Film „Lijenština“

Safra sa našeg asfalta

  Mladi autor odlično poznaje svoje dvorište i ljude. Zna njihove muke, ali i neuništivi smisao za humor. Kako preživljavaju svakog dana, ali i koje ih male radosti podižu. Vidio je njihove slabosti, ali i nježnost nošenu ispod kaputa. Baš zbog toga će vam se i plakati i smijati dok budete gledali njegov film.
Objavljeno: 11. 08. 2018 - 10:16 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Marija Ivanović

 

Nekoliko minuta nakon početka filma „Lijenština“, debitantskog ostvarenja Alekse Stefana Radunovića, protrljaćete oči i dobro pročačkati uši. Vidite li, čujete li vi to dobro – je li ovo, obraza ti, film o Podgorici sa pravim podgoričkim akcentom? Neko je upravo rekao „poperićeš mi se ođe ujutro“ umjesto uredno, gramatički korektno „vidimo se sjutra na poslu“. Jes', časti mi. Iz svake riječi, kadra i lica aktera izbija prepoznatljiva cikotićka safra sa asfalta. Možda nemate pojma ko je režiser i scenarista Aleksa Stefan Radunović, niti vam nešto znači to što je njegovo ostvarenje dobilo specijalno priznanje na Montenegro film festivalu u Herceg Novom i što već uveliko krči put ka važnim festivalima, ali viče vam se: „Bra'o, mali!“

Ozbiljna ekipa

Ne dajte da vas prevari podatak da u „Lijenštini“, osim Milice Šćepanović i Sejfa Seferovića, ne igraju profesionalci, pa da prirodnost likova pripišete tome što glumci zapravo ne glume – nego igraju sebe. Niti činjenica da Radunović sa budžetom od mrčenih 4.000 eura nije ni mogao da okupi i plati „ozbiljnu“ ekipu.

Nije režiser bio „primoran“ da trpi ovakvu glumu. Radunovićevi junaci su uvjerljiviji i životniji od mnogih likova koje su u drugim crnogorskim filmovima tumačili profesionalni glumci zbog toga što ne „izvode“. Ne gađu se akcentima, ne karikiraju – znaju kako Podgoričani pričaju.

Režiser i scenarista odlično poznaje dvorište u kom snima i umije da približi ljude koji u njemu žive gledaocima. Zna njihove muke, ali i neuništivi smisao za humor. Kako preživljavaju svakog dana, ali i koje ih male radosti podižu. Vidio je njihove slabosti i prljavi veš, ali i nježnost nošenu ispod kaputa. Baš zbog toga će vam se i plakati i smijati dok budete gledali „Lijenštinu“. Ne može ni podgoričkije, ni crnogorskije od ovoga.

lijenstina2

 

Dva eura

Dok budete gledali priču o ljenčugi Milošu (Savo Šćepanović) imaćete osjećaj da se pred vama vrti dokumentarac – ili makar materijal snimljen skrivenom kamerom. O jadima kakve ima ovaj mladi, nezaposleni otac slušate svakog dana.

Znate nekog gazdu što „drži“ riječ kao Milošev. Poznate su vam majke što rade od jutra do mraka, ali stignu da skuvaju, operu i ispeglaju sve što je potrebno đeci prije nego što se komiraju na kauču uz neku od Pinkovih pošasti. Sreli ste makar nekog kome je za sve što mu se dešava kriv neko drugi – ćerka, otac, zet probisvijet, Bog ili dno flaše.

Neko će možda reći da su sinovi što žickaju dva eura za cigare od majki, a one vječito nemaju centa, ali ipak pronađu famoznu kovanicu – jedan od najvećih podgoričkih klišea. Isto kao i silni dojčevi popijeni uz „a viđi ovu, a viđi onu“, ćikovanje i čuvanje posljednjeg cigara (jer se za novu kutiju nema) i mali Romi koji ispred lokala u centru pjevaju „Ciganin sam, al' najlepši“.

lijenstina3

Pogled u zrcalo

Opšta mjesta možda postoje, ali niko se do sada nije pozabavio njima i pokušao da ih sastavi u iole ozbiljnu priču o tome što decenijama radimo i sebi i đeci svoje đece. „Lijenština“ ima neujednačenu glumu, amaterske greške i momente praznog hoda, što je i normalno za ostvarenja snimana „na mišiće“, sa budžetom ni za opanke, ali Radunović jeste uspio da snimi ubjedljiv, vizuelno pristojan film, realističan i bez mrve pretencioznosti, vođen samo iskrenom željom da makar porazgovaramo o svemu što nam se događa.

Ta namjera je plemenita, ali i idealistička. Zašto? To je najbolje pokazao baš ovaj film, sasvim neočekivanim finišom, koji jasno poručuje da zaslužujemo da nas pokosi kometa ili makar nuklearna bolandža Kim Džong Una kad prosto ne umijemo i nećemo da nam bude bolje. Kad nastavljamo da žmurimo i tapkamo i ćutimo i prihvatamo i na kraju postanemo sve čemu nijesmo išli uz dlaku.

No, eto – makar se neko sjetio da nam pokaže kako izgledamo kao kolektiv na velikom platnu. I to je nešto, za početak, a ljudima koji žive baš kao Miloš ili njegovi možda donese malo katarze. Kad već ne možemo da promijenimo ćud, makar da se pogledamo u zrcalo.

Ocjena: 7/10

 

Režija i scenario: Aleksa Stefan Radunović Uloge: Savo Šćepanović, Milica Šćepanović, Tatijana Marinović, Sejfo Seferović Trajanje: 83 min.

 

Komentari: 0

Novi komentar