"Svaki susret i svaki rastanak ostavljaju na vama novi trag i ispunjeni su istovremeno i srećom i tugom - srećom jer znate da ste im dali šansu da napreduju u onome što vole, a tugom jer nijeste tu kada ste im najviše potrebni", kaže za Pobjedu Vesna Kljajić, majka uspješnih košarkaša Stefana (19) i Jovana (16).
Vesna je inžinjerka građevine, magistarka ekonomije i preduzetnica, a razgovarali smo o ulozi i odgovornosti porodice u karijeri mladih sportista, podršci familije, pritiscima i povredama u sportu, usklađivanju sa školskim obavezama, ambicijama i očekivanjima.
Početak
Obojica su počeli košarkom da se bave u dječackom uzrastu - Stefan sa osam godina, Jovan sa pet i vrlo rano počeli su da se izdvajaju kvalitetnim igrama.
- Na Slovenija Ball-u 2015. (nezvaničnom EP za igrače do 14 godina) Jovan je bio MVP, najbolji strijelac i u prvoj petorci turnira.
Sada igra za juniore, B tim Gran Kanarije i trebalo je da počne pripreme sa prvim timom, ali zbog povrede trenutno pauzira.
Stefan je igrao dvije godine za jednu od najboljih srednjih škola u Americi (Sierra Canyon), ali je povrijedio meniskus na kraju druge godine, što je rezultiralo odmorom.
Prošle godine je upisao Augustana koledž na kome je imao punu stipendiju i igrao za njihov tim, ali pošto povreda meniskusa još nije sanirana, riješili smo da se vrati ove godine u Crnu Goru, ovdje nastavi školovanje i još smo u potrazi za klubom – kaže Kljajić.
Naša sagovornica navodi da su suprug i ona upisali sinove na sport isključivo iz rekreativnih razloga, ali kada se priča ,,uozbiljila“, on je počeo da posvećuje više vremena njihovom razvoju.
Završio je školu za trenere, a pošto se i sam bavio košarkom – lako im je prenosio znanje, što se odrazilo i na njihov brz napredak.
- Ja sam bila zadužena za školu, gdje su takođe ostvarivali odlične rezultate. Stefan je sa 16 godina bio jedini internacionalni student koji je dobio punu stipendiju Sierra Canyon škole kao odlican đak (Luča A), koja se nalazi u Los Anđelesu, a u akademskom i košarkaškom smislu jedna je od najpoznatijih u SAD - kaže Vesna uz podsjećanje da je Marvin Begli bio njegov saigrač, a ove godine je bio drugi pik na NBA draftu.
Iznenadna smrt njenog supruga poremetila je dosta planova. Stefan je četiri mjeseca poslije očeve smrti otišao u Ameriku, dok je Jovan samo godinu kasnije potpisao ugovor sa Gran Kanarijom.
- Naš primarni cilj kada su počeli da treniraju bio je da putuju, da nauče strane jezike, da upoznaju druge narode i vide kako svijet funkcioniše.
Taj cilj je ispunjen, sada je na njima da vide što žele i hoće, a znam da imaju velike ambicije i želje i voljela bih da im se snovi ispune – kaže Vesna i naglašava da su, osim supruga i nje, veliki uticaj na njihovo formiranje i igru imali profesori i treneri.
Pritisak
Mladi sportisti imaju žestok ritam treninga i dodatno su pod pritiskom takmičenja i rezultata, pa naša sagovornica kaže da je njen savjet djeci uvijek isti: da se opuste i igraju jer jedino tako mogu pokazati što znaju.
- Obojica imaju dobru narav, optimisti su i što god da se dešava vide u pozitivnom svjetlu. Naravno, i oni imaju faze kada nijesu baš najbolje raspoloženi, ali je to, srećom, rijetko - kaže Vesna i smatra da bi seniorski timovi i reprezentacija morali da imaju psihoterapeuta, koji će pomoći stručnim savjetom kad zatreba.
Dok ne budu angažovani psihoterapeuti, tu su treneri i – roditelji.
Vesnu smo pitali gdje je granica između podrške djetetu i takmičarskog pritiska?
- Morate iskreno vjerovati u svoje dijete i njegove kvalitete i nikada ga ne potcjenjivati, jer ćete mu tako pomoći da i ono vjeruje u sebe.
Podrška treba da bude bezrezervna na svakoj utakmici, u školi, svuda. Ukoliko postoje greške, ukazaćete na njih kada osjetite da je pravo vrijeme, ne odmah poslije utakmice ili loše ocjene, nego kada se situacija smiri - smatra Kljajić.
U vrijeme kad je sport globalni biznis, pitali smo našu sagovornicu kako treba rasteretiti djecu pritiska da postanu šampioni i zarade veliki novac da bi vratili uloženo u njih i plus zaradili za porodičnu egzistenciju.
- Nikada nijesam razmišljala na taj način. U djecu treba uložiti vrijeme, znanje, ljubav i pomoći im da postanu dobri i zdravi ljudi, sve ostalo je manje bitno.
Jedna povreda može da izbaci sportistu iz kolosijeka i nikada ne znate da li će se ponovo vratiti na teren, zato obrazovanje mora ići uporedo sa sportom.
Nije lako, ali vrijedi raditi na sebi. Novac ne garantuje sreću, ali ono što je garantuje je zdrava i složna porodica i znanje. Morate raditi na svom napretku i to na polju u kojem ste najbolji. Bez novca se ne može živjeti, to je normalno, ali ako imate znanje i zdravi ste, uvijek ćete moći da zaradite dovoljno za normalan život.
Roditelj je mnogo više od navijača, a Vesna kaže da joj je najteže kada u utakmici odlučuje jedan koš, kao na nedavnom juniorskom šampionatu.
Cijelo prvenstvo bilo je veoma napeto jer su igrači uvijek bili na granici pobjede i poraza. Iako su dokazali da su jaka ekipa i svijetla buducnost naše košarke, bude vam žao kada ih vidite da ginu na terenu, ali da ih jednostavno neće – kaže Kljajić.
Govoreći o najljepšim i najtežim događajima na početku njihovog bavljenja sportom, Vesna ističe da je prošla godina bila za pamćenje jer je Jovan ušao u istoriju Gran Kanarije i Crne Gore kao najmlađi igrač prvog i nacionalnog seniorskog tima, dok je najteže bilo pretprošle godine kada je Stefan povrijedio koljeno.
- Srećom da posljednja Jovanova povreda nije ozbiljna kao što se mislilo i da ce oporavak trajati kratko - kaže Vesna Kljajić.
Nazad nema, a naprijed se mora
- U najtežim trenucima morate da budete veoma smireni i razmišljati što da uradite - povratka nazad nema, a naprijed se mora.
Tako pokušavam i da se ponašam. Kada se desila posljednja Jovanova povreda i iz Beograda mi javili da mu je polomljena kost, da će nositi čizmu i da će oporavak najvjerovatnije biti dug, prvo što mi je palo na pamet je da samo hoću da ga čujem.
Kada njega čujem sve znam, da li je to toliko loše, kako se on osjeća i kroz što on prolazi. U tom trenutku ja ne postojim, postoji samo on.
Ne znam odakle crpim snagu, ali znam da su tada uvijek moje prve riječi upućene njemu da ce sve biti u redu – da zna da ćemo sanirati što god je u pitanju.
Veliku podršku u svemu imam od njegovog kluba Gran Kanarije, koji ništa ne prepuštaju slučaju i koji pristupaju odgovorno njegovom liječenju, što je veliko olakšanje za mene – kaže Vesna Kljajić.
Zagrljaj je najvažniji
Majka mlade atletske šampionke Kristine Rakočević, Milica kaže da pokušava da bude najveća podrška svojoj djeci, ne samo u sportu, već i u svakodnevnom životu.
- U Kristininoj sportskoj karijeri sam koliko mogu, a moram priznati da mi je atletika kao sport bio stran do unazad nekoliko godina. Sport joj dosta daje, ali i oduzima.
Putovanja, nova poznanstva, školovanje, opcija da živi i studira u razvijenijim državama, svakako su beneiti koje Kristina dobija time što se bavi sportom, dok meni teško pada što je daleko od kuće i nema baš mnogo vremena za odmor - kaže Milica Rakočević.
Ispričala nam je da nemaju neki specijalni ,,ritual“ davanja podrške, već to uvijek bude jak zagrljaj i riječi da će biti dobro kako god da ispadne.
- Kristina nikad ne može da me razočara, za mene je svaki njen rezultat najbolji. Ona i brat joj Gligorije (studira i igra košarku u SAD) sada žive i treniraju u inostranstvu, pa su briga i strah sastavni dio moje uloge u njihovim karijerama - kaže Milica koja radi u porodičnoj firmi.
Ne miješam se u posao trenera
Mladi crnogorski fudbaler Sergej Grubač (18) potpisao je nedavno petogodišnji ugovor sa italijanskim prvoligašem Kjevom, a njegov otac Vanja, dugogodišnji fudbaler, kaže da uči sina svemu onome što sam nije ispravno radio - da bi mladic postao kompletan čovjek i igrač.
- Govorim mu da bude maksimalno posvećen fudbalu, disciplini, radu i odgovornosti. Naravno, ništa ne bi išlo nasilno, ako on to ne voli i ne želi, ali je Sergej rođen da bude fudbaler. Ima maksimalnu podršku cijele porodice i uvijek ga savjetujemo pozitivno jer se u sportu dešavaju i pobjede i porazi - kaže Vanja Grubač.
Ispričao nam je da je, kad je Sergej u mlađem uzrastu (stasavao u kiparskom Apoelu) davao i po pet golova na utakmici, znao da mu kaže da je mogao još bolje.
- Sergej bi se naljutio na takvu kritiku, a ja sam u toj njegovoj reakciji vidio glad i želju da se popravi u sljedećoj utakmici. Dobro je da ima takmičarski inat, koji ga motiviše da bude još bolji.
Na pitanje da li kao dugogodišnji fudbaler (počeo u Sutjesci, a nakon toga se dokazao u OFK Beogradu, pa nastavio u Hamburgeru, Bragi, Avru… bio trener u Kini tri godine, a sada radi kao fudbalski menadžer) dođe u iskušenje da se umiješa u posao Sergejevog trenera, Vanja odgovara da to nikada nije radio.
- U vrhunskom fudbalu to je nemoguće, jer svaki trener voli dobrog igrača, a ako i dođe do nesporazuma, krivica se prvo traži u igraču. Nikada se nijesam miješao jer na kraju sve dođe na ono što je ispravno i najbolje za sve - kaže Grubač i naglašava da u sportu ne može biti prevare jer publika vidi ko je dobar i ko je loš, a ostaju najbolji.
