Počela su takmičenja u Evropskoj ligi nacija. Naša reprezentacija, mimo očekivanja, startovala je izvanredno. U takmičenje smo ušli znatno hendikepirani, nedostajalo nam je nekoliko standardnih igrača. Od ranije je poznato da reprezentacija Crne Gore teško pravi dobre rezultate kada ne igra u kompletnom sastavu. Naš reprezentativni fond igrača poprilično je limitiran. No, ovog puta selektor i igrači su nas pred utakmicu sa Rumunijom uvjeravali da imaju sposobnosti da uzmu bodove svakom protivniku, da imaju moć da se bore za osvajanje prvog mjesta u grupi.
Poštujem ljude koji vjeruju u svoje sposobnosti i zrače optimizmom. Vjerovao sam u iskrenost tih poruka, ali sam strahovao da će one, zbog sastava u kojem smo igrali, ostati samo puste želje. No, što reče – ova grupa ljudi ostvari. Igrali su sa Rumunijom neriješeno, a pobijedili Litvaniju i tako osvojili četiri boda. Taj skor im je omogućio da zasjednu na čelo tabele. Svakog dana otvaram portal FS Crne Gore i gledam tabelu. Kako je veličanstveno gledati tabelu evropskog takmičenja na kojoj je reprezentacija Crne Gore prva! Gledam je i pun nade vjerujem u dugovječnost trenutnog stanja.
Postavlja se pitanje, kako je desetkovana Crna Gora uspjela da zasjedne na prvo mjesto? Odgovor je vrlo jednostavan – selector Tumbaković i njegovi saradnici ustrojili su system u kojem je u prvom redu tim, a ne pojedinac. Bravo, selektore. Uradio si ono što je u fudbalu, kao i u sportu uopšte, najteže. Stvorio si tim. U Rumuniji smo odigrali taktički zrelo i maksimalno odgovorno. Uz bolje suđenje, izvojevali bismo pobjedu. Nikada naša reprezentacija nije lakše pobijedila protivnika, nego Litvaniju.
Varaju se svi ako misle da je Litvanija slaba – ne, u pitanju je pametna i odgovorna igra naših momaka. Niko se tu posebno nije isticao, niti je podbacio. Radili su ono što je selektor tražio od njih i bili su krajnje istrajni. To mogu samo fudbaleri snažnog karaktera u ekipi gdje vlada, maltene, porodična atmosfera.
To mogu samo igrači koji maksimalno poštuju svoj stručni štab, reprezentativci koji poštuju Savez i iznad svega vole reprezentativni dres. Na kraju, to mogu samo fudbaleri koji poštuju svoje navijače i sve čine da dobrim igrama uzvrate ljubav koju im oni šalju sa tribina. Odigrana je samo trećina takmičenja, pa ne bi trebalo donositi prerane zaključke. No, ako se po jutru dan poznaje, čekaju nas lijepi dani.
Drugi događaj koji je obilježio prethodnu sedmicu je 50. odigrana utakmica Stefana Savića za reprezentaciju Crne Gore. Riječ je o značajnom jubileju, posebno kada se radi o čovjeku koji je u januaru napunio 27 godina.
Do sada su samo dva igrača odigrala više utakmica za našu reprezentaciju (Zverotić 61 i Bećiraj 56). Savić će zbog godina, igračkog potencijala i vrhunskog odnosa prema reprezentativnom dresu odigrati još mnogo utakmica. Sasvim je izvjesno da će on uskoro biti čovjek sa najviše nastupa u dresu sa crnogorskim grbom.
Što onda reći o vedeti naše reprezentacije, tom izuzetnom kapitenu, a prije svega, velikom čovjeku. Iz svog Mojkovca se vrlo rano otisnuo u fudbalsku pečalbu tražeći klub u kojem bi imao uslove za razvoj. Uporno je radio vjerujući u sebe I pružao kvalitetne partije. To nije promaklo vodećim evropskim klubovima koji su ga dovodili u svoje redove.
Tako je Savić prešao put od Mojkovca do Madrida i za sve to vrijeme nikada nije propustio priliku da iskaže veliku ljubav prema Crnoj Gori. Tu mu je ljubav prenijela familija, posebno njegov pokojni otac. Nju je najbolje iskazivao na terenu, odazivao se svakom pozivu selektora i iskazivao veliko zadovoljstvo što brani boje svoje zemlje. Na terenu je izgarao i plijenio kvalitetnom igrom. Po fizičkoj građi je antitip za mjesto štopera, ali je zato natprosječno inteligentan za tu ulogu. Već sam napisao da je on Mesi odbrambenog fudbala. Pošto se na jubilarnoj utakmici povrijedio, želim mu brz oporavak I da dostojanstveno, kao do sada, odigra novih 50 utakmica za reprezentaciju.
Želim da jubilej, 100 odigranih utakmica, proslavi na završnici nekog Evropskog ili Svjetskog prvenstva na kojem bi učestvovala Crna Gora. Siguran sam da bi i on to najviše volio.
Promocija knjige Boža Koprivice na festivalu FIAT u Podgorici „I dječak može obećati“ je još jedan događaj koji je obilježio prethodnu sedmicu. Šezdesetih godina prošlog vijeka moja generacija je maltene sve slobodno vrijeme koristila igrajući fudbal. Igrali smo mali fudbal, kako se on danas zove, a mi smo ga tada zvali „fudbal na male golove“.
To je bila igra za majstore. Svaka ulica i svaki grad imali su svoje heroje. Dječak iz Nikšića, Bota, bio je priznat kao najbolji igrač fudbala na male golove u Crnoj Gori,
a i mi Titograđani smo ga smatrali za kralja te igre. FK Partizan iz Beograda, tada veliki klub, želio ga je u svojim redovima. Zdravstveni problemi onemogućili su mu da postane član „crnobijelih“, ali ne i obožavalac tog kluba. To ga drži I danas. Upisao je Filozofski fakultet u Beogradu I briljirao, kao i u fudbalu. Vremenom se zaboravio fudbaler Bota, a na scenu je stupio dramaturg i pisac Božo Koprivica. Tako je on, spajajući dvije najveće ljubavi - fudbal i pozorište, napisao ovu knjigu.
Ne mogu opisati zadovoljstvo koje sam osjećao čitajući je. Konačno je neko izašao iz stereotipa da o fudbalu piše kao o radnoj akciji. Konačno da neko pokaže da je fudbal umjetnost, da naslika kako se fudbalom utiče na živote ljudi, kako se koristi u politici. Kako je samo on mogao da spasi raspad Jugoslavije, kakvi su bardovi fudbala obilježili pojedine epohe, kako se nekad fudbal volio i kreirao ljubav oko sebe, a kako
danas toga nema. Pokazao je onima koji fudbal smatraju manuelnim poslom da se grdno varaju. Božo napisa u knjizi: „Fudbalski jezik je pas. Dupli pas... Dribling je
čistiji san od sna... Koliko mora stane u oko, toliko ljepote stane u dribling... Dribling je lični sekund mitologije.... Dribling nema domovinu.....Volej je kao zvijezda koja pada na nogu igrača, a onda se pretvara u svirepost blještavog sunca bez topline... Volej je konac odmotan od srca“.
U knjizi ima još mnogo toga predivnog. Vodila me je kroz djetinjstvo, pa do Svjetskog prvenstva u Rusiji. Uživanje! Poslije 50 i više godina bitisanja u fudbalu doživjeh da neko moj sport prezentuje na veličanstven način kako je Božo to uradio. Za ovo je vrijeđelo sve te godine biti u fudbalu. Mogu samo da mu uputim jedno veliko hvala, i onako sportski: Bravo, majstore. Kao što si bio neprevaziđen sa loptom, ne zaostaješ ni sa perom.
