Priča o tragičnoj ljubavi sa njegovim rediteljskim potpisom, koja se u nekoliko večeri premijerno igra na Gradu teatru, pokazala se i kao kulturni događaj. Tako se, zahvaljujući prvoj režiji jednog od najprovokativnijih reditelja u regionu na Gradu teatru, Lorka četvrti put našao na budvanskoj sceni.
Njegovo djelo prvi put smo gledali 1990, „Dom Bernarde Albe“, kao gostujuću koreografsku predstavu Dejana Pajevića, 1991. reditelj Rahim Burhan pokazao nam je „Krvave svadbe“ svog Teatra Roma Pralipe iz Milhajma, a 1997. sa velikim uspjehom na scenu Citadele stigla je i „Jerma“, u režiji Ljuboslava Majere, koja je bila produkcija Grada teatra.
- Uvijek mi je zanimljivo to povezivanje klasike i današnjeg vremena - kaže Torbica u razgovoru za Pobjedu.
Ovaj mladi reditelj upravo je za režije djela dramskih i književnih velikana posljednjih godina dobijao prestižne nagrade.
- Pokušavam da što spo rednije, a ne aktuelizacijom, spojim klasiku i dovedem je u odnos sa današnjim vremenom. To bi, zapravo, značilo da ovo povezivanje nije tematsko, ili nije nužno tematsko, čak ni problemsko u ključnom smislu, nego je ono pitanje potrebe. A pitanje potrebe je za mene danas dopuštanje emocija. Dopuštanje da se bude čak i patetičan ako je potrebno (ne mislim pežorativno) i da se bude sentimentalan. Zapravo, da sa nečega što je eterično i poetsko sklonimo prašinu koju je bacio naš savremeni cinizam i da poeziji damo šansu. Zato je Lorka danas tu - kaže Torbica.
POBJEDA: Izjavili ste da danas preovlađuje cinizam. Kolika je uopšte snaga emocija i u našim životima i na sceni, ako nas savremeno društvo uči da su osjećanja suvišna i beskorisna?
TORBICA: Snaga emocija u ljudskom životu, a posebno na sceni, jeste velika. Ali, ono što smo napravili sami sa sobom i jedni pred drugima jeste to da smo opseg emocija skratili i smanjili na apsolutno najmanji broj. Danas je cinizam preovladavajući u svima nama, pa i u meni. On nam diktira da ne budemo iskreni, da ne budemo patetični, da ne budemo naivni i da ne pokazujemo emocije čak ni onda kada ih imamo.
Mi, zapravo, civilizacijski potiskujemo emocije. Kao što izvodimo našu civilizaciju u šoping molove i počinjemo gubiti razliku od kulture do kulture, tako standardizujemo i čovjeka u opsegu njegovih emocija i onog što bi on morao misliti, osjećati, govoriti i htjeti.
POBJEDA: Lorkin svijet i njegovi junaci puni su sudbinske tragedije čovjeka, njegovog srca i surovog okruženja koje ljudima nameće svoja pravila. U kojoj mjeri smo i mi određeni takvim svijetom i kako se izdići iznad njega?
TORBICA: Lorka nam, prije svega, s tugom i poezijom govori o tragičnim događajima. Kod njega nema ni osude, ni moralne pouke. Stvarnost tragedije sagledava kao pjesnik, koji je svjestan njene neminovnosti. On nam ne daje recepte šta i kako, nego se jednostavno izdiže iznad bilo kakve ovodnevne ili bilo kakve moralnosti ili mišljenja, i sudbinu, tragediju sagledava pjesnički, govoreći da je, nažalost, ta tragedija jednostavno proces života.
Naravno da nam on vrlo nježno i pjesnički daje do znanja da se stvari iza te jednostavne priče događaju po principu opet nekog mladog kapitala i interesa. Ali, on samo, zapravo, kaže da je nekad strast takva i tolika da ne želi da rizikuje da bude racionalna. Ne želi da rizikuje da ne odživi ono što zaslužuje, pa makar to bilo u jednoj jedinoj noći, kao što vidimo u „Krvavim svadbama“.
U našem svijetu, izbor se uglavnom svodi na to da li želimo da budemo iskreni i emotivni ili želimo da budemo uspješni. I mi biramo drugu opciju - budi uspješan, bez obzira na druge kvalitete i stvari koje posjeduješ. To je danas neka primarna vrijednost, a govori samo o tome koliko mi na ovom našem podneblju, ni poslije tolikih ratova i tragedija, nijesmo izgradili društva pravih sistema vrijednosti. I naravno da ćete onda birati nešto što je mjerljivo u decimalima, a to je budi uspješan, odnosno, da to još destiliramo, budi bogat i moćan.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
