Vladika Artemije dobio je prilično postojanu garanciju da će se delikatna operacija obnove i zaštite crkvenih objekata i ostalih materijalnih i duhovnih vrijednosti SPC, na cijeloj teritoriji države, odvijati u miru; a uz to - imaće i ozbiljnu finansijsku potporu.
REALNI STRAHOVI
Kosovska administracija, sa druge strane, dodatno se predstavila brojnim diplomatskim, humanitarnim i bezbjednosnim misijama i nadzornim strukturama Ujedinjenih nacija i Evropske unije u Prištini, kao sve solidniji i pouzdaniji saputnik ka normalizovanju odnosa između Srba i Albanaca i važan faktor temeljitije i brže reafirmacije civilizacijski nespornih vrijednosti.
No, na takozvanom unutrašnjem planu, strah od reakcija na novouspostavljeno partnerstvo, bio je sasvim realan. I jedna i druga strana imale su sijaset razloga za bojazan da bi se agresivnim naletima ekstremista vođenih iz nacionalšovinističkih centrala sa sjedištima u Prištini i Beogradu, i bukvalno izgazio cijeli koncept racionalne saradnje i još dublje se zaglibilo u kaljugu neopisive mržnje i nezalječivog bjesnila.
PUTEVI NOVCA
Dogovoreno je, stoga, da se dio procesa izmakne što je moguće dalje od šire javnosti, pa je, shodno tome, u stilu iskusnog pragmatičara, vladika Artemije trasirao i puteve obećanog novca. Po njegovoj mapi, euri prethodno konvertovani u dolare, transferisani su posredstvom nekolicine dokazano povjerljivih sveštenika Grčke pravoslavne crkve.
Novo „porijeklo“ novac je sticao privremenim deponovanjem u blagajnama neformalnih humanitarnih društava i zadruga pod okriljem pojedinih grčkih manastira, odakle je, poslije izvjesnog vremena, završavao na računima dostupnim episkopu raško-prizrenskom.
Da li je još neko od arhijereja Srpske pravoslavne crkve bio upućen u cijeli posao, teško da će se ikad pouzdano saznati, ali da se nekim autoritetima iz Patrijaršije i njene okoline nikako nije sviđalo Artemijevo i Haradinajevo partnerstvo, apsolutno je nesporno.
TEMELJNO RAZARANJE
Pobjedin sagovornik, bivši monah koji je, kako kaže, „božjim darom, pet godina, služio časnom vladici“, uvjeren je da su zato, upravo iz patrijaršijskih krugova diskretno distribuirane informacije o nestalih 360.000 dolara iz posljednje tranše prištinske pomoći za obnovu manastira SPC.
On objašnjava da nijedan drugi izvor nije mogao imati toliku snagu, da u određenom trenutku, iz samog temelja razori poziciju episkopa koji je, do tada, uživao nepodijeljeno ogromno poštovanje ne samo među kosovskim Srbima. Kako god, tragova pomenute svote novca nema.
Ne zna se pod kojim okolnostima i đe su završili sporni dolari, niti ko je još od srpskih visokorangiranih popova, koji su pomagali Artemiju u operaciji obnove i zaštite manastira na Kosovu, mogao biti upućen u finansijske tokove i pojedinačne prihodne i rashodne transakcije.
Izvjesno je, međutim: bivši vladika raško-prizrenski biće upamćen po prvom „institucionalizovanom“ partnerstvu SPC sa dijelom administracije samostalne Republike Kosovo.
