Nije samo ta crkva sa teritorije Grbavaca prepuštena Srpskoj pravoslavnoj, kažu Grbavčani, već su i ostale, a brine ih i to što institucije ne vode računa o, kako oni vjeruju, izuzetnom kulturnom blagu – Divan gradu koji je, pričaju, bio zimovnik Ivana Crnojevića.
Crkvu Svete Petke 1900. godine sagradili su mještani, a unuk jednog od glavnih graditelja crkve Momčilo Mujo Mirotić za Pobjedu priča da mu je „sva nada u zakon o slobodi vjeroispovijesti“, koji će, očekuje on, ovu crkvu vratiti u vlasništvo države, odnosno sela „koje je i gradilo i sagradilo“.
- Da nam bude vraćeno naše. Crkva je izgrađena još 1900. i moj prađed Simo Nešov Mirotić je vodio glavni posao. Sedam godina je rađena. Danas tamo nema mjesta za Crnogorsku crkvu i Crnogorce – kaže Mirotić.
Pitao je ko je i kako crkvu mogao da prevede u vlasništvo SPC, ali odgovore nije dobio. Nema ni odgovora, kažu neki mještani koji su željeli da ostanu anonimni, ko je i zašto dozvolio SPC da u katastarske knjige upiše da je ova crkva izgrađena 1919. godine?!
- To je naša crkva koju smo mi radili. Naši preci. Selo je radilo i sagradilo, kao i ostale seoske crkve i sada su one njihove. Kako?! Zašto je to dozvoljeno – pita se Mirotić.
Uvjeren je da će nakon usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti biti drugačije i da će crkva koju je gradio njegov đed opet pripadati selu.
- I da svi mogu da vrše obrede u njoj. A ne kao sada. Od kada su je preuzeli, ta crkva nije crkva svih mještana. Meni ne smeta da i SPC ima obrede u njoj, ali mi smeta što se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi uskraćuje to pravo i što je crkva, ko zna kako, a siguran sam nezakonito, prepisana na SPC – kaže Mirotić.
Mnogi Grbavčani nezadovoljni su i odnosom države prema sakralnom i kulturnom nasljeđu i upozoravaju da se nečinjenjem nadležnih urušava crnogorski identitet i dozvoljava interpretacija istorije koja nije utemeljena na činjenicama.
Divan
Grbavci su, kažu domaćini Pobjede, očigledan primjer nebrige države, koja, osim što je dozvolila da SPC na sebe upiše Crkvu Svete Petke, ne vodi računa o značajnom kulturnom blagu koje postoji na prostoru nekadašnje nahije.
Divan Crnojevića, priča Mirotić, dio je istorijske baštine Crne Gore koji se nalazi baš na njegovom imanju, a nikada niko od nadležnih nije zatražio dozvolu da ga obiđe.
- Eto ga, danas, zarastao i ne vidi se. Od drača se ne može ni izaći na Divan. Dok sam mogao, imao snage i života, trudio sam se i kosio Divan, ali godinama već ne mogu – kaže sagovornik Pobjede.
Ni ekipa Pobjede tog dana nije mogla do Divana. Bez adekvatne odjeće i obuće, ali i oruđa ne može se izaći.
- Tu je, za vrijeme zime, boravio Ivanbeg Crnojević. Ljeta je provodio na Žabljaku (Crnojevića)... Do danas su ostali ostaci njegovog dvora, postoje zidine... Na Divanu ima i mjesto koje mi zovemo „kod tamnice“. Tu je, valjda, ljude zatvarao – priča Mirotić.
U podnožju Divana Ivana Crnojevića, danas sakriveni u šumarku, bili su crkva i groblje. Od crkve je, u što se uvjerila i ekipa Pobjede, ostao samo ruinirani zid. Nadgrobne ploče su, iako je groblje zaraslo u makiju i draču, vidljive. Po sred groblja je i seoski put. Ravno preko nadgrobnih ploča.
- U tom groblju sahranjen je ban Milonjić... Našli smo i njegov grob. Piše na ploči – kaže Mirotić.
Priča da su ranije dolazili „neki istoričari“ i „interesovali se za Divan“, ali da odavno nikoga nema.
Do Divana, od puta, ima stotine stepenica. Kamenih. Možda čak i 300... Nekada sam na Divanu kosio 20 bremena sijena. Sada je to sve zaraslo – priča naš sagovornik.
Na vrhu Divana, do kojeg godinama nije dolazio, do danas stoji stolovača – kamena. "Odoljela vjekovima. Klesana u kamenu... Tu je Ivanbeg odmarao" – dodaje on.
Do Divana nijesmo mogli, ali smo se probili do crkve u njegovom podnožju. Od nje je ostao samo kameni zid. Sakrivena je u šibljem i dračama zaraslom šumarku.
Ali, sudeći prema onome što smo zatekli, nijesmo jedini namjernici koji su je u skorije vrijeme obišli.
Neko je kopao rupu uz sami zid. Duboka je dva-tri metra. Naš vodič, mještanin Grbavaca, je začuđen. Kaže, toga nije bilo posljednji put kada je dolazio.
- Neko je nešto tražio. Možda su mislili da je tu zakopano blago – pretpostavlja on.
Skupo
Oko ostataka crkve na svakom koraku su nadgrobne ploče. Kamene, pojedine sa isklesanim simbolima.
Mještani vjeruju da su u te grobnice sahranjeni plemići, a u one bez oznaka „običan svijet“.
Nijesu samo Divan i groblje i crkva nadomak njega istorijsko blago Grbavaca za koje država nije pokazala interesovanje, kaže naš vodič, nego je, ističe on, dozvolila da Srpska crkva preuzme i malu crkvu na Skupom.
Brdo Skupo izdiže se iznad izvora Boljesestre i sa njega „puca“ pogled kako na vodoizvorište, tako i na Skadarsko jezero. Na vrhu brda je mala crkva.
- Tu su nekada bile samo zidine. SPC je sada sagradila crkvu – kaže on.
O skoroj gradnji svjedoče i ostaci džakova u kojima je bio cimenat, tu su ostaci kamena od kojeg je građena, grede...
Našem sagovorniku je neprihvatljivo da je i taj objekat došao u ruke SPC.
- Crkva na Skupom tu je bila vjekovima. Pominje je i francuski pukovnik Viala de Somijer (autor čuvene knjige „Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“, objavljene u Parizu, 1820. godine). Sada je i ona prepuštena SPC – negoduje on.
Sa Skupog se vidi i ostrvo Kosmača, a i tamo je bila seoska crkva.
- I ona je njihova. Dogradili su je i napisali manastir. Vazda je za nas mještane to bila crkva. Oni su je nazvali Manastir Svetog Đorđa – ogorčeno dodaje naš vodič.
Jedina nada da će Grbavčani natrag dobiti svoje svetinje im je zakon o slobodi vjeroispovijesti. Prema posljednjim najavama, on bi trebalo da uđe u skupštinsku proceduru početkom sljedeće godine.
- Da vratimo svoje. Samo to tražimo i očekujemo. Da se institucije „okrenu“ na ovo naše blago i zaštite ga – zaključuje Mirotić.
