Ove neđelje naša reprezentacija gostuje u Rumuniji, a na našem terenu dočekujemo Litvance. Po staroj navici, navijači crnogorske reprezentacije neće doći u velikom broju na stadion da gledaju „nekvalitetnu“ reprezentaciju Litvanije, već se čuvaju za utakmice kada budu gostovale reprezentacije Španije, Francuske, posebno Srbije i njima slične. Ko ne dođe da gleda „slabijeg“ protivnika, ne zaslužuje da gleda ni one iz svjetskog vrha. Nadam se da će ta svijest proraditi kod naših ljudi.
Reprezentativci su se okupili i otpočeli mini pripreme i na okupu su stare snage. Jedini novajlija je golman Ljuljanović, jer je svojim odbranama to i zaslužio. Zasmetalo mi je što se prije objavljivanja spiska pozvanih za reprezentaciju saznalo da se i on nalazi na tom spisku, pa mora da se našao neki dušebrižnik da mu uhvati muštuluk. U Crnoj Gori muštulukdžijama se uzvraća darovima. Na takve neozbiljnosti nijesmo navikli kada je u pitanju crnogorski reprezentativni fudbal.
Po nečemu se ovo okupljanje razlikuje od prethodnih- nema trenera Batice Mirkovića. Razlog je preuzimanje uloge šefa stručnog štaba Partizana i morao je odustati od posla u reprezentaciji. Neću da ocjenjujem njegov radni učinak, to najbolje znaju Tumbaković i fudbaleri. I bez te ocjene, siguran sam da će Mirković nedostajati reprezentaciji. Nedostajaće njegova ljudskost, autoritet, širokogrudost I stalni osmijeh, a iznad svega nedostajaće njegova harizmatičnost i pobjednički duh. Želja svakog normalnog ljudskog bića je da napreduje u svom poslu. Zato je logično da je Batica prihvatio pruženu šansu da void omiljeni klub. Nesumnjivo da je ostavio traga u reprezentaciji Crne Gore, ali i ona je njemu kao treneru mnogo pomogla. Uspješno je započeo posao u klubu i želim mu da nastavi put stazama uspjeha. Da raste kao trener, napreduje, pa da ga jednog dana ponovo vidimo u našoj reprezentaciji.
Reprezentacija je ostala bez još jednog člana, ali ovaj je sa naših prostora. Golman Murić se odlučio da napusti našu reprezentaciju i da ubuduće brani boje Kosova. Pravo svakog čovjeka je da donese odluku za koju smatra da je u njegovom interesu i sa tim nemam nikakvih problema. Ne shvatam njegovu ljutnju – odigrao je dvije utakmice za mladu reprezentaciju i dobio dva crvena kartona. I gle čuda, on zamjera što nije dobio poziv za A selekciju! Očekivao je nagradu za plasiranje dobrog udarca u glavu protivnika. Kada tako razmišlja, perfektan mu je potez što je promijenio dres. Dako mi preteknemo bez njega.
Ovaj i njemu slični događaji u našem sportu kod mene su izgradili sljedeće ubjeđenje: kada zbog interesa reprezentacije dovodimo pojedine sportiste sa strane, koji dobijaju naše državljanstvo, to mi je shvatljivo. Tada me kod tih ljudi interesuje samo kvalitet i njihova profesionalnost. Međutim, da bi čovjek sa ovih prostora igrao za reprezentaciju, mora da voli svoju zemlju. Nepojmljivo mi je da sportista iz naše zemlje ne osjeća izuzetno zadovoljstvo i sreću kada nastupa za svoju reprezentaciju noseći dres sa državnim grbom, da ne osjeća zanos i ushićenje. Ako nije tako, srećni mu daleki put od državnog dresa, pa makar bio i najbolji.
Završene su kvalifikacije za ovosezonsku Ligu šampiona. Jedini klub sa prostora Balkana koji je izborio učešće u grupnoj fazi Lige šampiona je Crvena zvezda i to je veličanstven uspjeh Beograđana. Kao dijete sam navijao za Partizan i jasno je kakav sam odnos imao prema Crvenoj zvezdi. Kasnije su me interesovali samo crnogorski klubovi. Kada je naš trener Božović Grof preuzeo Zvezdu, moje simpatije su bile okrenute njoj. Tada je klub kuburio sa mnogo problema, a najizrazitiji su bili finansijske prirode.
Generalni sekretar Terzić nije vladao situacijom i uspjeha na evropskoj sceni nije bilo. No, vremenom Terzić preuzima stvari u svoje ruke i stanje se normalizuje. Dovodi Vladana Milojevića za trenera I tada počinje evropska avantura. Do današnjeg dana, Crvena zvezda je odigrala 24 evropske utakmice i poražena je samo tri puta. Kako se došlo do ovako izvanrednih rezultata? Milojević uvodi sistem u kojem je spartanski rad svakodnevica. Najbolje je to objasnio beogradski novinar Darjan Nedeljković riječima „... kada počnu pripreme za jednu utakmicu, onda navučeš šlem i kopaš dokle možeš. I tako se ponašaš svakog dana, na svakom treningu. Onda si na izmaku snage, u blatu do članaka, ali sposoban da za 77 sekundi napraviš preokret...“ Ovo i još mnogo toga dobrog dovelo je ovaj klub do uspjeha.
Jedna od rijetkih utakmica koju je Crvena zvezda loše odigrala bila je odlučujuća, revanš protiv Salzburga. Rezultat su postigli na mišiće, bili su nadigrani, ali i nagrađeni. Patili su se skoro sve vrijeme utakmice, ali kako reče veliki Zvezdaš, pokojni glumački bard, Ljuba Tadić: „Nema velike ljubavi bez velike radosti, ali i velike patnje“. Za ovaj fudbalski podvig sve čestitke igračima, generalnom sekretaru Terziću, ali iznad svih treneru Milojeviću.
Takmičenje u Kupu Crne Gore je počelo. Odigrane su utakmice šesnaestine finala. U rezultatskom smislu sve je prošlo kao što se očekivalo - prvoligaške ekipe su mnogo
jače od svojih suparnika, bez teškoća su prošle u sljedeće kolo. Međutim, pada u oko neugodna činjenica. Čak sedam klubova nije imalo svoj teren za odigravanje utakmica, već su uz pomoć FS Crne Gore i FS Južne, Srednje i Sjeverne regije obezbijedile teren za odigravanje mečeva. Praktično, ovi klubovi su bili gosti.
Ostalo je nejasno koji uslovi za odigravanje utakmica važe u Kup takmičenju, s obzirom na to da u njemu učestvuju ekipe iz Prve, Druge i regionalnih liga. Postavlja se pitanje – kako mogu klubovi da egzistiraju, a da nemaju svoj teren? Kakva je draž malih klubova da se takmiče ako protiv jakih ne igraju na svom terenu, pred svojom publikom?
I navijači ovih trećeligaških klubova, a siguran sam da ih imaju, uskraćeni su da vide dobre ekipe u svojoj sredini. Nešto ne štima. Klubovi koji se takmiče u regionalnim takmičenjima moraju igrati u svojoj sredini ili ne bi trebalo da se takmiče. Problem nemanja terena pojedinih klubova je izuzetno akutan - pa i u Prvoj ligi dva kluba nemaju teren za igranje u svom gradu. To bi bilo neobično svuda u svijetu. Pred FS Crne Gore je problem koji se mora rješavati - potrebno je licencirati klubove za takmičenja za koja apliciraju. Klubovi moraju ispuniti postavljene norme, a one bi trebalo da budu makar minimalne da bi se dobile licence za takmičenje. Svi klubovi bi trebalo da znaju već u januaru što je potrebno ispuniti da bi mogli igrati u Prvoj, Drugoj i regionalnim fudbalskim ligama Crne Gore. Ko ne može takve uslove da ispuni, nije ni šteta što neće moći da se takmiči. Od davnina je jasno da naši klubovi infrastrukturalno rade samo ono što moraju i ono što im gradi FS Crne Gore i drugi.
P.S. UEFA redovno obavještava FSCG o sumnjama u regularnost pojedinih utakmica našeg prvenstva. Savez dokumentaciju šalje MUP-u, a MUP je brižno čuva. Rukovodstva prozvanih ekipa se čude što ih ni krive, ni dužne napadaju. Sve se odvija po onoj staroj: „Pošten Kuč, pošten Piper, a kapota nema.“ Na kraju će se sve ovo završiti po još jednoj staroj: „Psi laju, a karavani prolaze“.
