Kad se rodio babica ga je proglasila mrtvim. Spasio ga je ujak, po profesiji doktor koji mu je dunuo dim cigarete u lice.
Za crteže je počeo da se interesuje u 11. godini, pod uticajem oca. Već sa 13 godina imao je prvu izložbu.
Imao je buran i neobičan život, posebno kad su njegove ljubavne veze u pitanju. Žene su mu bile najveća inspiracija, a svaka njegova muza postala je i njegova ljubavnica.
Ženio se dva puta, a imao je četvoro djece. Posljednje dijete je dobio u 68. godini.
Umjetnik je bukvalno uništavao žene sa kojima je bio u vezi, sve su ili oboljele od psihičkih bolesti, ili su same sebi oduzele život i zanimljivo je da ga nijedna žena, osim Fransoaz, nije napustila.
Vrhunski španski slikar u svom stvaralaštvu odmicao je daleko ispred svog vremena, čak je i u starosti crtao energijom mladića. I žene je volio istom strašću i sa 30 i sa 80 godina, one su obilježile njegovu umjetnost i život. Bilo ih je bezbroj, ali je samo sedam značilo slavnom slikaru, i najviše uticalo na njegova djela.
Rođen je 25. oktobra 1881. godine u Malagi, na jugu Španije. Kada se rodio babica ga je proglasila mrtvim, ali ga je spasio ujak, po profesiji doktor, koji ga je "naterao" da diše tako što mu je u lice dunuo dim cigarete. Njegovo puno ime je Pablo Dijego Hoze Francisko de Paula Huan Maria de los Remedios Cipriano de la Satistima Trinidad Martur Patricio Cito Ruiz Pikaso... i čine ga imena raznih svetaca, rođaka, dok je prezime po kojem je poznat pripadalo njegovoj majci. Shodno španskom zakonu, deca su dobijala prezime oba roditelja, ali se Pikaso odlučio za majčino, koje je proslavio i upisao u istoriju. Bio je jako vezan za majku, možda čak i više nego što je "normalno", što neki psiholozi i psihijatri tumače kao glavni razlog njegovog prilično čudnog odnosa prema ženama. Njegov otac Hoze Ruiz Blanko bio je učitelj crtanja i slikar, i od njega je Pablo nasledio ljubav prema slikanju.
Počeo je da pravi fenomenalne slike već kao desetogodišnjak, njegov talenat jednostavno nije mogao da ostane neprimjećen. Oca je prevazišao jako brzo, ali ga je on podržavao, pronalazio mu modele i motivisao da razvija svoje talente. Već sa trinaest godina imao je prvu izložbu, a savremenici su govorili da Pikaso nikada nije crtao kao dijete. Godine 1891. porodica se preselila u La Korunju, a poslije smrti sedmogodišnje Pikasove sestre Končite odlaze u Barselonu. Sa samo 14 godina Pablo je uspeo da položi prijemni za upis u umetničku školu, ali nije bio rad da uči. U školi nije podnosio disciplinu, pa su ga često kažnjavali. Pikaso je tada zapisao: “Zatvarali su me u malu sobu sa bijelim zidovima i klupom na kojoj sam mogao da sjedim. Bilo je sjajno, jer sam u miru mogao da slikam po zidovima”.
Otac nije mogao da prihvati njegovu buntovnu prirodu, pa ga šalje u Madrid gde se Pablo upisao u najpoznatiju umetničku školu u državi, Kraljevsku akademiju San Fernando. Dobio je priliku da posjeti čuveni muzej El Prado i da se divi radovima Velaskeza, Goje, El Greka...
"Umjetnost je laž koja nam pomaže da spoznamo istinu", govorio je Pikaso, a kako ga je smrt jezivo plašila stalno je strahovao da neće završiti ono što je započeo, i često je umio da kaže: "Za sutra ostavi samo ono što želiš ostaviti nedovršenim, ako umreš”.
Odlučio je da ode u Pariz, koji je tada bio umjetnička prijestonica Evrope. Godine 1900. našao se u gradu svjetlosti gdje se upoznao sa pjesnikom i novinarem Maksom Džejkobom, koji mu postaje dobar prijatelj. Živjeli su zajedno u iznajmljenom stanu, a Maks ga je učio francuski. Nisu imali novca, a biografi pišu kako su u to vrijeme mnoga Pablova remek-dela završila u peći kako bi se dva siromašna cimera grijala. Tada je već počeo njegov bizaran odnos prema ženama. Jedan njegov prijatelj silno je bio zaljubljen u izvjesnu Germin, ali je bio impotentan i nije mogao da vodi ljubav sa njom. Pikasu je to bilo jako zanimljivo, pa je riješio da odmeni prijatelja, što ga je potpuno dotuklo, pa je sebi oduzeo život. Ta tragedija Pikasa je "otjerala" u "plavu fazu", pa je jedno vrijeme crtao vrlo melanholične slike u tamnijim tonovima. Ubrzo posle toga bio je opčinjen jednom striptizetom, nacrtao je nekoliko njenih aktova, koji nikada nisu bili javno prikazani. U madridskom časopisu „Mlada umjetnost“ objavljuju se njegovi radovi i tada slavni slikar prvi put sliku potpisuje kao Pikaso.
Za njegov uspon dosta je bila zaslužna bogata američka kolekcionarka, Gertruda Stajn, koja je bila oduševljena njegovim radom. Fascinirana Pikasovim djelima finansirala ga je i organizovala veliki broj izložbi kako bi se tada mladi umjetnik predstavio javnosti. Počeo je da se kreće u boemskim krugovima, zabavama za odabrane renomirane umetnike toga vremena i počinje da biva priznat i poznat. Već 1907. godine, u njegovim i djelima Žorža Baka počinje da se prepoznaje novi pravac u modernom slikarstvu. Preovlađuju elementi kugle, kocke i valjka, pa je novi stil nazvan kubizam i imao je izuzetan uticaj na razvoj apstraktnog slikarstva. Pikasov opus je ogroman, prema nekim podacima naslikao je preko 13 hiljada slika, sto hiljada grafika, 34 hiljade ilustracija za knjige i izvajao preko 300 skulptura.
Njegov buran boemski i umjetnički život pratio je još burniji ljubavni. Žene su uvek bile njegova najveća inspiracija. Svaka njegova ljubavnica ovjekovečena je na platnu, ili obrunto - svaki njegov model završavao je u njegovom krevetu. Jedan Pikasov prijatelj šalio se i rekao da je slavni slikar mijenjao žene kao slikarske tehnike, jer se vrlo često događalo da je bio u paralelnim vezama. Imao je dvije žene, četvoro djece (poslednje dijete dobio je u sedmoj deceniji), mnogo ljubavnica, kratkih i dugih veza. Ipak, samo sedam žena bilo je važno u njegovom životu, njih je volio najviše - model Fernanda Olivije, Eva Guel, balerina Olga Hohlova, Mari-Tereza Volter, slikarka i fotograf Dora Mar, mlada studentikinja umjetnosti Fransoaz Žilo i Žaklin Roke...
Jedan od njegovih biografa, Patrik O Brajen, zabilježio je da su Pikasova osjećanja prema ženama oscilirala od ekstremne nežnosti do snažne mržnje. Jedino što mu je bilo važno je da žena bude niža od njega, što je bilo teško jer je bio visok tek 163 centimetra.
Kratka romansa sa izvjesnom Madelejn pomogla mu je da svet vidi u ružičastom. Iako nikada nije govorio o njoj, pronađena slika djevojke u njegovom ateljeu govori o velikom uticaju na njegovu promjenu u emociji, kao i boji. Na slici, umesto plave, prikazana je prezasićena narandžasta boja i svetliji, ružičasti tonovi.
A onda, 1904. godine, upoznao je Fernande Olivier.
Fernande Olivier (1881 – 1966)
Fernande je bila model umjetnicima, upečatljivo crvene kose, bademastih očiju i pohotne figure. Sa njom se umjetnik potpuno predao Ružičastom periodu, a naslikao je preko 60 njenih portreta.
Ta veza je bila bazirana na ljubomori od samog početka. Njoj je bilo zabranjeno da pozira drugim umjetnicima, a sa njegovim sve većim uspjehom, posesivnost je eskalirala, dolazeći do toga da ju je zaključavao u stanu. Iako je ona bila udata (pobjegla je od muža koji ju je zlostavljao i promijenila ime), njihova veza trajala je sve do 1912. godine, sve do raskida usled uzajamnog neverstva.
Ona je otišla italijanskom slikaru, a on je pronašao novu muzu.
Eva Gouel (1885 – 1915)
Pikaso se osvetio Fernande uz njenu prijateljicu, Marsel Hambert (Marcelle Humbert) – krhka, vitka mlada žena koju je nazvao Eva. Njihova veza bila je intenzivna, ali ga to nije spriječilo da nastavi sa udvaranjem drugim ženama.
Njena ličnost ostala je enigma, pošto postoje samo njene dvije fotografije. Pikaso je nikada nije naslikao, ali joj je odao počast na nekoliko slika rečima Ma Jolie. Kada je Eva oboljela od tuberkuloze 1915. godine, Pikaso je bio poražen.Međutim, to ga nije spriječilo da ima aferu sa izvesnom mladom Gabi, koju je prikazao u seriji intimnih slika i skica.
Nakon Evine smrti, Pikaso se nastanio u Rimu, gdje je nastupao ruski balet.
Olga Khokhlova (1891 – 1955)
Ruska balerina Olga kojom je on bio očaran od prvog susreta, iako isprva nije željela da mu se podredi, na kraju je postala njegova žena 1918. godine i majka njegovog sina Paula.
Olga je prezirala Pikasov neugledni kubizam i tražila da bude prikazana na laskavi akademski način. Vodili su konfliktan život – Pikaso je bio nekonvencionalan i ravnodušan prema društvenom statusu, dok je ona pripadala buržoaziji, živjela na visokoj nozi i bila patološki ljubomorna. Svakako je imala razloga za to.
Neispunjena, ogorčena zbog gubitka svoje karijere, muževljevo neverstvo, prije svega, dovelo ju je do nervnog sloma.
A Pikasovo slikarstvo ubrzo je bilo ispunjeno grotesknim, ženama iskrivljenog izgleda.
Pikaso je već 1927. godine započeo aferu sa Mari-Terez Volter, za koju je Olga saznala tek kada je Mari zatrudnila. Olga je uzela sina i otišla u Francusku, podnoseći zahtjev za razvod. Međutim, Pikaso joj nikad nije dao razvod jer nije želio da pola svog bogatstva dâ njoj. Do kraja svog života ostala je opsjednuta njime, i trudila se da mu zagorča život koliko je to moguće.
Marie-Thérèse Walter (1909 – 1977)
Odlučan da pobjegne iz Olginih kandži, Pikaso je na ulici upoznao prelijepu djevojku plave kose i ubrzo su postal ljubavnici. Kako je Mari imala tek 17 godina, a on 46, morali su da kriju svoju vezu do njenog punoljetstva.
Pored njegove druge žene, Mari je bila njegova najtrajnija veza, možda i jedina koja ga je zaista usrećila. Njen lik je poznat kao jedno od njegovih najslavnijih djela. Kako je bila idealnih proporcija za njega i potčinjena, Pikaso ju je lako manipulisao da odgovara njegovim slikarskim i sklupturalnim senzibilitetima.
Njene slike, iako vrlo senzualne, ispunjene su nježnošću, koja je odsutna kod slika drugih žena. Mari mu je rodila ćerku Maju 1935. godine, ali to nije bilo dovoljno da ga zadrži. Ostavila ga je nakon što je izgubila njegovu ljubav od Dore Mar. Ostala mu je vjerna, iako je odbila njegovu bračnu ponudu poslije Olgine smrti, a 1977. godine se objesila.
Njena statua se nalazi na Pikasovom grobu, kao simbol njegove vječne ljubavi prema njoj.
Dora Maar (1907 – 1997)
Sa svojih 29 godina Jugoslovenka Dora Mar (rođena kao Henrite Teodora Marković) bila je skoro upola mlađa od Pikasa. Lijepa i nadarena intelektualka, fotografkinja, slikarka i pesnikinja, bila je Pikasova privatna muza.
Svjedok je stvaranja njegove čuvene Gernike, a i sama inspiracija i motivator – njene karakteristike raštrkane su kroz rad o tragediji rata i patnjama koje takav haos donosi nevinim civilima. Umjetnik je naslikao desetine njenih portreta, prikazujući je uvijek kao tužnu i uplakanu. Razlog tome smatralo se da je u njenoj nemogućnosti da ima djecu.
Iako perspektivna fotografkinja, Dora se odrekla svoje karijere na insistiranje Pikasa i posvetila slikanju. Često je bila ismejavana od strane Pikasa za svoje slike, tvrdeći da ga ona kopira. Ipak, činjenica je da je ona uticala na umjetnikov rad i da je nesebično dijelila ideje sa njim, ali kako je sama kazala, rezultat je uvek bio samo Pikaso.
Kada ju je zamijenio 40 godina mlađom ljubavnicom, Dora je doživjela mentalni slom i završila na psihijatriji. Napuštena od svih, u dubokoj depresiji, ostala mu je vjerna do kraja života. Iako je posjedovala njegove predmete velikog bogatstva (slika Žena koja plače nađena u njenoj zaostavštini prodata je kasnije za 37 miliona franaka), umrla je siromašna i otuđena.
Françoise Gilot (rođena 1921)
U vrijeme okupacije 1943. godine upoznaje 21-godišnjakinju, slikarku Fransoa Žilo. Iako se nikada nisu vjenčali, imali su dvoje djece – sin Klod i kćerka Paloma. Za vrijeme njihove veze, zakonita žena Olga ju je često uznemiravala i fizički napadala.
Pikasove slike iz tog vremena najčešće su fokusirane na porodični život, a na mnogim ju je prikazivao kao nezainteresovanu majku za djecu koja se igraju oko nje.
Nakon raskida, i uprkos njegovim naporima da je spriječi, uspela je da objavi memoare Život s Pikasom i doživjela veliki uspjeh. Pikaso, osjećajući da ga je izdala, do kraja života je odbijao da vidi svoju djecu. Ona se preudala, postigla uspješnu slikarsku karijeru, objavljivala romane i radila kao učiteljica.
Jacqueline Roque (1926 – 1986)
Pikasov omiljeni model nakon toga bila je 27-godišnja Žaklin Rok koja ga je doživljavala kao božanstvo.
Poslije Olgine smrti, oženio je Žaklin, i nastavio sa preljubama.
Za 20 godina njihove veze, stvorio je preko 200 njenih portreta, i to je bio period eksplozije njegove kreativnosti.
Posesivna Žaklin uspjela je da ga otuđi od sveta, zabranila njegovoj djeci da ga posete, njegovala ga kada je dobio probleme sa prostatom, i bila kraj njega kada je umro. Nakon njegove smrti, aprila 1973. godine, ona se okrenula alkoholu, i usled nemogućnosti da podnese svijet bez njega, upucala se 1986. godine.
Pored obožavanja žena i njegove nesposobnosti da živi bez njih, Pikaso je uspio samo da donese bijedu onima koji su ga volejli. Dora Mar je jednom prilikom izjavila:
"Kao umjetnik možda si izvandredan, ali moralno govoreći, ti si bezvrijedan".
