Zajedničko za njih dvojicu je to da su do ovih angažmana kao treneri radili samo u reprezentaciji. Trenerski poslovi u reprezentaciji i klubu veoma su različiti. Neuporedivo je teže biti klupski trener. Tu se svakodnevno rješavaju raznoliki fudbalski problemi, a svaki vikend je turbulentan.
Anri je veliko ime francuskog i svjetskog fudbala. Svoj prvi trenerski posao obavljao je kao pomoćnik selektora Francuske. Rukovodstvu Monaka, koji i na evropskom nivou predstavlja ozbiljan klub, nije smetalo njegovo trenersko neiskustvo i poklonili su mu povjerenje. U njegove ruke je gurnut vruć krompir jer je Monako pri dnu tabele, što je za ovaj klub neuobičajeno.
Brnović je veliko fudbalsko ime crnogorskog fudbala. I on je kao Anri svoju trenersku karijeru počeo kao pomoćnik selektora. Nakon toga postao je selektor. Preuzeo je Budućnost u momentu kada se ovaj klub nalazio na drugom mjestu na tabeli. Nekada davno, kada sam postajao trener Budućnosti, izjavio sam da ovaj klub i bez trenera može biti drugi na tabeli. Tako mislim i sada. Zna to i Brnović, tako da trenersku komandu u klubu preuzima svjestan da će samo osvajanjem prvog mjesta ispuniti misiju.
Treneri koji su dovođeni sa strane da treniraju Budućnost nijesu shvatili veličinu ovog kluba, a samim tim činjenicu da samo nakon osvajanja titule njihov rad se može smatrati kao uspješan. Brnoviću, djetetu ovog grada i ovog kluba, to je jasno. Tako je to u Crnoj Gori. Ovi sa strane ne moraju mnogo štošta shvatiti, ali domaći moraju. Suprotno Anriju, Brnović je startovao uspješno. Pobjeda u derbiju protiv OFK Titograda ekspresno je dovela Budućnost na prvo mjesto na tabeli. Uz to, uspjeli su da eliminišu Rudar iz Kupa Crne Gore i da odigraju neriješeno sa Lovćenom. Krenulo je solidno, koliko će trajati viđećemo.
Kada se desi promjena trenera, on u startu može samo da podigne ekipu psihološki, da igračima ulije samopouzdanje i podigne disciplinu u igri. Što se tiče ostalog, moraju se osloniti na rad dosadašnjih trenera.
Vremenom, sprovodeći svoj koncept i viziju igre, novi treneri će oblikovati ekipu. Vjerujem da će do tada ova dva fudbalska velikana pokazati da kao treneri imaju makar dio veličine koju su imali kao fudbaleri. Ako tako bude, oba kluba će dovesti na zelenu granu. Iskreno, za trenersku karijeru Anrija nijesam mnogo zainteresovan, ali Brnoviću od sveg srca želim uspjeh. On mu pripada kao bivšem fudbalru Budućnosti, državnom reprezentativcu, uzornom sportisti i divnom čovjeku.
Poodavno sam napisao da je sport nešto najbolje što Crna Gora ima. Tada sam bio siguran u tačnost napisa za svoju državu. U tome je kvaka. Zar nam u reprezentativnim selekcijama trebaju oni kojima država nije svetinja, koji misle isključivo o ličnoj koristi? Ne, pa makar bili i najbolji. Neće ova zemlja propasti ako sportisti ne postižu dobre rezultate.
Zato reprezentativni dres pripada samo onima koji državu nose u srcu. I tu nema pravljenja kompromisa. To su truli kompromisi i oni ne donose ništa. Dokaz je opet muška rukometna reprezentacija.
Od reprezentacije koja je pobjeđivala svjetske prvake, došli smo u situaciju da ne možemo pobijediti ni najlošije evropske reprezentacije.
Poslije neriješenog rezultata sa Farskim Ostrvima selektor Roganović je svu odgovornost preuzeo na sebe. Ne, selektore, najveći krivci su igrači i to ste trebali jasno reći. To što ste, kako rekoste, neiskusni, nije Vaša krivica. Pa selektori moraju biti iskusni. Vas su izabrali, nijeste sami sebe postavili za selektora. U sklopu ove teme je napuštanje vaterpolo reprezentacije od njenog sanog, ali sada sam počeo da sumnjam.
Svuda u svijetu, za svakog normalnog čovjeka, reprezentativni dres je svetinja. Odnosom prema njemu iskazuje se odnos prema državi. Prvi sportisti koji su nam pokazali da je reprezentativni dres svetinja bili su rukometaši. Igre u reprezentaciji
afirmisale su mnoge, posebno rukometaše. Niko, baš niko, pa ni oni ne misle da ih je afirmisala igra u crnogorskoj rukometnoj ligi.
Kad se pojedinci poprilično afirmisaše, nasta preokret. Neki se naljutiše i poručiše da neće više da igraju za svoju državu. Ljudi, neko ih naljuti i oni dadoše šut kartu reprezentaciji ili bolje rečeno svojoj državi. Rukovodstvo ih je malo titralo i mazilo,
pa oni ponovo prigrabiše državni dres i ponovo zavolješe svoju državu. Kako to, ljudi moji? Shvatam ljutnju, svađu, netrpeljivost, ali kada se nešto voli moraju se praviti
kompromisi. Zar se zbog ljubavi ne treba žrtvovati?
Treba, treba... Vjerujem da bi se neki radije žrtvovali za ljubav neke žene, nego člana koji je, kako reče, imao nesporazume sa selektorom.
Opet ista priča. Dok je ovaj selektor ne volim državu, ali kada postave drugog brzo i jako ću je zavoljeti. Reprezentativci ne igraju za selektora, nego za državu. Mogu imati nesporazume sa selektorom (pa često ih imaju i u familiji), ali moraju ih u hodu rješavati, a ne na štetu državnog tima.
Ovu pojavu u crnogorskom sportu treba sagledati kao problem i prići njegovom rješavanju. Ministarstvo sporta i Olimpijski komitet ne mogu biti po strani i čekati da pojedini savezi sami rješavaju ovakve probleme. Moraju se donijeti pravila, kodeksi ponašanja.
Mora svako da zna što ga čeka u ovakvim situacijama, i sportisti i rukovodstva. Ovaj korov je zahvatio naš sport. Treba brzo reagovati da se ne proširi, jer korov kada padne na plodno tlo vrlo brzo prevlada zdravi dio. Uradite nešto, ljudi, da ne bi ponovo došli u situaciju da drhtimo od ekipa sa Farskih Ostrva
.
