Fudbalske legende: Ante Miročević

Maestro sa Bećirovog polja

Ovih dana fudbal je ponovo u žiži crnogorske javnosti. I s pravom... Jer, nakon remija protiv Rumunije i pobjede nad Litvanijom, crnogorski „sokolovi“ sa velikim ambicijama čekaju nove utakmice u Ligi nacija, ali i predstojeće kvalifikacione mečeve za evropske i svjetske smotre fudbala... 
Objavljeno: 17. 09. 2018 - 18:33 Promjenite veličinu teksta: A A A

Sve ovo poslužilo nam je kao povod za još jednu fudbalsku priču. Za priču o crnogorskoj fudbalskoj legendi – Antu (poznatijem kao Tonko) Miročeviću (66), nekadašnjem miljeniku titogradske publike i prvotimcu OFK „Titograda“, „Budućnosti“ i engleskog „Šefilda“, odnosno omladinske, olimpijske i „A“ selekcije Jugoslavije.

ante-mirocevic

Sreli smo ga, a gdje bi drugo, već u školi fudbala „Braća Miročević“, gdje sa bratom Jankom već godinama „brusi“ podgoričke i crnogorske fudbalske bisere kakvi su Petrović, Vuković, braća Burzanović ili prva crnogorska reprezentativka Marija Vukčević...

Ipak, ima jedno ime koje treba posebno zapamtiti, kaže Ante. To je mali Nikčević koji, iako ima svega sedam godina, već oduševljava i publiku i fudbalske stručnjake.

- Boljeg učitelja svakako nije mogao naći - pridružuje nam se Tonkov komšija i prijatelj, Slavko Mugoša. Jer, fudbalski učitelji se pamte. Baš kao što je Tonko zauvijek zapamtio Šanja Ljumovića koji ga je, takoreći, poslije prvog treninga bez razmišljanja stavio u prvi tim OFK „Titograda“.

- Zaista je tako bilo. Iako nijesam prošao mlađe selekcije, Petar Šanjo Ljumović mi je ukazao povjerenje. A imao sam svega 17 godina - sjeća se Tonko. 

Naravno, Ante je već na prvoj utakmici u dresu OFK „Titograda“ opravdao ukazano povjerenje. Bio je najbolji igrač i strijelac pobjedonosnog gola protiv „Famosa“ iz Hrasnice. Odmah nakon toga dobio je poziv za omladinsku i olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije i našao se u društvu sa Šurjakom, Avramovićem, Abidom Kovačevićem i ostalim zvijezdama ondašnjeg jugoslovenskog fudbala.

Igre u reprezentativnim jugoslovenskim selekcijama bile su mu prva odskočna daska. Zvali su ga sa svih strana. Ipak, bilo je nekako prirodno da pređe kod ,,komšija“ u ,,Budućnost“ gdje je igrao punih osam godina. A počeo je, sjeća se, 1973. godine.

buducnost-1975-g

Za to vrijeme vežu ga kvalifikacije za ulazak u toliko željenu Prvu ligu, prva utakmica koju je 15. novembra 1978. godine odigrao za najjaču jugoslovensku reprezentaciju u Skoplju kada je zamijenio indisponiranog Blaža Sliškovića.

fudbal-olimpijska-reprezentacija1980-ante-mirocevic

Kasnije je Ante odigrao još sedam utakmica za A reprezentaciju da bi 1980. godine bio član jugoslovenskog olimpijskog tima kojem je zamalo izmakla medalja sa Olimpijskih igara u Moskvi (bili su četvrti). Slijedi, zatim, za ono vrijeme rijetka fudbalska ,,pečalba“ - put u Englesku. Tri godine je nosio dres ,,Šefilda“ da bi se još jednom vratio u ,,Budućnost“ i 1984. godine konačno objesio kopačke o klin.

- Nikad neću zaboraviti taj odlazak. Dok sam iščekivao odluku Predsjedništva Fudbalskog saveza Jugoslavije pred očima su mi prolazili moji drugovi iz moje ,,Bijele“ i ,,Žutih zgrada“ preko Morače, kao i naše česte utakmice na Bećirovom polju (prostor između zgrade Televizije i Tehničkih fakulteta) gdje su ponikli - Zoran Filipović (kasnije selektor crnogorske reprezentacije), Mili Jovetić, Ljubiša i Momčilo Boljević, Dragan Veljić, Nikola i Vasko Jovanović, Petar Caco Ljumović, Mišo Lazović, Dragan Vučić, Miodrag i Bane Jovićević…

Sve u svemu – fudbal je očigledno Tonkov život. Danas je, ipak, najsrećniji u krugu porodice, kaže. Sa suprugom Marinom, kćerkom Majom, sinom Matijom i unukom Ksenijom…

- Ne kaže se slučajno – svuda poći, kući doći. Jer, kući čeka najveća sreća. Ja to znam svaki put kad mi vrata otvori moja ljubimica – unuka Mina – kaže on.

Miročevići su poznata sportska porodica. Stariji čitaoci se, sigurni smo, sjećaju Tonkove sestre Ane koja je bila svestrani sportista – treća u igri parova na stonoteniskom prvenstvu Jugoslavije 1965. godine u Ljubljani (sa njom u dublu je bila Cica Veljić), crnogorska rekorderka u trci na 60 metara koji, doduše, nije priznat „jer se mjerio samo jednom štopericom“, rukometašica koja je na rukometnim terenima provela dvije i po decenije...

janko-ana-i-ante-mirocevic

Tu su, zatim, Tonkov stariji brat Janko, takođe pouzdani fudbaler „Mladosti“ i „Budućnosti“, pa otac Andro od kojeg su obojica zavoljeli fudbal, a i danas ga vole.

Naime, Andro Miročević (inače poznati podgorički frizer) je još prije Drugog svjetskog rata igrao za ekipu „Svijetla“ iz Prave Kišmale, a kasnije za „Crnu Goru“ koja je zamijenila tada od ondašnjih vlasti zabranjenu ekipu „Budućnosti“.

- Ipak, preseljenje 1954. godine u grad „preko Morače“ je bila prava prekretnica i za mene i za Janka. Tu smo dočekali prve fudbalske korake, prve susrete sa „pravom loptom“, prve treninge i prve „prave“ utakmice – priča Ante.

Ako Anta Miročevića, "titogradskog Besta“, kako su ga osamdesetih nazivale neke naše nadahnute kolege, danas upitate ko je bolji – Savićević ili Mijatović –,,diplomatski“ će vam odgovoriti – pravo pitanje je ima li danas neko bolji od njih dvojice?

- Obojica su bili vanserijski fudbaleri i obojica su ime Crne Gore godinama pronosili širom planete. Savićević je bio i ostao ,,genije za sva vremena“, a Mijatović ušao u legendu jer je slavnom Realu poslije 32 godine donio evropsku titulu. Kako ih onda razdvojiti – kaže on.

Miročević često podsjeća da je Crna Gora odvajkada imala fudbalere evropske klase i da je gotovo svaka generacija iznjedrila neku fudbalsku legendu.

- Moja generacija je, na primjer, igrala iz ljubavi. Bila su to ona srećna vremena, ona vremena prijateljstva i druženja. Zato nije ni čudo što će vam svaki član moje ,,Budućnosti“ iz 1974. godine, kad smo prešli u ondašnju Prvu ligu, "bez greške“ nabrojiti, kako članove uprave, tako i fudbalere – Boško Jabučanin, Slobo Bojanić, Dušan Varagić, Rajko Folić, Slobodan Gilić, Tihomir Turković, Janko Miročević, Danilo Karadžić, Momčilo Božović, Josip Štefanić, Savo Rogošić, Vlado Martinović, Ante Miročević, Milan Ćalasan…

fk-buducnost-1978-g

Ante Miročević je neobično omiljen u svom društvu. Iako odavno „gazi“ sedmu deceniju, voli da se sretne i vidi sa drugarima sa kojima je odrastao i koji su obilježili njegov život. Tada počinju sjećanja na „Bijelu“ i „Žute zgrade“, na dogodovštine sa raznih jugoslovenskih terena, na nesuđenu medalju sa Olimpijskih igara u Moskvi, na Englesku...

- Na sport i sportske staze prvi me je uputio profesor Perović iz OŠ „Maksim Gorki“. Slijede, zatim, ljudi koji su obilježili moj život – Draško Filipović, komšija Blažo Grbavčević koji me je nagovorio da pređem u OFK „Titograd“, Šanjo Ljumović, Vlatko Vujošević, Dušan Nenković, Miljan Miljanić... Tu su, zatim, brojna druga fudbalska imena iz tog doba – Vako Darmanović, Dragan Pejović, Nikola Nikezić, Caco Ljumović, Dragan Boljević, Božo Vujačić, Miodrag Boljević, Vero Abdović, Bajica Martinović, Mišo Ljumović, Vojo Raičević, Đoko Kostić, Gano Bibezić... I da ne nabrajam. Dovoljno je reći – ljudi za nezaborav – priča Tonko.

Ante Miročević je, osim toga, uvijek bio ljubimac „sedme sile“. Zato nije ni čudo što je bio „glavni junak“ mnogih sportskih monografija, knjiga i novinskih tekstova. Poznati crnogorski novinar Dragan Bobi Perović, na primjer, uvrstio ga je u knjigu „Velikani crnogorskog sporta“ (2015).

- Jeste da mi je kao novinar u izvještajima sa utakmica uvijek davao nižu ocjenu nego drugi - šali se Tonko, koji je sa Bobijem prijatelj još od daleke 1966. godine. Inače, Tonko Miročević je uvijek bio rado viđen gost među „ljudima od pera“. Družio se često sa novinarima Pobjede i Televizije – Vitom Nikolićem, Rankom Jovovićem, Miškom Redžepagićem... 

Komentari: 4

RS 3

17. 09. 2018 - 19:44

Legenda,je malo reći...Veliki igrač i čovjek,Janko i Ante,ponos Podgorice i C Gore.Trebalo bi emisiju na Tv napravit,ovi mladji ne znaju,kakvu veličinu imaju za komšiju!
@

17. 09. 2018 - 21:17

koliko stanovnika Podgorice zna dje je to Becirovo daleko polje?
Rukfaš

17. 09. 2018 - 20:34

Veliki igrač i malo je reći legenda CG fudbala.
gost

18. 09. 2018 - 09:12

Veliko fudbalsko ime, navijaci su ga tada bas voljeli. Ali kao trener - ni prosjecan...
Novi komentar