Naravno, mnoge razlike će ostati, a prvenstveno ona da je Rusija velika sila koja doživljava NATO kao konkurenta, a često i protivnika, a Crna Gora je članica ovoga saveza i vjerna je svojim međunarodnim obavezama , dodaje on.
Ističe da je vrlo važno i kakvu će politiku Rusija voditi prema našem regionu jer Crnoj Gori odgovara samo onaj pristup koji doprinosi regionalnom miru, stabilnosti i bezbjednosti.
POBJEDA: Zapaljiva retorika opet vlada regionom. Kako komentarišete prilično konfuznu politiku koju Srbija vodi prema Crnoj Gori? Sa najviših adresa stižu poruke da su to najbolji odnosi u posljednje četiri godine, a uporedo sa tim ministri vanjskih poslova i odbrane idu toliko daleko da govore o progonu nad Srbima u Crnoj Gori?
DARMANOVIĆ: Odnosi između Crne Gore i Srbije zaista jesu dobri, pa vjerovatno i najbolji od vremena kad su dvije države postale nezavisne. Relacije sa Srbijom u svim pitanjima koja nas povezuju oduvijek je, sa naše strane, karakterisao otvoren pristup i želja da odnosi dvije zemlje konstantno napreduju. Dodatan impuls ovimodnosima daje nam zajednički evropski cilj i nastojanje da doprinesemo stabilnosti i sigurnosti u regionu.
Politika, međutim, nije ravna linija, niti uvijek racionalna djelatnost, pa je ne rijetko obilježena verbalnim i drugim incidentima. Ovi o kojima ste me pitali imaju različite uzroke. U slučaju SPC i njihovih velikodostojnika radi se o kontinuitetu negiranja crnogorske države i nacije i jednoj temeljnoj antizapadnjačkoj orijentaciji, a Crna Gora je danas već institucionalno dio zapadnog svijeta (NATO) i još više će to biti u bliskoj budućnosti (EU). Ali, iako ima jak društveni uticaj, crkva, barem formalno, ne izražava zvanične državne stavove.
Drugačiji je slučaj kad izjave i napadi dolaze od članova vlade. Tu uvijek morate da analizirate da li se radi o pravcu koji vodi pogoršanju odnosa i biti spremni da se adekvatno postavite. Međutim, spoljno-političke izjave se u našem regionu često daju za potrebe domaćih političkih prilika, pa im ne treba uvijek pridavati kapitalni značaj.
POBJEDA: Crna Gora je protiv mijenjanja granica na Balkanu, što je naš premijer potvrdio i saglasio se sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel prilikom posjete Berlinu. Ipak, iz SAD-a i Unije stižu poruke da će podržati dogovor Beograda i Prištine koji, prema pojedinim najavama iz Srbije, može uključivati i promjene granica. Kako gledate na ovaj novi razvoj događaja u odnosima naših susjeda?
DARMANOVIĆ: Crna Gora se uvijek sa posebnim senzibilitetom odnosila i prema Srbiji i prema Kosovu, uvažavajući specifičnost i osjetljivost njihovih međusobnih odnosa, a još više naše temeljno opredjeljenje za politiku dobrosusjedstva sa svima i jačanja saradnje, izgradnji stabilnosti i napretka u cijelom regionu.
U tom duhu od početka posmatramo i podržavamo dijalog Beograda i Prištine. Ovo stoga što nije ni u čijem interesu u regionu pretvaranje srpskokosovskih pregovora u jedan zamrznuti politički konflikt bez mogućnosti postizanja obostrano prihvatljivog rješenja.
Zato sa razumijevanjem gledamo na sve napore pregovaračkih strana. Imamo, međutim, zajedno sa većinom zemalja u regionu, i pravo na izvjesna pitanja i zabrinutosti. Svjesni smo da je ovo prije svega bilateralni problem i dvije strane mogu da se dogovore kako hoće. Ako je, pri tome, zadovoljstvo obostrano, tim bolje. Ali, iako bilateralne prirode, ovo pitanje indirektno može imati uticaj na sve zemlje u okruženju.
Eventualno rješenje koje bi se zasnivalo na razmjeni teritorija je "dvosjekli mač“. Moglo bi da ima blagotvorno dejstvo po odnose u regionu ukoliko ostane samo izdvojeni bilateralni slučaj, ali bi, isto tako, moglo da proizvede pogubne efekte ako otvori Pandorinu kutiju raznih teritorijalnih ,,nepravdi“, nezadovoljenih aspiracija i nacionalnih ili nacionalističkih frustracija kako iz dalje, tako i bliže istorije.
Kod nas na Balkanu, da parafraziramo Vinstona Čerčila, obično proizvodimo više istorije i politike nego što možemo da progutamo, pa je opravdana bojazan da tako možda ne bude i u ovom slučaju. Naši evropski i atlantski prijatelji i saveznici o tome imaju ubjedljivo iskustvo iz 1990-ih i vjerujemo da će ga imati na umu.
Saglasićemo se sa Hrvatskom oko broda „Jadran“
POBJEDA: Crna Gora vodi izbalansiranu regionalnu politiku. Nemamo otvorenih pitanja sa susjedima, ali Hrvatska svako malo traži brod ,,Jadran“. Kakvu mu sudbinu predviđate, ostaje li u Tivtu?
DARMANOVIĆ: Crna Gora je veoma posvećena odnosima sa svojim susjedima. Zbog takvog pristupa je prepoznata kao pouzdan partner i faktor stabilnosti, te snažan zagovornik evropske budućnosti, kako svake od zemalja, tako i regiona u cjelini. Na takav način pristupamo i pitanjima oko kojih postoje različita viđenja, uključujući i školski brod „Jadran“.
Ovo jeste jedna od tema bilateralnih kontakata sa Hrvatskom, ali nije nikada negativno uticala na naše veoma prijateljske i dobrosusjedske odnose. ,,Jadran“ je dio nasljeđa jugoslovenske imovine i pripao je Crnoj Gori na osnovu pravila da imovina bivše savezne države ostaje u vlasništvu onoga na čijoj se teritoriji zatekla u momentu raspada Jugoslavije. Ako bismo od toga principa odustali, retroaktivno bi se otvorila mnoga imovinska pitanja za koja se smatra da su, upravo na osnovu pomenutog principa, riješena.
Vjerujem da ćemo se sa Hrvatskom oko ovoga pitanja saglasiti na način koji neće opterećivati naše odnose i da će ,,Jadran“ nastaviti da služi svojoj edukativnoj i promotivnoj svrsi kao i do sada.
POBJEDA: Premijer Bugarske Bojko Borisov je, tokom posjete Crnoj Gori, rekao da smatra važnim ubrzati proces integracija u razdoblju prije evropskih izbora jer će tada „posljednja stvar na koju će misliti biti Zapadni Balkan“.
Kako napredujemo na tom putu i da li je Unija jednako posvećena integracijama kao Crna Gora, da li je to dvosmjerni proces?
DARMANOVIĆ: Proces evropske integracije je oduvijek bio dvosmjeran. Zemlja koja želi da postane dio kluba (EU) mora postepeno da prilagođava svoj politički, pravni i ekonomski sistem i ukupno društvo evropskim standardima i da postaje dio evropskog pravnog nasljeđa (Aquis Communitaire), a EU treba taj napredak da ocjenjuje i da u nekom momentu odluci o proširenju.
Odluka se uglavnom bazira na spremnosti kandidata, ali nikada nije lišena političke dimenzije. Kada bi ona bila samo rezultat objektivnih mjerila, a ne i političke volje, političkih opredjeljenja i političkih odluka, ne bismo govorili o ,,zamoru od proširenja“, ,,povoljnim“ ili ,,nepovoljnim“ momentima za proširenje, ,,podržavaocima“ i ,,skepticima“ proširenja, ,,euroentuzijastima“ i ,,euroskepticima“ itd.
Evropska unija je, svakako, imala ,,povoljnije momente“ za proširenje, od ovog današnjeg.
Bregzit je otvorio mnoga pitanja unutrašnjih odnosa u EU; razmatraju se razni modeli organizacije Unije od kojih neki dijele države na one ,,prvoga“ i ,,drugoga“ reda što je samo po sebi sporno; migrantska kriza je stvorila ne samo realne probleme za evropska društva i države, nego je u više evropskih zemalja probudila skrivene, ali oćito snažne resurse nacionalizma, socijalnog ekskluzivizma, pa i rasizma za koje se smatralo da su ih uspješna zapadno-evropska društva gotovo iskorijenila.
Kao rezultat ovoga u usponu su desne populističke partije (neke od njih se opasno krecu čak ivicom neofašizma) koje su otvoreno anti-EU; EU, iako tržište od 500 miliona ljudi i nominalno najjača ekonomska sila današnjeg svijeta, suočava se sa moćnim konkurentima i geopolitičkim ,,igračima“ sa Istoka, dok istovremeno postoje problemi u tradicionalnom transatlantskom ekonomskom partnerstvu.
Na sceni je opadajući trend ucešca birača na evropskim izborima, čime se otvoreno spori demokratski legitimitet institucija EU, itd.
Suočenoj sa ovakvim izazovima EU i glavnim zemljama članicama se ne može mnogo zamjeriti ako primijetimo da politika proširenja nije, ili nije uvijek, njihov najvažniji prioritet.
Pa, ipak, uprkos svemu ovome, Evropska komisija je u februaru ove godine jasno odredila smjernice politike proširenja na Zapadni Balkan, utvrđujuci čak i mogući vremenski okvir do 2025. godine sa jasnom referencom na Crnu Goru i Srbiju.
Nedavno su utvrđene i vremenske koordinate za otvaranje pregovora sa Albanijom i Makedonijom, dok se slične mogućnosti naziru i za BiH.
Dodatno, Berlinski proces kao razvojna agenda i jedna od karika u politici proširenja je aktivan, što su potvrdile i konferencije u Trstu prošle i Londonu ove godine.
Sve ovo govori da je EU sasvim svjesna da bez proširenja na Zapadni Balkan Evropa neće biti ,,whole, free and at piece“.
Isto tako, EU sve više uviđa da na Zapadnom Balkanu ima ozbiljne konkurente koji vrlo aktivno rade na proširenju svoga ekonomskog i političkog uticaja, a sa sobom ne donose one vrijednosti (demokratija, ljudska prava, vladavina prava, otvoreno društvo i ekonomija...) koje su zaštitni znak evro-atlantske porodice.
Svijest o postojanju ozbiljne konkurencije, međutim, nije dovoljna ako je ne prati promišljena i odlučna politika.
Ne mali broj zemalja u EU je, zbog toga, zagovornik brže i agresivnije politike proširenja. Neke druge su opreznije u pristupu, ali politiku proširenja kao takvu niko ne spori.
Što se nas tiče, Crna Gora stabilno drži svoj proevropski kurs i jasno stoji na mjestu predvodnika u evropskim integracijama u regionu.
Nakon članstva u NATO, dovršetak procesa učlanjenja u EU je nacionalni cilj broj jedan. On stoji na vrhu vladine politike i podržan je od većeg dijela opozicije i skoro kompletnog civilnog društva.
POBJEDA: Postoje li iskreni zagovornici proširenja u Evropskoj uniji? Stiče se utisak da pored čestih sastanaka regionalnih lidera sa evropskim zvaničnicima proširenje ostaje na marginama evropske politike. Da li ste saglasni?
DARMANOVIĆ: Nema ,,iskrenih“ i ,,neiskrenih“ zagovornika proširenja. Kao što sam već kazao, među zemljama članicama postoje razlike o dinamici i načinima proširenja, ali je politika proširenja jedna od najuspješnijih politika EU od njenog nastanka i ona nikada nije suštinski dovedena u pitanje.
Npr. u programima šestomjesečnih predsjedavanja zemalja članica proširenje na Zapadni Balkan je uvijek bilo ili jeste visoko među prioritetima.
Tako je bilo sa prethodnim bugarskim, pa sada sa aktuelnim austrijskim predsjedavanjem, a tako će, uvjeren sam, biti i u narednim ciklusima kada će predsjedavati Rumunija, Finska, Hrvatska i Njemačka.
POBJEDA: Rusiji Balkan ostaje područje od strateškog značaja. Mislite li da su događaji uoči izborne noći 2016. prošlost i da takvih aktivnosti više neće biti.
Možemo li, poslije svega, graditi sa Moskvom iskrene odnose na obostranu korist?
DARMANOVIĆ: Crna Gora je već više od godinu dana punopravna clanica NATO. Ni intenzivna anti-NATO kampanja, ni napad na parlament iz 2015, ni događaji iz oktobra 2016. godine, nijesu uspjeli da je zaustave u ispunjavanju ključnih spoljnopolitičkih ciljeva postavljenih obnovom nezavisnosti.
Vjerujem da je ova realnost shvaćena i prihvaćena i ne očekujem ponavljanje nečega sličnog pokušaju državnog prevrata iz 2016. godine.
Prihvatanjem realnosti da je Crna Gora izabrala svoju spoljno-političku orijentaciju, poput više drugih zemalja sa kojima Rusija inače dosta dobro sarađuje, stvaraju se pretpostavke za vraćanje naših bilateralnih odnosa u normalnije tokove.
Naravno, mnoge razlike će ostati, a prvenstveno ona da je Rusija velika sila koja doživljava NATO kao konkurenta, a često i protivnika, a Crna Gora je članica ovoga saveza i vjerna je svojim međunarodnim obavezama.
Osim toga, vrlo je važno i kakvu će politiku Rusija voditi prema našem regionu jer Crnoj Gori odgovara samo onaj pristup koji doprinosi regionalnom miru, stabilnosti i bezbjednosti.
EU je preozbiljan projekat da bi se raspao
POBJEDA: Kako vidite budućnost Evropske unije? Hoće li nas do onog famoznog roka 2025. dočekati snažnija i ujedinjenija ili ćemo gledati još jedan raspad?
DARMANOVIĆ: Evropska unija je preozbiljan projekat da bi se raspala. Bez EU, pojedinačne evropske zemlje postaće slabo konkurentne među već postojećim ili narastajućim gigantima globalizovanog svjetskog tržišta.
Takođe će vrlo malo značiti u međunarodnim odnosima jednog svijeta koji je sve manje, ako je više uopšte evro-centričan.
EU je danas garant konkurentnosti i uticaja Evrope u svjetskim poslovima i samo krajnje neodgovorna ili iracionalna politika bi to mogla odbaciti.
Moguće da će desno-populistički talas u Evropi trajati još neko vrijeme, ali on nema šta da ponudi i evropski birači će mu prije ili kasnije okrenuti leđa.
