Pokušavajući da objasni ideju razgraničenja sa Kosovom oko koje se posljednjih mjeseci lome koplja i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je kazao da ,,niko u svijetu danas ne zna gdje su granice“ zemlje čiji je izabrani predsjednik i da je, predlažući takav model, samo pokušao da utvrdi činjenično stanje. Svega nekoliko minuta kasnije, predsjednik Vučić oštro je kritikovao ambasadora SAD u Beogradu Kajla Skota zbog toga što se američki diplomata usudio da kaže da za njegovu zemlju ,,Vlada u Prištini nije takozvana“.
Ova igra ,,može da bude, al’ ne mora da znači“, na kojoj jednako insistiraju i predsjednik Vučić i predsjednik Hašim Tači, cio region Zapadnog Balkana drži u stanju konstantne napetosti i iščekivanja. Po riječima urednika spoljnopolitičke rubrike beogradske Politike i jednog od vodećih srpskih novinara Boška Jakšića, regionalnu nestabilnost dodatno pojačavaju ne samo neuspješni referendum o promjeni imena Makedonije i nedavno održani opšti izbori u Bosni i Hercegovini, nego i uspavana i inertna EU, nesposobna – ili nezainteresovana - da se odlučnije angažuje u rješavanju brojnih problema na Zapadnom Balkanu.
,,Nakon intenzivnijeg angažovanja Amerike u grčko-makedonskom i srpsko-albanskom konfliktu, činilo se da su rješenja tih pitanja konačno nadomak ruke. Međutim, Zapadni Balkan nastavlja da dokazuje da nije tek tako dobio naziv bure baruta i da se, za razliku od sukoba i ratova koji za čas planu, ovdje veoma teško dolazi do dogovora“, kaže Boško Jakšić. ,,Gledano iz ugla srpskog i kosovskog društva, ne znam ko je danas u težoj situaciji - Aleksandar Vučić ili Hašim Tači.
Obojica su, naime, retorički spremna na kompromis, iako nude rješenja za koja niko tačno ne zna šta podrazumijevaju. Na šta, dakle, Vučić misli kada predlaže ,,razgraničenje“ Srbije i Kosova, a na šta Tači kada nudi ,,korekciju granice“? Šta god mislili, jasno je da smo daleko od rješenja“.
POBJEDA: Predsjednik Vučić kaže da je njegova kosovska politika doživjela poraz. Kako Vama zvuči to priznanje – kao već viđena samosažaljiva i teatralna jadikovka ili kao realnost?
JAKŠIĆ: Svi elementi koje ste nabrojali zaista su tu: i patetična teatralnost karakteristična za Vučićeve medijske nastupe, i njegovo skakanje iz jednog u drugo agregatno stanje, i samosažaljenje… Vučić je, dakle, priznao poraz svoje politike; doduše, poručio je i da će, ako to bude neophodno, građani na referendumu morati da se izjasne o njegovoj ideji razgraničenja sa Kosovom.
POBJEDA: A ako se građani budu izjašnjavali…
JAKŠIĆ: Onda rezultat unaprijed znamo: ubjedljiva većina građana Srbije zalaže se za takozvani zamrzuti konflikt sa Kosovom.
POBJEDA: Što tačno znači ,,zamrznuti konflikt“? Kako taj pojam građani razumiju?
JAKŠIĆ: Razumiju ga kao garanciju da Beograd Albancima nije predao ,,svetu srpsku zemlju“; kao potvrdu postojanja ,,nebeske“ Srbije; kao dokaz da ničim nije narušena ,,nebeska pravda“.
POBJEDA: Imaju li osnova tvrdnje da bi razgraničenje Kosova i Srbije dodatno destabilizovalo Balkan?
JAKŠIĆ: Imaju. Sa nekih domaćih i inostranih adresa s pravom se upozorava na domino-efekat koji bi moglo da izazove razgraničenje Srbije i Kosova. Ne govorim samo o Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, nego i o samoj Srbiji, o Sandžaku. POBJEDA: Što je alternativa razgraničenju? Briselski sporazum, kojeg više niko i ne spominje? JAKŠIĆ: Već sam kazao da niko ne zna šta tačno podrazumijeva Vučićeva ideja razgraničenja. Da li se, dakle, Aleksandar Vučić kandiduje za novog Arsenija Čarnojevića, koji će Srbe sa Kosova povesti za sobom ili je, pak, riječ o pukoj razmjeni teritorija? Tačijeva ideja ,,korekcije granice“ je koliko-toliko jasnija, iako neostvariva: Srbija, naime, neće prihvatiti nagodbu po kojoj bi tri opštine iz Preševske doline pripale Kosovu. Može li ovako oprečne stavove pomiriti prilično neodlučna i u velikoj meri neiskusna Federika Mogerini? Sumnjam. Kada je riječ o Briselskom sporazumu koji se u javnosti doživljava kao pritisak da Srbija prizna Kosovo, što nije istina…
POBJEDA: Vjerujete li da predsjednik Vučić uopšte želi da se iz te igre izvuče i da učini ono što od njega traži Zapad: da ubrza pregovore sa Kosovom?
JAKŠIĆ: Vjerujem da je Vučić dovoljno inteligentan da zna da su mnogi koji su prije njega prihvatili saradnju sa Zapadom i zbog toga bili proglašavani za garante mira i stabilnosti bili zbrisani sa političke scene onog momenta kada su ispunili domaće zadaće. Zato Vučić odugovlači pregovore sa Prištinom, pokušavajući da produži svoj politički život. Ipak, pritisnut i spolja i iznutra, moraće uskoro da riješi kosovsku epopeju kako bi se Zapadu preporučio za neki novi zadatak.
POBJEDA: Za koji?
JAKŠIĆ: Obećaće, na primjer, da će Srbiju uvesti u NATO. Tim prije što, bez obzira na konstantno koketiranje sa Vladimirom Putinom, Vučić svoju političku budućnost vidi na Zapadu.
POBJEDA: Zaista mislite da predsjednik Vučić ima političke hrabrosti da otvori pitanje ulaska Srbije u NATO?
JAKŠIĆ: Prvo, bez obzira na to što ponavlja da se čak četrnaest puta sreo sa Vladimirom Vladimirovičem, ne vjerujem da bi Vučić odustao od evropskog puta i napravio tako radikalan zaokret ka Rusiji. Kada je riječ o ulasku Srbije u NATO, to je više moja pretpostavka, koja bi, kažem, na dnevni red mogla da dođe tek nakon rješenja pitanja Kosova. Jer, ako Vučić građanima Srbije uspije da ,,proda“ svoj kosovski koncept, onda će mu biti neuporedivo lakše da proda i koncept ulaska u NATO. Zašto? Zato što bi time uticaj Rusije bio znatno smanjen. Osim sporazuma oko gasa, Moskva svoju politiku minimalnog davanja, a maksimalnog uzimanja najbolje sprovodi preko Kosova, predstavljajući se kao majka, kao zaštitnik ugroženih Srba. Onog momenta kada se napravi dogovor sa Kosovom, Kremlj gubi ovu važnu polugu uticaja. Najzad, kada je riječ o eventualnom članstvu Srbije u NATO, ne zaboravite da predsjednik Srbije u rukama ima i ,,đukanovićevski“ scenario, odnosno parlamentarnu većinu koja bi tu odluku lako mogla da izglasa.
POBJEDA: Pitala sam Vas ima li predsjednik Vučić političku hrabrost da otvori pitanje ulaska Srbije u NATO.
JAKŠIĆ: Političku hrabrost i kapacitet koji ima Milo Đukanović do sada nije pokazao ni Vučić, ni bilo koji lider regiona. Svi oni sanjaju da postanu Đukanović, i to ne samo zbog broja godina koje je crnogorski predsjednik proveo na vlasti, nego zbog njegove nesumnjive političke vještine i talenta, zbog rezultata koje je postigao. Bez obzira na silne pokušaje, do sada u regionu nijesmo vidjeli Đukanovićevu ni približno dobru repliku. Uostalom, jedan je Milo, je li?! Nakon nedavno održanog govora u EP u Strazburu, siguran sam da su svi lideri regiona, uključujući i čelnike nekih država članica EU, grizli nokte od zavisti zbog načina na koji je Đukanović tamo bio primljen.
POBJEDA: Zašto kažete da Moskva ne vjeruje predsjedniku Vučiću?
JAKŠIĆ: U ruskim medijima, uključujuči i one državne, veoma se često mogu čuti upozorenja da Vučiću ne bi trebalo vjerovati, da je on čovjek koji Srbiju hoće da uvede u NATO. To, naravno, ne prenosi beogradska kontrolisana štampa. Sa druge strane, ono što vidimo u javnim nastupima – govorim o Vučićevom pokazivanju zadovoljstva prilikom susreta sa ruskim zvaničnicima, posebno sa Putinom, lako može da zavara. Drugim riječima, nijesam baš siguran da je Vučić u Moskvi primljen na način na koji bi on to želio da prikaže. Najzad, ako bi došao u situaciju da se sretne sa Donaldom Trampom, vjerujem da bi predsjednik Srbije djelovao isto tako umilno, na granici servilnog, kao i prilikom susreta sa Putinom. Naravno, ostaje pitanje ima li Vučić državnički format da izdrži rizičnu igru laviranja između Zapada i Rusije.
Opasnost od Putinovih ,,dobronamjernih savjeta“
POBJEDA: Kako biste ocijenili trenutne odnose Crne Gore i Srbije? Beogradski mediji pod direktnom kontrolom predsjednika Vučića vode hajku protiv Crne Gore kakva nije viđena ni u vrijeme Miloševića; jedan tabloid je čak objavio fotografiju predsjednika Mila Đukanovića u nacističkoj uniformi ispod koje je pisalo ,,Milo kao Hitler“.
JAKŠIĆ: Montiranje Mila Đukanovića u kontekstu koji navodite veoma je opasna i krajnje nepotrebna igra. Pogrešno je i kratkovido vjerovanje da se titula ,,velikog zaštitnika Srba“ stiče na taj način. Istovremeno, nije tajna da između Srbije i Crne Gore postoji neriješen problem statusa srpske manjine.
POBJEDA: Predsjednik Vučić nastavlja da insistira na podvali predsjednika Borisa Tadića o Srbiji kao matici crnogorskih Srba, to hoćete da kažete?
JAKŠIĆ: Hoću da kažem da ne vidim ništa sporno u tome što Vučić vođama srpskih stranaka u Crnoj Gori predlaže da se potrude da poprave svoj politički status. Doduše, predsjednik Srbije takve poruke ne mora da šalje tako što će u Beogradu slavodobitno primiti vojvodu Andriju Mandića; može to i drugačije, znate… Ponekad imam utisak da se neke stvari namjerno dramatizuju kako bi se pojačale tenzije na relaciji Beograd – Podgorica. Jer, kada beogradski mediji prenesu da su gradovi u Crnoj Gori oblijepljeni plakatima Nikad više 1918, to postaje dokaz da Crnogorci mrze Srbe.
POBJEDA: Dokaza te mržnje ima koliko hoćete! Umjetnici iz Srbije, na primjer – što kao umjetnički direktori, što kao laureati najprestižnijih nagrada - decenijama dominiraju kulturnom scenom Crne Gore; selektor crnogorske fudbalske reprezentacije i trener KK Budućnost su – Srbi; većina crnogorskih redakcija bi bila srećna da Vas ima za autora… Istovremeno, politički predstavnici Srba u Crnoj Gori bore SE za vlast, iako ne priznaju crnogorsku državu, njenu naciju, kulturu, istoriju, ne poštuju njene simbole. Znate li sličan primjer?
JAKŠIĆ: Znam! U Bosni i Hercegovini se Milorad Dodik bori za mjesto u Predsjedništvu države koju ne priznaje. To su, dakle, te primitivne recepture pomoću kojih neozbiljni političari pokušavaju da riješe ozbiljne probleme. Kada je riječ o odnosima Srbije i Crne Gore, zvanični stav obje vlade je insistiranje na očuvanju dobrih odnosa dvije države. I sam Aleksandar Vučić često govori o tome, iako se u praksi veoma često povlače ne naročito korektni potezi.
POBJEDA: Ako je već predsjednik Vučić, podržavši Dodika, pokazao da nije u stanju da odbije ,,molbu“ predsjednika Putina, da li biste se iznenadili da je slična ,,molba“ uticala i na promjenu odnosa zvaničnog Beograda prema Podgorici?
JAKŠIĆ: Ne bih se iznenadio, naravno. Tek ćemo vidjeti kako će Putinovi ,,dobronamjerni savjeti“ – jer Vučić je, kako sam kaže, u Moskvu otišao po savjet – biti primijenjeni u Crnoj Gori.
