Zerkalo

„Mandy“ je osuđen da postane kultni ponoćni film

Imaćete osjećaj da ste istripovali, a ne odgledali ovo košmarno ostvarenje. Kao da je Kosmatosov film neprepričljiva halucinacija koju izaziva samo šmrkanje nečega nepojmljivog, poput izmrvljenih đavoljih kopita i rogova
Objavljeno: 21. 09. 2018 - 09:05 Promjenite veličinu teksta: A A A

Kad film počne grandioznim, apokaliptičnim epom progresiv roka, kao što je dvanaestominutna pjesma „Starless“ benda King Crimson, možete da očekujete da ćete pogledati sve – samo ne obično ostvarenje. Malo je reći da je trileristični horor „Mandy“ u režiji Panosa Kosmatosa nalik filmskom incidentu koji je drugačiji od svega što ste posljednjih godina vidjeli na velikom platnu. Za ovu košmarnu, proganjajuću priču o osveti sa razjarenim Nikolasom Kejdžom moraćete da oslobodite posebnu fioku – jer „Mandy“ je film koji, prosto, odbija da bude dodijeljen bilo kojoj grupi. No, ipak mu je suđeno da bude svrstan. I to ni manje, ni više nego u najposebnije ponoćne filmove.

Kosmatos je snimio film po principu „uzmite ili ostavite“. Mrzite ga ili obožavajte. Prevrnite očima ili doživite katarzu, filmski egzorcizam najdubljih bjesova koje ste potisnuli u najzarđalije pretince bića.

Bajkeri iz pakla

Kejdž glumi lamberdžeka Reda koji početkom osamdesetih živi izopšten, sa djevojkom Mandi (Andrea Rajzborou), u bajkolikoj šumi kraj jezera. Ne znamo ništa o njihovoj prošlosti, ali dva-tri sitna traga upućuju na to da su pobjegli od civilizacije da se izliječe od nje i njenih pošasti. Nažalost, njihove zagrljaje, gledanje filmova i razgovore o omiljenim planetama brzo prekidaju neželjeni gosti.

Mandi privlači pažnju Džeremaje Senda (neprepoznatljivi Lajnus Rouč, kralj Egbert iz serije „Vikings“!), vođe kulta nalik onom koji je predvodio Čarls Menson. Njegovi pratioci je otimaju uz pomoć četiri bajkera koji izgledaju kao da su izašli iz „Hellraisera“.

Nakon što odbije da legne sa Džeremajom i naruga se njegovoj autorskoj muzici (jasna aluzija na rokenrol aspiracije Čarlsa Mensona) i goloj muškosti, Mandi je spaljena, a Red primoran da je gleda kako gori. Ostatak dvočasovnog filma posvećen je njegovom osvetničkom pohodu koji je snimljen tako da niz ubistava i gomilanje tjelesa djeluju poput meditativnog, halucinogenog religijskog rituala.

03-dzeremaja

Stil je suština

„Mandy“ je jedan od onih filmova koje je lako optužiti za podređivanje suštine stilu. Njegovo značenje je zamućeno, zaplet pojednostavljen, sve je podređeno vizuelnoj raskoši. No, kad se malo zadubite i prepustite čula Kosmatosovom krvavom zadovoljstvu, shvatićete da u ovom slučaju stil jeste suština.

Film „Mandy“ bio bi klasična, poluprazna osvetnička priča bez savršenog saglasja slasno pobiješnjelog, saturisanog i sint dodira velike trojke – režisera Kosmatosa, direktora fotografije Bendžamina Loeba i genijalnog prerano preminulog islandskog kompozitora Johana Johansona.

Islanđaninovu smrt u februaru 2018. još je teže prihvatiti poslije gledanja ovog ostvarenja, zadnjeg za koje je komponovao muziku. I to kakvu... Takvu da, dok slušate glavnu temu, vjera i ljubav prema čovječanstvu napuštaju vaše tijelo. I preplavljuju vas mržnja i strah od primordijalnog zla.

02-mandi

Bure referenci

Kosmatos je filovao „Mandy“ beskrajnim referencama na pop kulturu sedamdesetih i osamdesetih. Najokoreliji štreberi zanimaće se otkrivanjem filmova kojima se naklonio, od „Friday the 13th“ i „Texas Chainsaw Massacre“, do crvenkastog pakla Darija Arđenta.

Nekima će se u glavi vrtjeti filmovi autora kakav je Gaspar  Noe, a drugima zapanjujući, često pogrešno tumačeni radovi Nikolasa Vindinga Refna. Treći će pomisliti kako gledaju nešto najbliže djetetu „Ghost Ridera“ i kante esida i kokaina. A četvrti da gledaju hipnotišuću vizualizaciju nekog od najboljih hevi metal albuma u istoriji muzike. Ili metal adaptaciju neke od necenzurisanih, originalnih verzija bajki braće Grim.

Ponekom, zbog pojedinih košmarno odsanjanih motiva, možda na pamet padnu i Dejvid Linč i Alehandro Hodorovski. Ali, jedno je sigurno, bez obzira na to koje „filmske dugmiće“ upali „Mandy“, malo ko neće imati osjećaj kao da ga je istripovao, a ne odgledao. Kao da je Kosmatosov film zapravo neprepričljiva halucinacija koju može da izazove samo šmrkanje nečega nepojmljivog, poput izmrvljenih đavoljih kopita i rogova.

04-bajkeri

Svoj čovjek

Opet, pored toliko mnogo omaža, začuđujuće je kako je Kosmatos uspio da postigne to da njegovo fantazmagorično čedo djeluje kao „svoj čovjek“, a ne kao sklepano Frankenštajnovo čudovište.

Tačno je: „Mandy“ je mogao da izgleda kao bolesno ambiciozni, neuspjeli pokus, eksperiment, koještarija nastala spajanjem svega i svačega – od pljuštećih fontana krvi, preko šizofrenih omaža klasicima, do snolike animacije koja snažno podsjeća na „Heavy Metal“ (Džerald Poterton, 1981). Ali, tako može da djeluje samo manje posvećenim gledaocima ili onima koji nemaju stomak za nedorečene morbidijume.

Malo što se konkretno može zamjeriti Kosmatosu, osim možda scene u toaletu, kada Red izvlači skrivenu bocu votke, pije je iz cuga i ispušta krik. Ovo je jedan od rijetkih momenata kada glumac djeluje teatralno, neuvjerljivo, „preglumljeno“. I sto posto će biti pretvorena u mim čim film stigne do šire publike.

S druge strane, to ne može da pokvari glavni utisak ni o filmu, ni o Kejdžu. Uloga Reda je jedna od najboljih koje je odigrao. A ne biste vjerovali kome bi trebalo da budemo zahvalni na tome što je Kejdž postao dio skoro osam godina sklapanog projekta... Zamislite, dužni smo poštovanje producentskim naporima - Elajdže Vuda. I to je možda najbizarnija stvar u vezi sa karnevalom ludaštva po imenu „Mandy“!

 

Ocjena: 8/10

Režija: Panos Kosmatos Uloge: Nikolas Kejdž, Andrea Rajzborou, Lajnus Rouč, Ned Denehi Trajanje: 121 min

Foto: indiewire.com / imdb.com / youtube.com

Komentari: 0

Novi komentar