Nedavno se vratio iz posjete Latinskoj Americi, gdje je održao predavanja o Balkanu, Crnoj Gori, njenoj istoriji, emigraciji i identitetu crnogorskog naroda u Argentini, Urugvaju i Čileu. Posjetio je i najznačajnije crnogorske kolonije i udruženja. U Buenos Ajresu mu je uručena povelja o počasnom članstvu u argentinskom društvu Crnogoraca.
POBJEDA: Kako ste doživjeli susret sa Crnogorcima u Latinskoj Americi?
MARTINOVIĆ: Dugo očekivani susret sa potomcima crnogorskih iseljenika u Južnoj Americi, koje sam dobrim dijelom upoznao i tokom njihovih posjeta zemlji predaka, doživio sam kao put kroz vrijeme, to je za mene bio susret sa starom Crnom Gorom, kao odraz u ogledalu vijek ranije. Odraz koji nije izmijenio svoju suštinu i crnogorsku dušu uprkos drugačijem ambijentu u kojem se oblikovao više od pola vijeka, a često i znatno više kroz dvije, tri pa čak i više generacija. Zemlja pampi i gaučosa ostavila je pečat na crnogorske ljude, ali im nije oduzela snove da još jednom vide otadžbinu. Put u Južnu Ameriku je bio i put emocija, na koje sam nailazio na svakom koraku tokom obilaska crnogorskih kolonija. Ne možemo da se otrgnemo utisku da smo razgovore započinjali kao potpuni stranci, a da smo ih nakon par minuta vodili kao stari znanci i najbliži krvni srodnici.
POBJEDA: Jesu li s pažnjom pratili i akademska predavanja koja ste održali na nekoliko univerziteta i argentinskom savjetu za međunarodne odnose?
MARTINOVIĆ: Prvo predavanje održao sam na Fakultetu za međunarodne odnose u Montevideu, pred prepunim amfiteatrom studenata i potomaka crnogorskih iseljenika na temu „Balkan na međunarodnoj mapi“. Nevjerovatna je zainteresovanost i upućenost mlađih generacija za ovu problematiku. Naredno predavanje bila mi je izuzetna čast i priznanje da održim u argentinskom savjetu za međunarodne odnose – CARI-ju, najprestižnijem mjestu u Buenos Ajresu na kojem su svoja izlaganja imali velikani poput Mendele, nobelovaca, predsjednika najvećih država i drugih. Tema ovog predavanja je bila „Istorija Crne Gore – Otadžbina i emigracija“.
Ista predavanja imao sam i na Pravnom fakultetu u Rosariju, Univerzitetu UNCAUS u Ćaku kao i u gradu Santjago de Čile u Čileu. Naravno, pored ovoga susreo sam se sa predstavnicima svih crnogorskih kolonija u ove tri zemlje, sa kojim je u neformalnim razgovorima, takođe, bilo riječi o temama predavanja. Interesovanje je bilo veliko, o čemu najbolje svjedoči broj ljudi koji je prisustvovao, postavljajući brojna pitanja i interesujući se iskreno za Crnu Goru. Naročito je interesantno da je veliki broj njih sa sobom ponio fotografije i dokumenta o precima, pa smo nakon predavanja ostajali sati ma pokušavajući da nađemo njihove rute, porijeklo i pronađemo veze sa rođacima i mjestom rođenja njihovih predaka.
Sačuvali su iskrenu i najčistiju emociju prema svojoj zemlji porijekla, pamtili su Crnu Goru iz priča svojih predaka, većina njih znala je po koju riječ crnogorskog jezika, pa kada sam se srijetao sa njima i veoma mlade osobe su me pozdravljale sa „dobar dan“, „kako si“ itd. Ta i takva emocija zavrjeđuje najviše poštovanje jer čuvati je na takav način u dalekom svijetu, kroz sjećanje na Knjaževinu, Kraljevinu Crnu Goru, kralja Nikolu, rodno selo i crnogorsku vojsku može samo neko ko je načisto sa onim što voli i što predstavlja. Ponekad pamteći i ono što smo mi zaboravljali. Reklo bi se da su oni tamo naša svijest, naša daleka memorija.
Cijeli intervju pročitajte u današnjoj Pobjedi
