Piše: Radomir Tomić
Taman što se na sve dublju starost, a sve pliću mudrost „odbila“ sumanuta ocjena patrijarha Srpske pravoslavne crkve da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego što je bio u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, oglasio se, nedavno, još jedan od arhijerejskih prvaka. Jednako plitkom „mudrošću“.
Više je prava, kako je kazao, imao poglavnik Ante Pavelić kada je podržavao Hrvatsku pravoslavnu crkvu, no što ga danas u Crnoj Gori imaju oni koji podržavaju Crnogorsku pravoslavnu crkvu(?!). Dilema je, dakle:
JAVILO IM SE
Na čemu su (to) Božji pastiri, pa svome pravoslavnom stadu, sve češće i sve agresivnije, šalju slične ili još beslovesnije poruke od citiranih, sami Gospod zna. Ali je više nego jasno: na Svetoj vodici nijesu, sigurno! Ili im se, možda, preturajući po prašnjavim manastirskim, pa i samostanskim arhivama, „javilo“ da se u dugo tajenoj građi (ne samo) endehazijskih popova i ustaških historika, može naći svašta…
Pa i detalja koji, poput jake doze opijuma, stimulišu specifičnu obamrlost racia i, bez mogućnosti ikakve samokontrole, opštu psiho-fizičku dezorjentaciju. Posebno u odnosu na realne okvire unutar kojih je jedino moguće „prepoznavati“ i prostore i vrijeme.
ZA DŽABA
U takvim okolnostima, i ljudima i događajima, daju se neke nove dimenzije i osobenosti kojima bi se po svaku cijenu htjele utemeljiti neke nove istine, a relativizovati nesporne činjenice.
Drugačije je, inače, teško objasniti - zašto je dijelu arhijereja Srpske pravoslavne crkve podnošljivija fašistička Nezavisna država Hrvatska od građanske Crne Gore?! Možda zbog činjenice da je, kako je Pobjeda već informisala, među ustaškim časnicima, dočasnicima, redarstvenicima i špijunima, u svakom trenutku, do sloma endehazije, bilo najmanje 250 pa do 750 pravoslavaca, etničkih Srba. Najveći dio bio je na platnim spiskovima poglavništva, ali je bilo i više od 150 dragovoljaca - volontera, koji su „za džaba“ denuncirali komšije istovjernike i kandidovali ih za Jasenovac ili neki drugi logor.
GENERAL UZELAC
Unutar Poglavnikovog stožera bilo je i 11 generala srpske nacionalnosti. Među njima, svakako najistaknutiji, bio je ustrojitelj, a potom i glavni zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane NDH, general Uzelac. Iako u poznim godinama ovaj, kako se deklarisao - hrvatski Srbin i vjernik Hrvatske pravoslavne crkve, nakon što je služio Austrougarskoj monarhiji, a zatim i Jugoslaviji kralja Aleksandra, ponudio se poglavništvu NDH i u kratkom roku postao čovjek od izuzetnog povjerenja Ante Pavelića.
Ili je, možda, dio arhijereja Srpske pravoslavne crkve zanijela istorijski potvrđena istina da im je kolega po zvanju, pop Đujić, po zlu čuveni četnički komandant, veoma blisko sarađivao sa poglavnikom Pavelićem. Njihove vojne formacije zajednički su se borile protiv partizana na nekim dalmatinskim i bojištima u središnjoj Hrvatskoj.
POP ĐUJIĆ
Najteže ranjeni četnici liječeni su u zagrebačkim bolnicama, a dio njih koji je želio da ostane u NDH, socijalno je zbrinjavan dodjeljivanjem takozvanih doživotnih mirovina. Đujić je, naposljetku, nakon vojnog poraza i konačnog sloma fašističkih tvorevina, uspio da pobjegne u inostranstvo, upravo zahvaljujući logističkoj potpori i autoritetu koji je Pavelić uživao unutar dijela uticajnog katoličkog klera van Hrvatske.
Naravno, većina ovdašnjih sljedbenika Đujićeve klero-neofašističke ideologije, mogla bi da zna i pomenuti segment njegove satrapske misije, ali ih, izgleda, na sljepilo obavezuju naslijeđena vojvodska znamenja i popovska zvanja. Koja ih, na koncu, svode na „đujiće uveoke“ i dezorjentisanu poratnu siročad koju što-šta zbunjuje. A, obnovljena državnost Crne Gore, naročito!
