Milena Dravić i Crnogorsko primorje: Pamtiće je po dobroti

Mnogo toga je rečeno o Mileni Dravić. Sve najbolje za najbolju glumicu. Zaslužili su to njena osobenost i harizma, umjetnička istančanost i neprevaziđen dar. Zaslužila je to njena ljudskost. Prije svega, dobrota. Jer, o njenoj dobroti se ovih dana najviše i govori. Kako na kopnu, tako i na moru.
Objavljeno: 22. 10. 2018 - 15:14 Promjenite veličinu teksta: A A A

Rose, Baošići i Strp na Crnogorskom primorju tri su naselja u kojima su Milena Dravić i Dragan Nikolić ostavili nezamućene tragove svoje otvorenosti, komunikativnosti i ljudskosti. Ti intimni prostori, pomalo odvojeni od svijeta, već nekoliko decenija bili su prava oaza za čuveni jugoslovenski glumački par.

Na Rosama su, tačnije, boravili mnogo duže. Od kraja osamdesetih, pa sve do početka novog milenijuma, kada su prodali svoj dio kuće, potom kupili stan u Baošićima, a od 2006. nastanili su se u Strpu. U tom malom mjestu, blizu Perasta, konačno su pronašli mir i život u nekoj vrsti anonimnosti. Ne, nijesu oni bježali od mještana, ali jesu od navalentnih turista i pojedinih drskih ugostitelja, koji su njihovu blizinu koristili za sitnu dobit i reklamu.

SVE JE STALO

Ovih dana u Rosama kao da je sve stalo. Malo naselje, do kojeg se dolazi uskim putem preko Luštice i Krašića, izgleda kao ošamućeno jutarnjom izmaglicom i suncem, koje se već nedjeljama nemilosrdno spušta na kamene fasade kuća i malene betonske ponte. Nema gužve, ni žagora. Tek poneki prolaznik ili mještanin, koji se sprema da barkom isplovi ka pučini.

Novinar i fotoreporter Pobjede zaputili su se u petak u Rose ne bi li uhvatili još malo uspomena o Mileni Dravić. Velika bijela kuća, u čijem potkrovlju je nekad boravila sa Draganom, nalazi se odmah pored mora. Nigdje traga, ni spomena da je na prostranoj terasi nekad odmarao najšarmantniji glumački par bivše Jugoslavije. U neposrednoj blizini samo trojica radnika, koji su izvodili radove na trotoaru jedne kuće. Na spomen Milene Dravić uputili su nas na jednog mještanina, koji se upravo spremao da isplovi barkom.

- On bi trebalo da sve zna. Dugo je u Rosama – kaže jedan od radnika.

Na putu do barke, prolazimo i pored omiljene kafane Dragana Nikolića. I ona zatvorena. Unutrašnjost skrivena u zelenilu, među palmama, a eksterijer sa klasičnim motivima mora i ribarskog naselja. Reklo bi se, prava boemska oaza za legendarnog šarmera, gospodina i velikog glumca.

Nije previše bio otvoren ni mještanin kojega smo, kraj barke, upitali za Milenu Dravić. Samo nam je pokazao bijelu kuću u kojoj je stanovala i kratko rekao da on ništa više ne zna, te da nije „previše išao na tu stranu“.

Nije nam preostalo ništa drugo nego da se uputimo na tvrđavu Fortica, na samom kraju naselja. U prostranom ugostiteljskom kompleksu „Forte Rose“ zatičemo Slobodana Pavićevića Pavu, iskusnog jugoslovenskog i srpskog producenta i direktora mnogih poznatih filmova, koji ovih dana sa saradnicima priprema novu seriju. I on je u Rose došao krajem osamdesetih godina. Štaviše, Pava je u Rose i doveo Milenu Dravić.

- Ja sam u septembru 1989. godine Milenu doveo u Rose i sa Draganom nijesam govorio nekoliko mjeseci, dok on nije ovamo došao – priča Pava, sa blagim osmijehom.

A nije pričao sa Draganom jer se njemu u prvi mah učinilo da je riječ o nekoj nedođiji, bez ikakve širine i ljepote.

- Jednog vikenda došle su Milena i Seka Sablić. Ušli smo u kuću jednog mog kolege, koja je bila samo omalterisana. Ni struje, vode, ni kanalizacije nije bilo... Gledali smo neke placeve, a Milena je odustala od zidanja nove kuće, znajući da Dragan neće time da se bakće. Seka i ja smo kupili placeve, pa zidali kuće – priča Pava. 

strp-kuca-milene-dravic-i-dragana-nikolica-1910-2018-dragan-mijatovic-4

 

RMBAJ, RADI

Tih godina, jedina kafana u Rosama nalazila se na početku naselja. Ko god je došao, morao je proći kroz nju. Pava se 1990. godine u maju ponovo vratio u Rose i ugledao Dragana kako sjedi u kafani. Smijao se i dobacio Pavi: „Rmbaj, radi, ja sam kupio stan“.

Bio je to zapravo samo mali dio jedne velike kuće, stančić od 35 kvadrata, u potkrovlju. Tako je počeo njihov život u Rosama.

- Oni su proveli ovdje otprilike nekih dvadesetak godina. Odlučili su da odu. Gušilo ih je ovo sve. Rose su počele da se šire. Krajem osamdesetih ovdje je bilo petnaestak kuća vikendaša i dvadeset ležaja koji su se izdavali. Dakle, prazno – priča Pava.

Družili su se u jedinoj kafani u Rosama ili po kućama.

- Onda sam ja napravio još veću glupost. Snimao sam jedan film 1993. godine na Luštici. Jednog dana, kada smo imali slobodan dan, doveo sam ekipu da vidi Rose. Naravno, te godine bilo je još dvadeset ljudi sa filma koji su došli da ljetuju ovdje. Onda je to dobilo neku masovnost – priča Pava.

Sa Milenom i Draganom družio se i van posla. 

- Užasno mi je teško. Bili smo baš prijatelji. Dosta sam filmova i serija uradio sa njima. Milena i Gaga, kao što se zna, nijesu imali djecu. U ranijem periodu, najvažnije dijete u njihovom životu bila je kćerka od Mileninog brata. Udala se i živi u Švedskoj. I ona je dobila kćerku, pa je mala Iva postala dio njihovog svijeta. Njima je to dijete predstavljalo sve. Sada ona ima 18 godina. Čak je Gaga i svom posljednjem čamcu, koji je sada kod Rada Šerbedžije, dao ime Iva – ističe Pava. 

rose-bivsa-kuca-milene-dravic-i-dragana-nikolica-1910-2018-dragan-mijatovic-37

 

IGRA ROK

U Rosama su provodili dosta vremena, od aprila do oktobra, kad god bi to obaveze dozvoljavale. Voljeli su da se druže sa ljudima, mještanima...

- Oni su takvi bili po prirodi, druželjubivi, normalni, pravi, zdravi... nikakve zvijezde. Imam kuću malo iznad gore i tu smo organizovali čuvene žurke, gdje je dolazilo naše društvo, igrali smo, pjevali... Imam Milenine snimke gdje igra rok. Naravno, to je potpuno privatno, to ne bih dao nikome – priča Pava. 

Za razliku od Dragana, Milena nije bila kafanski tip. Voljela je da popije čašu vina poslije ručka ili večere. Dragan je volio da popije, ali nije bio alkoholičar. Milena je voljela da se druži sa ljudima koje je znala, u koje je imala povjerenja i sa njima mogla da se opusti.

- Ali, družila se i sa totalnim neznancima. Potpuno je normalno komunicirala sa ljudima. Imala je razumijevanja za sve njih – kaže Pava. 

Jedini razlog njihovog odlaska sa Rosa, priča Pava, vjerovatno je bio početak popularizacije tog mjesta, dolazak sve većeg broja ljudi.

- Drugo, Bokelji koji voze turističke brodove, kada bi došli morem do Rosa, preko razglasa bi govorili turistima: „Ovo je kuća Milene Dravić i Dragana Nikolića“. Pominjali su i Seku, Bojanu Maljević, ali i neke druge estradne umjetnike. Potom su dolazili ljudi koji su čuli za tu priču, pa bi sjeli u kafanu i nadali se da će uživo vidjeti Dragana ili Milenu – priča Pava.

VELIKO SRCE

Nakon Rosa, Milena i Dragan odlučili su se za Baošiće. Pava priča da su stan kupili na kraju sezone, otprilike u oktobru.

- Vidjeli su da je stan lijep, sa velikom terasom, pogledom na more, nije bilo gužve. Ali, kada su u junu ponovo došli, zatekli su piceriju ispod balkona. Sada tu više nije bilo toliko megafona i prozivanja iz barki sa mora, nego su ljudi iz picerije dobacivali: „Evo je Milena izašla na terasu“. To je uzrokovalo da kupe kuću u Strpu. Malo je mjesto i sakrivenije – priča Pava. 

Što se posla tiče, Pava će najviše pamtiti Milenin profesionalizam. Nikada nije došla nespremna na snimanje, da ne zna tekst ili da se žali da joj nije dobro, da je umorna.

- Apsolutno nikada nije napravila problem te vrste. Ni Dragan naravno, ali on je druga priča. Milena je bila fantastična za saradnju, a Dragan je bio majstor da svojim dosjetkama povrati energiju, raspoloženje i optimizam u cijeloj ekipi – priča Pava.

Dok smo razgovarali sa Pavom, do našeg stola došao je srpski producent Bojan Maljević, otac glumice Bojane Maljević. Na našu molbu da i on nešto kaže o Mileni, prvo je samo uzdahnuo. Na njegovom licu smjenjuju se emocije. Odlazak velike dive svima je teško pao.

- Milena je bila jedno veliko srce i veliki drug. Žena koja je razumijevala sve i svakoga. Bila je toliko prirodna i to je bila njena najveća vrlina. Sjajna, neponovljiva glumica. Sad svi ti superlativi mogu da budu pase u jednom trenutku, ali ona je bila veliki drug i istinska zvijezda – priča Maljević.

U povratku sa tvrđave Fortica, ostalo nam je još da pronađemo Joška, vlasnika restorana „Adriatik“ u Rosama, u kojem su Milena i Dragan provodili brojne sate družeći se sa mještanima i prijateljima. Nažalost, Joško nije bio kod kuće. Iza zatvorenih vrata njegovog doma vjerovatno se čuvaju mnoge uspomene na Milenu i Dragana.

Iz Rosa odlazimo sigurni da će i u svim drugim mještanima i posjetiocima Rosa ostati sjećanje, dosta pozitivnih emocija i uvjerenje da je ovaj glumački par u malo primorsko naselje donio prefinjenost, manire, dostojanstvo i ljubav prema čovjeku.

DO DUDA I NAZAD

Iz Rosa, put nas vodi ka Strpu. Preko Kotora, Risna i Perasta, dolazimo u malo naselje, tik uz magistralu, sa svega stotinjak stanovnika. Ponovo isti prizor kao u Rosama. Tišina, sunce i mreškanje vode. Na jednoj ponti, stariji čovjek, melanholično zagledan u more. Žurimo da ga upitamo zna li išta o Mileni Dravić i može li nam pokazati kuću u kojoj su povremeno živjeli. Tiho, odmjereno i blago, govori nam: „Kako da ne. Pa ja sam se sa njima družio“. Na naše pitanje po čemu će ih pamtiti, sa djetinjim smiješkom kaže nam: „Po dobroti“.

Ime mu je Jovan Glišović. Porijeklom je iz Šapca, a u Strp je došao 2004. godine. Prisjetio se da su otprilike godinu kasnije kuću u Strpu kupili i Milena i Dragan. Dok je on gradio kuću, glumački par je adaptirao svoj stan. Kuća je uz samu magistralu, od kamena, sa malenim zelenim prozorom i neupadljivim dvorištem i ulaznom kapijom, koje prekriva puzavica.

- Dolazili su ovdje onoliko koliko su im dozvoljavale obaveze. Sa Draganom sam volio da igram remi. Milena nije bila za karte, nije bila boemski tip, potpuna suprotnost Draganu. Ona je bila više posvećena poslu. Voljela je da dolazi u Strp. Imala je maršrutu za plivanje, uđe ovdje na ovu pontu, pliva do onog duda i vrati se nazad. To je bilo odlično za njene godine – priča Glišović.

Vodi nas do dvorišta iza kuće. Penjemo se uskim, kamenim stepenicama. Zatičemo zatvorenu kapiju. Na omalenoj terasi složena drva za zimu. Na trenutak stičete utisak kao da se ništa nije promijenilo. Osjećate njihovo prisustvo i čini vam se da će se svaki čas vrata otvoriti i pojaviti Dragan ili Milena, sa srdačnim smiješkom. Tišinu prekida Glišović. Vraća nas u realnost.

- Tako je to. Mnogo će mi nedostajati. Ovdje su oni našli svoj mir u odnosu na Rose i Baošiće. Dragan je bio gospodin par ekselans. Kad muškarac za muškarca kaže da je šmeker, onda je to sto posto. Bio je širok, tih, blag, obrazovan... ne znam ni koliko bi mu epiteta dao. Maštao je da se povuče u Strp i piše svoje memoare – priča Glišović. 

DOBRO JE SVE

Jovan Glišović pokazuje nam pontu sa koje je Milena silazila u more. Pridružuje nam se mještanin Mladen Bilafer. Iako mlad, sa puno poštovanja počinje razgovor o Mileni i Draganu.

- Milena je bila dama. Upoznali smo ih prve godine kad su kupili kuću. Dragan je čovjek koji je više volio da tu ima neki otvoreni šankić pored vode ili konoba. Ovdje mu je bilo malo dosadno, njega nije puno držalo ovo mjesto – priča Bilafer. Njegova majka i njegov ujak, kaže, pomagali su Mileni. Ponekad bi je i smirivali.

- Vazda je mislila da je neko prati, da je uhode, da je snimaju paparaci. Mi bismo joj rekli: „Dobro je sve, ne brini, mi ćemo to srediti...“ Onda bi se primirila. Dobra je žena bila, fina. Uđe u more, otpliva do plaže, vrati se nazad, imala je neke svoje rituale... Prošle godine je bila posljednji put u Strpu... – priča Bilafer.

Bila je Milena u avgustu ove godine i do Herceg Novog, gdje je trebalo da na Kanli kuli otvori Montenegro film festival. Međutim, zdravstveno stanje joj se pogoršalo i nije mogla da izađe pred prepuno gledalište. Izostao je, nažalost, taj oproštaj sa crnogorskom publikom. Nije bilo oproštaja ni sa Strpom.

Međutim, veličanstven smiraj svoje karijere dočekala je mjesec dana ranije na festivalu u Puli. U prepunoj Areni desetak minuta aplaudiralo joj je nekoliko hiljada ljudi. I to baš na pragu šeste decenije bavljenja glumačkom profesijom. U Puli je i počela 1959. godine filmom „Vrata ostaju otvorena“ Františeka Čapa, u Puli je i završila u jednoj vrsti međusobnog prepoznavanja, poštovanja i ljubavi sa kolegama i publikom. Kakav kraj!

Jovan NIKITOVIĆ

Komentari: 1

bora

23. 10. 2018 - 01:07

Sjajan tekst,pravo osvezenje,uzivanje za citati i razmisljati.Bravo.
Novi komentar