Komisiju čine predstavnici ministarstava prosvjete, finansija i unutrašnjih poslova, Uprave policije, Zajednice opština, ali i Udruženja Roditelji. Iz Ministarstva prosvjete susu precizirali da će prvi posao Komisije biti da naprave analizu postojećeg stanja u školama koje su najviše izložene nasilju, kao i finansijsku konstrukciju, prije nego izađu za finalnim rješenjima.
“Zakonom o zaštiti lica i imovine, koji je stupio na snagu tokom jula 2018. godine, propisano je da se zaštita objekata u kojima se vrše djelatnosti od javnog interesa sprovodi na osnovu plana zastite. Shodno zakonu, škole su obavezno štićeni objekti, budući da se njima obavlja djelatnosti od javnog interesa. Takođe, Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju propisano je da u ustanovi nije dozvoljeno fizičko, psihičko i socijalno, nasilje. U skladu sa navedenim, odlučeno je da se izradi analiza u ovoj oblasti i predlože mjere za poboljšanje bezbjednosti”, kazao je državni sekretar Ministarstva prosvjete Aleksandar Mitrović.
On je rekao da vandalizam u školama, ali i nasilje apsolutno nije problem samo Crne Gore, već je to generalni problem gotovo svih obrazovnih sistema.
“Pritom, moramo istaći da je ovo tema kojom se prosvjeta evidentno bavi, ali mi sami ne možemo mnogo. Svako mora preuzeti svoj dio odgovornosti ako mislimo da vandalizam i nasilje u potpunosti eliminišemo ili svedemo na najmanju moguću mjeru”, kazao je Mitrović.
Škola mora da bude prijatan i siguran ambijent za učenike, ali i ambijent gdje će učenici razvijati navike koje ih usmjeravaju ka pravim vrijednostima, smatra Zoja Bojanić Lalović, direktorica Gimnazije “Slobodan Škerović”.
“Jedna od mojih preporuka bi bila, za sve ono koji se bave obrazovanjem, odnosno za sve zaposlene u školi da učenike usmjeravaju ka tim nekim aktivnostima koje su, čini mi se, u jednom trenutku bile zanemarene. Da kroz te vannastavne aktivnosti učenici ispune svoje slobodno vrijeme jer jedan od glavnih uzročnika, kako mi to vidimo, jeste nedovoljna angažovanost učenika za aktivnosti koje su izvan učionice”, ističe Bojanić Lalović.
Potrebno je, navodi ona, da se škola bavi učenicima, mladima i da im otvara prostore za njihovo djelovanje. Kako je kazala, saradnja roditelja i zaposlenih u školi je od izuzetne važnosti.
“To znači da kad uočimo problem, da se sa . njim suočimo i da radimo na njegovom rješavanju skupa, ne nikako da jedna strana uoči problem, a da druga ne želi da ga prepozna ili da se njime bavi. Važno je da se stvori dobar saradnički odnos između roditelja i škole. Mi u ovoj školi radimo na razvijanju dobre saradnje sa Savjetom roditelja i na taj način nastojimo da šalj emo poruke o potrebi da se djecom svi bavimo, da ne zanemarujemo njihove probleme”, naglasila je ona.
Problem mladih, ističe ona, treba sagledati iz njihovog ugla jer, kako je kazala, oni su osjetljiva kategorija te stoga morama pažljivo pristupiti svakom njihovom problemu.
“Oni su uvijek ti koji štite svoju djecu, a neće da budu realni i kažu kako bi njima bilo da je njihovo dijete došlo kući izubijano i sa modricama. Roditelji ne shvataju da srednja škola nije obavezna i da u srednjoj školi postoje pravila ponašanja. Mi hoćemo svu djecu da naučimo da jednostavno svojim ponašanjem predstavljaju sebe. Ako su naučili da udaraju i maltretiraju slabijeg od sebe, to nijesu naučili u školi, to su mogli naučiti samo u porodici”, ističe on.
Isključenje iz škole, navodi Pićurić, kazna je za učenika koji udari vršnjaka i pravila su, navodi, ista za sve.
“Uporno ponavljam roditeljima koji dođu i kažu mi da je to prvi put da je njegovo dijete nekog udarilo, da Elektotehnička škola ima 1.268 učenika, kad bi svi imali prvi put, koliko bismo svakodnevno tuča imali. Ne može to tako da se gleda, za nasilje nema prvog puta. Ako tako postavimo stvari, nasilja neće ni biti. Prošle godine smo imali pet slučajeva vršnjačkog nasilja, ove godine, u ovom periodu zbog prvaka koji su došli, imali smo sedam slučajeva”, kazao je on.
Dok god štitimo nasilnika, možemo da očekujemo nasilje, smatra Pićurić. Ističe da, ako reagujemo i djeci objasnimo da to, prije svega, zbog sebe ne smiju uraditi, manje će se takvih situacija dešavati.
“Moramo ih učiti da budu strpljivi, da razmisle, da dobro izvagaju jer ako hoćete da nađete rješenje, rješenje se može naći i bez svađe i bez tuče. Sve može mirnim putem i razgovorom. Moramo ih učiti da komunikacijom i argumentima pobjeđuju sve takve situacije i vjerujte da može to da se uradi bez problema i da ta djeca kada tako prilaze problemu, neće biti agresivna i neće agresivno rješavati situacije u kojima se nađu”, zaključuje Pićurić. J.Vujošević
Oduvijek je bilo djece koja imaju problem sa nekim vidom agresije i uvijek će ih biti, ali se pokazuje da sada imamo mnogo više djece koja su nasilna.
“Imamo slučaj da skoro u svakom razredu imate petoro, šestoro djece koja se ponašaju neadekvatno”, kazala je Vikend novinama psihološkinja Radmila Stupar Đurišić.
Prema njenim riječima mladi danas imaju vrlo nizak prag frustracije na toleranciju.
“To počinje od toga da djeci kad krenu u školu neko pomaže u učenju. Prvo nijesu naučili da izdrže pritisak da nešto moraš da naučiš, da u nečemu nijesu najbolji i savršeni. Naša su djeca prinčevi i princeze, sve je super, sve može, sve im se udovoljava, nijesu naučili da izdrže da nešto nije onako kako oni žele”, istakla je Stupar-Đurišić.
Sa druge strane, navodi ona, mladi nijesu naučeni vještinama komunikacije jer se sa njima malo ili nimalo ne razgovara. Problem, kako je kazala, nalazi se i u dilemi mladog čovjeka u važnost obrazovanja.
“Kada imate dijete koje odrasta da nije naučeno da istrpi, nije naučeno da se ponaša, onda ono vrlo lako ulazi u agresivne obrasce ponašanja jer agresija je odbrana. Njega društvo napada, svijet ga napada, i onda se on brani. Napada ga nastavnica jer ona od njega traži neko znanje. Mladi imaju veliku dilemu da li njima škola treba, da li se u školi uče pametne ili manje pametne stvari. Zašto djeca neće u školu? Zato što to niko njima nije objasnio da to treba”, kazala je ona.
Rješenje ovog velikog problema vidi u snažnom obrazovnom sistemu.
“Društvo ne daje snažnu poruku da je obrazovanje bitno i važno jer smo svjedoci mnogih uspješnih ljudi koji to nemaju. Djeca sve vide, onda im je ogromna frustracija da provedu toliko sati u školi, šest sati svakog dana u školi a njemu nije jasno zašto. Vrlo jedna psihološka komponenta, nema tolerancije na frustraciju, nije učena u okviru porodice, imamo nedostatak komunikacije, bonton ne postoji, asertivna komunikacija i dalje nije u potpunosti razvijena”, navela je ona.
