Šezdeseti rođendan frontmena Ekatarine Velike

Milan Mladenović - beočug što nedostaje

Ekatarini Velikoj potrebno je novo muzičko i literarno „čitanje“, sa distancom koja će biti lišena idolatrije i pretjerujuće glorifikacije, ali i nipodaštavanja i omalovažavanja.
Objavljeno: 20. 09. 2018 - 16:38 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Željko MILOVIĆ

 

Prigodni datumi puni su novinarskih tekstova filovanih beskorisnim copy-paste nabrajanjem, a to je posljednja stvar koja priliči ovom 21. septembru. Šest decenija od rođenja Milana Mladenovića, i još malo pa 24 godine nakon što sam na željezničkoj stanici u Beogradu saznao za njegovu smrt, potrebno je razlučiti što je od svega ostalo - i što je od svega trebalo da ostane. Osim uspomena, što je svakako čisto lična stvar.

02-milan

Otkazani koncert

U davna, pradavna vremena, mutnog maja 1988. godine, Titograd je nosio neslavni epitet jedinog grada Jugoslavije u kome je otkazan koncert Ekatarine Velike.

Bio sam, skupa s pobrom, u gomili zbunjenih momaka i djevojaka koji su puni nade čekali ispred ulaza SRC „Morača“ kako bi nas redari napokon pustili unutra, dok su članovi benda iščekivali isto naslonjeni na automobil na obližnjem parkingu.

Uzalud, prodato je nedovoljno karata da se napuni čak i tadašnji Dom omladine, a ne sportska sala, pa su organizatori odlučili da otkažu svirku. Bila je to jedina mrlja na turneji „Par godina za nas“, njihovoj najuspješnijoj po velikoj zemlji. Spektakularna ogrlica emocija, zvukova i stihova, kojoj je falio samo taj jedan beočug.

Trideset godina kasnije, stvari su donekle drugačije. Titograd je Podgorica, a u „Morači“ nema više mega/giga koncerata, ni Gitarijada, niti na Stadionu malih sportova „Point maratona“. Nema ni „Pointa“, maratona ima. I rok koncerti se mogu lako izbrojati, a nastupi svjetskih zvijezda koje su daleko od zenita karijere na tom istom stadionu, samo su zamagljivanje očiju.

Milan je u međuvremenu dobio svoju ulicu na Zabjelu, zalaganjem nevladinog sektora, jedan od zidova u centru grada krasi mural sa njegovim likom i stihovima, i reklo bi se - to je to. Ali, nije.

03-mural

Široka potrošnja

Muzika Ekatarine Velike je - ne samo u Crnoj Gori, naravno - postala roba široke potrošnje, ali traže se samo svima ultrapoznati hitovi poput „Kruga“ ili „Par godina za nas“, eventualno „Stvaran svet oko mene“. Prosječan mlađi konzument popularne kulture pada u zanos uz Milanove stihove „Ovaj krug sam smislio...“ isto kao i uz Karleušine „Insomnia, pozovi me iz hobija“. Odnos prema ovim pjesmama je isti - nema buđenja, nema triježnjenja, nema razmišljanja o porukama, sve je podređeno zabavi. Upravo takav populizam vlastitog rada bilo je nešto od čega se grupa najviše gnušala čitavim postojanjem. Ali, vrijeme je, pokazalo se, obesmislilo taj stav.

Na drugoj strani, imamo opozitnu krajnost – one koji smatraju da je „in“ pokazivati da voliš Ekatarinu i da si zato drugačiji u tuđim očima. To su isti oni što na društvenim mrežama bezrezervno i s idolopoklonstvom prisvajaju sve Milanove stihove, na barikadama braneći lik i djelo benda, tražeći u njima tajne poruke i smisao, kojih ni autor nije bio svjestan.

Istina je, kako obično biva, negdje na sredini. Ekatarini Velikoj potrebno je novo muzičko i literarno „čitanje“, sa distancom koja će biti lišena idolatrije i pretjerujuće glorifikacije, ali i nipodaštavanja i omalovažavanja.

04-ulica

Raskošni stihovi

Većina stihova Milana Mladenovića preživjela je sve ove godine, a sva je prilika preživjeće i ove ispred nas. Riječ je, dakle, o suptilnom i raskošnom pjesniku, čiji „misaoni pejzaži“ stihove čine višestruko pogodnim za tumačenje. Ovo je posebno došlo do izražaja posljednjih godina, jer se na globalnim mrežama, ali i u sasvim ozbiljnim publikacijama, raspravlja o tumačenjima EKV pjesama.

Najčešće, adut je „Oči boje meda“, kod koje se poimanje iskrene ljubavne pjesme ukršta sa onim po kome su stihovi jasni sinonim za heroinsku krizu, ali je još drastičniji primjer numera „Par godina za nas“, po jednima jasan primjer Milanove i Margitine prekognicije glede nadolazećeg krvavog debakla zemlje devedesetih, a po mnogo upućenijima, radi se o saznanju da je AIDS ušao u bend i da im spasa nema.

Upravo ova dva primjera bjelodano pokazuju pjesničku genijalnost unutar grupe – jer, što je suština poezije nego mnogostrukost, mogućnost da se stihovi dožive na sopstveni način, nevezano za opšte mišljenje, onako kako čitač osjeća. Tu više nije bitan pravi smisao pjesme, već ono što čitalac misli da je smisao. A Milanovi stihovi vrve od takvih mogućnosti.

Kreativni vrhunac Milana, i kao pjesnika, i kao kompozitora, bio je na angažovanom, prvom „ratnom“ albumu u Jugoslaviji - „Dum dum“. Pištolj naslonjen na čelo i izloženo srce na umjetničkoj fotografiji savršeno su iskazali aktuelni momenat. Njegov i njegove zemlje koja je „od Vardara pa do Triglava“ namah skraćena na „od Đerdapa pa do Jadrana“.

05-ekv

Dozirana gitara

Što se muzičkog dijela tiče, opšte je mišljenje da je Milan bio odličan gitarista. I veliki radnik koji je autorski izraz klesao do savršenstva. Nije bio poklonik beskrajnih solaža kojima muzičari vole da fasciniraju plebs, pokazujući brzinu i tehniku.

Njegova je gitara bila svedena na „tačno koliko treba“, pravilno dozirana tako da se uklapa u kompletnu priču. Njegove su solaže bile „priča u priči“.

Vokalno svakako nije spadao u superiorne pjevače, volumenom i rasponom glasa, ali je bio savršen za ono što je bend želio. Imao je sugestivni, ubjedljivi bariton, a način pjevanja ispunjavao je prvu i osnovnu funkciju EKV stihova – iznošenje poruke.

Maga je voljela da kaže kako je Milan bio Glas, dakle, Riječ, Logos, izraz razumnosti, donosilac istina i objava. Za njega je umjetnost bila način obraćanja ljudima, kroz mnogo lakšu varijantu nego kroz svakodnevnu komunikaciju, u kojoj se često nije najbolje snalazio. 

Knjige koje su se pojavile posljednjih godina objašnjavaju Mladenovićevu ličnost kroz prizmu djeteta vojnog lica, kroz dječaka koji je rastao na sarajevskim ulicama, kroz sliku bubuljičavog novobeogradskog tinejdžera koji je postao dio bunta ili kroz vizuru donkihotovskog rok borca s barikada za drugačiju svakodnevicu i poimanje stvari.

06-milan-i-magi

Čekajući ljubav

U suštini, manje je bitno kako je nastalo to što je nastalo od onoga što je nastalo, ali publika voli takve priče iz prošlosti. Sa Milanom nikad nijesam razgovarao i ne mogu o tome iz prve ruke da govorim, tako da je jedina slika vezana za njega ona koju mi je ispričala Margita, ne bi li mi objasnila kakva je osoba bio.

Kad je djevojka koju je volio otišla u drugi grad, on je danima u isto vrijeme dolazio na željezničku stanicu, čekao i zurio u šine koje su se spajale u daljini, iako je znao da se ona neće, niti može pojaviti. Bio je to njegov način da preživi stvar.

Priča o grupi EKV je na Crnogorsko primorje, samim tim i u moj Bar, dolazila preko djevojaka iz Beograda, rokerki, koje su nas hand made kasetama upoznavale o prvom i drugom albumu, u vrijeme kad je bend još bio daleko od mejnstrima. Ostatak smo „hvatali“ sami, nailazeći na Ekatarinu u raznim krajevima bivše domovine, na različite načine.

Čuvari morala

Tako su u vojničkom klubu prve čete Pohorskog bataljona u Slovenskoj Bistrici 1986. album „S vetrom uz lice“ koristili kao poslužavnik za kafu dok ga nijesam otkupio LP pločom Dragane Mirković, a u diskotekama od Ulcinja do Nikšića htjeli da biju „kosmurane iz Beograda i ove naše pankere“ koji su se zatvorenih očiju klatili kad bi di-džej jednom u toku noći pustio „rok blok“ i u njemu Cult, Depeche Mode i EKV... Nekih 30 godina kasnije, ti isti ili slični čuvari morala i tradicije u kafani skaču na noge i dižu čaše s pivom kada kaver bend zasvira neku od Milanovih pjesama koju znaju.

Početak 21. vijeka donio je čudnu činjenicu da su Milanu posvećene ulice i platoi po bivšoj Jugoslaviji, a da njegove pjesme na repertoaru imaju muzički dijametralno suprotni izvođači – klapa Iskon, akademski hor Viva Vox, trubački Big Band Dejana Petrovića, dječji hor Čarolija, ali i Darko Rundek, Nightshift, djeca na školskim priredbama pjevaju „Zemlju“... Čini se da je Ekatarinino „podruštvljavanje stvaralaštva“ meandriralo u pravcima koje je malo ko očekivao. I teško da bi oni sami, da su živi, bili presrećni što je dovde došlo. Ali, došlo je, i što je - tu je.

No, možda se tu ipak ne radi ni o čemu drugom do o baratanju uspomenama, što je svakako čisto lična stvar. 

 

FOTO: pinterest.com / Dragan Mijatović / yugopapir.com / rockomotiva.com

 

Dizajn naslovnice: Marko Nikičević

 

Komentari: 2

zlatni pucanj

20. 09. 2018 - 18:56

Takva je bila nasa draga samoupravna Yuga. Strogi oficiri izzivljavali se na regrutima , ribali wc cetkicama za zube a kod kuce rasulo . Zena sa drugim , deca se bockaju u venu i tako to . Zalosno kako su bedno skoncali mladi ljudi koji su imali bolje uslove od prosecne vecine .
aj aj aj aj

20. 09. 2018 - 19:13

Od nevolje bogomi kad se nafiluju droge Nikad ih volio nijesam a bio sam i ja sovcijalisticki momak
Novi komentar