Inženjer Blažo Sredanović jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih crnogorskih iseljenika u SAD. U Americi koja mu je darovala slobodu, radnu etiku i nadu, nikada nije zaboravio svoju Crnu Goru i njen narod. U vrijeme njenog istorijskog buđenja aktivno je djelovao da se njegova otadžbina, kao samosvjesna zajednica, uspostavi kao novi, nezavisni akter na političkoj mapi Evrope.
Nedavno se njegovo ime našlo u fokusu interesovanja javnosti. Trideset hiljada dolara poklonio je familijama na Cetinju kojima je u tom trenutku pomoć bila prijeko potrebna. Ne pristaje da govori o tome. Filantropija za njega ima unikatan smisao. Kao aktivan, inteligentan i radnoj etici posvećen Crnogorac zadobio je u dalekoj Americi posebno uvažavanje i ostvario svoju sreću. Za razgovor, znatno je raspoloženiji ako se govori o navikama i običajima društva gdje pojedinac daje svoj udio u nacionalnom blagostanju. O SAD govori s respektom, a o Crnoj Gori s blagonaklonošću.
POBJEDA: Što je najvrednije što ste sa sobom iz Crne Gore ponijeli u Ameriku?
SREDANOVIĆ: Kada sam se prije više od 50 godina otisnuo u svijet valjda najvrednije što sam imao sa sobom bili su dugo sanjani dječački snovi o dalekim svjetovima, o nedokučivim prostranstvima koji golicaju maštu. Saznanje da mi se pružila prilika za prvi podvig u realnosti prihvatio sam kao izazov i moj se životni horizont odjednom ogromno proširio. POBJEDA: Kako ste doputovali u SAD?
SREDANOVIĆ: Tih godina malo je ko prelazio Atlantik avionom. Putovanje brodom, mada je trajalo pet dana, bilo je mnogo jeftinije. Brod ,,Kvin Meri“, koji je tada preuzeo „plavu traku“ od francuskog broda „Normandija“ stigao je nadomak njujorškog pristaništa, rano ujutro 4. jula 1963. U daljini su se ocrtavali oštri obrisi oblakodera na Menhetnu. Sjetio sam se priče o nekom našem iseljeniku iz Bjelopavlića koji je uzviknuo: „Eto Ostroške grede“!
POBJEDA: Pretpostavljam da „Kvin Meri“ odavno više ne plovi?
SREDANOVIĆ: U međuvremenu desile su se mnoge stvari. Poslije hiljadu i jednog prelaska Atlantika povučena je u „mirovinu“ i pretvorena u restoran u Južnoj Kaliforniji u Long Biču. Prije desetak godina otišao sam tamo na večeru. Doživio sam to kao posjetu jednoj poznatoj, dostojanstvenoj staroj dami. Oboje smo sada u penziji.
POBJEDA: Ljudi koji poznaju detalje Vašeg bogatog životnog iskustva kažu da ste od početka kao krajnje odredište u SAD imali Kaliforniju, ali za razliku od većine iseljenika nijeste hitali da što prije stignete u San Francisko? Zašto?
SREDANOVIĆ: Iz Njujorka do Kalifornije putovao sam više od mjesec dana autobusima. Nijesam htio da putujem „kao kofer“ najkraćim putem, već mi je bila želja da upoznam i osjetim koliko je ova zemlja kontinent, a ne država. Prošlo je više od pola vijeka od ovog mojeg prvog putovanja po Americi. I danas osjećam veliko zadovoljstvo što sam već na početku uspio da upoznam dobar dio ove ogromne zemlje, prije nego što sam odlučio da kao „Kenedijev zet“ ostanem da živim u Kaliforniji.
No, da se vratim na moje prve dane u Kaliforniji. Znajući možda ne više od dvjesta engleskih riječi, očekivao sam da prvo pohađam kurseve jezika. Na moje veliko iznenađenje, samo poslije devet dana ponuđen mi je posao u jednom malom projektnom birou u San Francisku. Tih godina bio je u Americi veliki ekonomski bum. Uslijedila je, poslije početnih tegoba, afirmacija u struci, prelaz u veliku korporaciju, promocija u menadžerstvu, a sa tim i sve veća primanja.
POBJEDA: Što je najvrednije što ste stekli u Americi?
SREDANOVIĆ: Kada provedete čitav radni vijek u stranoj zemlji uspješno se noseći u konkurenciji sa ljudima različitih rasa, nacija i religija teško je na kraju toga puta odrediti jednu stvar kao najvredniju, koju ste stekli. Naravno, postati finansijski nezavisan i obezbijediti pristojnu egzistenciju sebi i porodici veoma je važno. Ali pare kao sluga, a ne gospodar. Treba ih nositi u glavi, daleko od srca. To istovremeno daje mogućnost i pristup punoći i obogaćenju življenja u raznim tokovima društvenih i kulturnih manifestacija, a ne samo periferno egzistiranje.
Kako sam od prvog dana plaćao porez američkoj državi, koji nije baš zanemarljiva suma, a američka Vlada je slala pomoć mnogim zemljama, pa i Crnoj Gori, godilo mi je saznanje da je u toj pomoći i jedna, makar i veoma mala, simbolična suma od mojeg rada. Uz sve to stiču se i radne navike, protestantska radna etika, disciplina i konkretan pragmatičan prilaz rješavanju problema, što obogaćuje ličnost i donosi priznanje. Ukratko, manje priče, a više rada, što je mislim još problem kod nas u Crnoj Gori. Mi smo opčinjeni riječju koja postaje sama sebi cilj: „Reče mu grdno“ je kao pobjeda nokautom! Pa i u „Šćepanu malom“ mislim stoji: „Ako nije zemlja za življenje, a ono je zemlja za pričanje“.
Vjerovati u sebe, ali biti na oprezu
POBJEDA: Mnogo mladih Crnogoraca svakodnevno odlazi u svijet. Tamo, najčešće, nose samo sebe same, svoje znanje i karakter. Imate li neku poruku, njima namijenjenu?
SREDANOVIĆ: Vjerovati u sebe, ali biti na oprezu i spreman na prilagođavanje realnosti, jer je rečeno da je život ono što se desi dok pravimo druge planove. Warren Buffett kaže: „Never test the depth of river with both the feet“!
U Americi linija dozvoljenog u ponašanju i biznisu je pomjerena zbog nama stranih individualnih sloboda, pa su iskušenja velika.
No, to je posebna tema. Sadašnje naše generacije su bolje obrazovane, bolje poznaju savremeni svijet i promjene u njemu. Uče brzo i usvajaju nove vrijednosti. Nadati se da neće dugo čekati da im se i u Crnoj Gori otvore mogućnosti da žive od svojeg rada i svoje pameti.
POBJEDA: S aspekta Vašeg životnog iskustva, ko sebe može smatrati uspješnim? Što je važnije - novac i ono što novac donosi ili lična sloboda i dostojanstvo?
SREDANOVIĆ: Biti uspješan u životu je veoma specifično i različito znači pojedincima, mada se najčešće odnosi na materijalno bogaćenje, u čemu se lako gubi svaka mjera i prenebregava sve ostalo.
A rečeno je bogat je onaj kojemu malo treba, a ne ko više ima. Integritet, dostojanstvo, principi, zdravlje, mir i spokoj ne mogu se kupiti za pare.
Mislim da je Homer kazao: ništa na svijetu nije tako neobuzdano kao čovjekov prokleti apetit. A naš narod kaže: Mnoge su se pčele udavile u svojem vlastitom medu.
Uspjeh je ne iznevjeriti svoje ideale i principe. Uspjeh je i u otkrivanju obdarenosti i predispoziciji za društveno opšte priznate vrijednosti i izuzetne životne manifestacije, a to je nešto što treba strpljivo kultivisati kao i karakter.
Pare su neka vrsta barometra o svim drugim vrlinama. Trebalo bi mjeriti svoje bogatstvo sa onim što ti preostane ako kojim slučajem izgubiš sve pare!
Prazno srce i prazna glava gori su od praznog džepa.
POBJEDA: Da li je, zaista, kako to mnogi tvrde, teže sačuvati novac nego ga steći?
SREDANOVIĆ: Što sam stariji sve više cijenim vrijeme i žalim za njegovim traćenjem.
Ako izgubiš pare onda si samo bez para, ali ako gubiš vrijeme onda potkradaš sebe i gubiš dio života. Nositi duh djeteta u starijim godinama za mene znači nikad ne gubiti oduševljenje.
A biti ciničan i otrovan, okrenut svojem egoizmu, uz to još biti star i oronuo - eto kompletne katastrofe!
Smatram da mi je vrlina što u 86. godini života još pamtim sve svoje vece greške!
No, isticati vrline suviše rano je opasno. Kinezi kažu: Ocjena o starom čovjeku tek kad se zatvori škrinja, jer ima još dosta vremena da napravi ili izjavi neku glupost!
POBJEDA: Kazano je: Kroji svoju sudbinu da ni za čim ne žališ i nikada ne odustaj od onoga što je najbitnije. Što je za Vas trenutno najbitnije?
SREDANOVIĆ: Sada mi je najbitnije da budem danas samo malo bolji nego što sam bio juče.
To je taj čovjek
Blažo Sredanović, elektroinženjer u penziji, ugledni je crnogorski iseljenik, koji živi u SAD. Rođen je 1932. godine na Cetinju.
Bio je prvak Crne Gore u šahu 1954. godine, a od rane mladosti bavi se novinarstvom i publicistikom.
Napustio je Crnu Goru i u Francuskoj igrao šah na prvoj tabli za Normandiju. U SAD odlazi 1962. Danas živi na Havajima (Honolulu).
Kao ovlašćeni inženjer u sistemu kontrole radni vijek je proveo u svjetski poznatoj građevinskoj firmi „Behtel“.
Osnovao je 1994. godine prvo sveameričko udruženje Crnogoraca sa sjedištem u San Francisku. Bio je jedan od glavnih aktera u gotovo svim aktivnostima dijaspore i ulagao napore da međusobno poveže crnogorske iseljenike širom svijeta i da ih zainteresuje za sudbinu Crne Gore.
Bio je organizator Svjetskog kongresa crnogorskih iseljenika na Cetinju 2000. godine.
Kao član Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru govorio je u ime dijaspore na mitingu uoči referenduma u Podgorici.
Iako stalno živi u Americi, pomno prati sve što se dešava u Crnoj Gori i prisutan je u dnevnim i periodičnim publikacijama svojim prilozima.
Povjerenik je Matice crnogorske za SAD.
Kao svjetski putnik obišao je mnoge krajeve i srijetao se sa našim iseljenicima, o čemu je objavio knjigu „Svijet kao zavičaj“.
Posebno je emotivno vezan za rodno Cetinje. Sa Ivom Đukanovicem utemeljio je godišnje nagrade najboljem učeniku Cetinjske gimnazije, koje se dodjeljuju već 17 godina.
