Drama „I Think We're Alone“

Sterilna apokalipsa sa Piterom Dinklidžom

Majk Makovski napisao je toliko bušan i „ravan“ scenario, dodatno umrtvljen sterilnom režijom, da čak ni Piter Dinklidž nije imao šansu da sačuva film od propasti
Objavljeno: 28. 09. 2018 - 17:55 Promjenite veličinu teksta: A A A

Oko postapokaliptične drame „I Think We're Alone“ okupljena je više nego zanimljiva ekipa. Režiserka i direktorica fotografije je Rid Morano, dobitnica Emija za režiju jedne od tri epizode prve sezone distopijske serije „The Handmaid's Tale“. Glavni glumac je trostruki Emi dobitnik Piter Dinklidž, proslavljen blistavom ulogom Tiriona u HBO hitu „Game of Thrones“. Njegovu partnerku igra El Faning, glumica kao stvorena za role ljutih, naizgled nedodirljivih tinejdžerki opsjednutih rokenrolom. U sporednim ulogama našli su se Šarlota Gejnsbur i Pol Đamati koje možete da ne znate samo ako ste cijelog života kulirali pod kamenom.

Nažalost, Majk Makovski napisao je toliko bušan i „ravan“ scenario, dodatno umrtvljen sterilnom režijom, da niko od talentovanih glumaca nije imao šansu da sačuva film od propasti.

Uzroci smaka

Štoviše, da Piter Dinklidž nije glumac tako magnetski privlačne, brandovske ćutnje, „I Think We're Alone“ bio bi totalno negledljiv film. Ugasili biste ga poslije maksimum 10 minuta.

Upozorenje za ljubitelje postapokaliptičnih filmova: autorku filma ne interesuju uzroci smaka svijeta, niti je propast civilizacije pretvorila u poligon za akciju ili zombificiranje stvarnosti. Film Rid Morano je drama sa elementima romanse od koje nećete dobiti odgovor na pitanje zašto je većina populacije zbrisana sa Zemlje, već kako je to uticalo na nekoliko ljudi koji su preživjeli.

Jedan od njih je povučeni bibliotekar Del (Dinklidž) koji dugo vjeruje da je posljednji čovjek na Zemlji. No, za razliku od luckastog Vila Fortea u komičnoj seriji „The Last Man on Earth“, Del ne provodi vrijeme alkoholišući se i hladeći dupe u dječjem bazenu koji je dupke pun „margarita“.

Iksirane kuće

Početak filma je vrlo zanimljiv baš zbog praćenja Delove radne rutine. Vidimo ga kako žanrovski raspoređuje knjige po policama biblioteke, čisti kuće u komšiluku, zakopava pronađene leševe, vadi tuđe porodične fotografije iz ramova i razvrstava ih po fajlovima. I potom koristi bijeli sprej da iksira asfalt ispred doma koji je upravo spremio.

Del je preživio apokalipsu – i odlučio da je organizuje. Zbog čega? Radi profesionalne deformacije? Krivice preživjelog? Ili zato što nekako mora da zabavi misli i pruži sebi svrhu da ne bi poludio od samoće i sjećanja? Nedokučivo lice Pitera Dinklidža tjera vas da gledate dalje i grozničavo tražite odgovor.

Koliko je Delov lik kompleksan postaje jasno u momentu kada shvati da nije posljednji čovjek na Zemlji. Odjednom se pojavljuje Grejs (Faning), ledena plavuša sa knjiški, tinejdžerski smorenim izrazom lica, u majici „Same shit, different day“. Del je užasnut. Mogućnost da se preda, osloni i propadne dijeleći sebe sa Drugim plaši ga više od usamljenosti.

Oćutana patnja

Do posljednje trećine, kada dolazi do neočekivanog, ali neisplativog obrta, pratimo Delov i Grejsin suživot. Scenario Makovskog ne nudi previše mesa, naročito kada je ženski lik u pitanju. No, druga trećina je snošljiva, a pokatkad čak i profitira od škrtarenja scenariste – zato što riječi (ne) izgovara Piter Dinklidž.

Na primjer, izuzetan je momenat kada Grejs slučajno pronađe neočišćenu i neiksiranu kuću koju Del nije ucrtao na mapu – i shvati da je to ranije bio njegov dom. Nema solilokvija, sentimentalnih dijaloga, pitanja i potpitanja. Samo njeno - lice osobe koja je nehotice otkrila veliku, zagnojenu, neprebolnu ranu. I njegovo... Lice čovjeka što ni prije apokalipse nije znao kako je to podijeliti patnju sa Drugim.

Propali pokus

Nažalost, ovakvi momenti su rijetki i skroz se gube u posljednjoj trećini, poslije „grandioznog“ obrta koji budi osjećaj kao da je počeo drugi film. Sve što je prethodilo bilo je priprema za zanimljivu SF ideju u fazonu serije „Black Mirror“ i divnog filma „Eternal Sunshine of the Spotless Mind“ – brisanje sjećanja ljudima koji su preživjeli traumu, da bi dobili šansu za život lišen patnje.

No, autorski tim nema kad da odgovori na pitanje da li bi lobotomiziranje sjećanja spasilo čovjeka ili je upravo iskustvo patnje presudno za to što smo ljudi. Kraj filma je već stigao, požureno i ubrzano, pregazivši posljednju mogućnost da „I Think We're Alone“ dobije ikakav smisao.

Uprkos odličnoj glumačkoj ekipi i vrlo zanimljivoj ideji, film Rid Morano nije mogao da prevaziđe status propalog eksperimenta. Njegovo gledanje nalik je trčanju za svicem po mračnoj sobi gdje se, na svakom koraku, saplićete o čiviluk ili „zalutalu“ ivicu namještaja. I na kraju ga ne uhvatite, ali nije vam baš toliko loše što ste pokušali – jer korak vam je sve vrijeme pratio sjajni Piter Dinklidž.

Ocjena: 4/10

Režija: Rid Morano Uloge: Piter Dinklidž, El Faning, Šarlot Gejnsbur, Pol Đamati Trajanje: 93 min

FOTO: imdb.com

Komentari: 0

Novi komentar