnu, kulturno-obrazovna slika regiona je u katastrofalna - i tako u nedogled.
Jedno je sigurno - na prostoru bivše Jugoslavije, vladaju oni koji su izabrani nekim demokratskim procedurama. Zaključak se nameće sam. Vlasti tih država reprezentuju većinu građana koji su ih izabrali i dali im legitimitet. 
Što se onda događa s djecom, juniorima, koji zajedno slave i proslavljaju pobjede protiv mnogo većih i jačih sistema, ne samo reprezentacija? Kako se fino ne pomlate na tribinama i otkud im pravo da nas podsjećaju da smo svi, na kraju krajeva, ljudi, braća, prijatelji, komšije? Sram ih bilo.

*****

Kad sam bio klinac, dok sam provodio vrijeme u Staroj varoši, slušao sam od starijih: „Đe je sreće, komšija je ka' brat!“ To sam ukapirao tek kasnije. Tačnije, kada sam shvatio da sam i tada (ama srećom kao i sada) bio okružen dobrim komšijama u čije sam kuće i dvorišta mogao da uđem kad sam htio, s razlogom ili bez njega, otvorim frižider, uberem jabuku, otresem punu kesu džanja ili murvi, sjednem i ručam, prilegnem ako mi je do toga, dobijem lovu za sladoled ili sličice...

Taj osjećaj nosim i dan-danas, nažalost, samo kao sjećanje. Sada imamo brave koje su dostojne sefova po trezorima i postavljamo kamere iznad vrata i prozora. 
Vremena se mijenjaju, ljudi takođe. Moramo da se prilagođavamo, nema druge. Međutim, juniori i juniorke modernog vremena pokazuju da, iako nijesu živjeli u doba kad je komšija, đe je sreće, bio ka' brat, imaju urođeni instinkt za iskrenu, sportsku i komšijsku ljubav. 

Ako to uspijemo da im ubijemo, onda zaista kao moderna društva i ne bi trebalo da postojimo. Nego da pravno, kroz redovne skupštinske procedure, svi izglasamo moratorijume na sve izbore, makar narednih 30 godina. Ionako je isto, samo što živimo farsu zvanu - demokratija. Takvo uređenje na Balkanu i na primjer, SAD ili razvijenoj Evropi, ne izgleda ni približno isto. Otud sumnja, bezvoljnost, nedostatak nade.
Što se mene tiče, rado bih dao ovim juniorima i juniorkama da vode ove države. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da bismo u kratkom roku, opet svi mogli jedni od drugih na ovim prostorima da uzimamo i murve i džanje, bez ikakvih problema. 

Komentari: 0

Novi komentar