Poznata po raznovrsnim karakternim ulogama, pjevanju i muzici, Vicković je ulogom Silvije Plat otkrila da je fascinira poetski dijalog. U drami „Rani odlazak“, u kojoj njenog „poetskog“ i životnog partnera, engleskog pjesnika Teda Hjuza igra glumac Branimir Popović, iznova je pokazala svoje raskošne glumačke mogućnosti i temperament. Angažman u radio drami „Rani odlazak“ prva je uloga Marije Vicković u Crnoj Gori nakon poetske dvočinke „Enoh Arden“ A. Tenisona, koju je sa sestrom Milicom, pijanistkinjom koja živi u Kelnu, izvela još 2014. u podgoričkom KICu „Budo Tomović“.
POBJEDA: Uloga pjesnikinje Silvije Plat u radio drami potpuno je različlita od gotovo svih Vaših pozorišnih i filmskih uloga, upravo zbog toga što se radi o poetskoj drami i dubokom prožimanju glume i poezije. Da li je to razlog da ste tako suptilno ušli u ljubavno i pjesničko biće Silvije Plat?
VICKOVIĆ: Jako mi je drago što je u Crnoj Gori nakon toliko godina opet počela da se radi radio drama. To je veoma interesantna forma i za glumce i za slušaoce. I sama veoma često slušam BBC-ijeve radio drame, sa engleskim glumcima koji su mi jako inspirativni. Silvija Plat i Ted Hjuz bili su značajni pisci (i dalje su, naravno), a njihova ljubavno životna priča bila je i velika i burna i bolna, kako to obično biva kad se dva genija spoje. Autor je to uobličio u drami koja je i uzbudljiva i dramska i poetska u isto vrijeme. Zaista, divan je bio posao i čestitam RTCG-u na odličnom potezu povratka radio drame. Vjerujem da će i ostale koje su planirali u narednom periodu biti jednako dobre i prijemčive za slušaoce.
POBJEDA: Poslije toliko izuzetnih uloga u pozorištu, filmu i TV serijama, zanimljivo je čuti kako ste doživjeli ulogu u radio drami „Rani odlazak“?
VICKOVIĆ: Veliko mi je zadovoljstvo što sam radila ovu dramu, jer malo ljudi kod nas zna za Silviju Plat i njenu ljubav sa Tedom. Radio drama je zahtjevna, jer se čuje samo glas, tako da morate mnogo toga da dajete glasovnom ekspresijom.
POBJEDA: Igrali ste u filmovima, TV serijama, ali ste najviše angažovani u pozorištu. Ulazite li sa više strasti u pozorišne ili filmske uloge?
VICKOVIĆ: Sa jednakom strašću prilazim i pozorištu i filmu. Zaista, tu ne pravim razliku. Strast mi isključivo zavisi od težine uloge, ekipe sa kojom radim, kolega glumaca, reditelja... Gluma je kolektivna stvar, te se iz toga i puno crpi i dosta toga zavisi. Istina, bila bih jako srećna kad bih neki Šekspirov lik igrala na filmu, ali za to bi bila veća vjerovatnoća da sam rođena u Engleskoj . Ovako , nama glumcima za takve velike tekstove postoji pozorište. Zato ga i volimo.
POBJEDA: Rekli ste jednom da je za vas „gluma neka vrsta terapije i da istražujete razne likove i sudbine“. Ako ste tako posvećeni glumi i prolazite kroz razne likove i karaktere, šta Vam je onda u glumi najvažnije?
VICKOVIĆ: Najvažnije je da učite na greškama likova koje igrate. Ili makar da vas neke sudbine koje igrate ili doživite na sceni upozore kako bi, ili ne, trebalo u životu. Ja to tako vidim. Glumu doživljavam kao zaista ljekovit posao, uostalom kao i svaka druga umjetnost. Ako vas oplemenjuje, onda znate da je radite i doživljavate na pravi način.
Više me privlače uloge koje su daleko od mog bića
POBJEDA: Već nekoliko sezona oduševljavate publiku ulogama Margarite Gotje u „Dami s kamelijama“, Laure „U agoniji“, Bele u „Indigu“… Najbolje se, dakle, iskazujete u kontroverznim i delikatnim likovima. Pa ipak, čime Vas najprije privuče neka uloga?
VICKOVIĆ: Sve te uloge koje igram su različite... Kako vrijeme prolazi, ja se zaista trudim da budem, koliko je to moguće, različita u svim tim likovima. Opasno je kad vas ljudi poistovjete sa jednom ulogom da u sljedećoj ne ponovite isto. Jer onda postaje dosadno ne samo publici da vas gleda u istoj ulozi, već i meni kad gledam glumca kako sve igra na isti način. Samim tim me više privlače uloge koje su daleko od mog bića, jer tim likovima moram da se bavim. I teži je put do rezultata. Svaka nepoznanica vezana za neki lik više me privlači od predvidivosti.
POBJEDA: Rođeni ste i odrastali u Podgorici u porodici umjetnika. Što možete reći o tim prvim senzacijama, Crnoj Gori, crnogorskom porijeklu i okruženju? Da li ste imali podršku i koliko je to bilo važno za Vaše ukupno glumačko ostvarenje?
VICKOVIĆ: Imala sam podršku, i imam je stalno, i od porodice i od prijatelja kojih je puno u Crnoj Gori. Moji prvi glumački koraci potekli su iz podgoričke gimnazije. Kad sam odlučila da se okušam na glumačkoj akademiji, roditelji su me u tome podržavali i to mi je dalo krila. Onda sam upisala FDU u Beogradu, ali se odmah nakon završetka akademije desio film „Pogled sa Ajfelovog tornja“, koji je doživio veliku popularnost u Crnoj Gori. Tako da sam, zaista, sa ove distance, srećna što mi se u mojoj zemlji desio jedan tako prepoznatljiv film, koji je, čini mi se, jednako bio popularan i u regionu. Neki prvi koraci amaterski u Gimnaziji, zatim dvije -tri predstave koje su prilično davno bile i „Pogled“ je realno i jedino što me glumački vezuje za Crnu Goru.
POBJEDA: Igrali ste i u nekoliko „angažovanih“ komada tematski vezanih za nasilje nad ženama i uopšte o manipulacijama jačih nad slabijima. Koliki je uticaj politike na ovdašnji pozorišni život? Koliko su danas pozorišta autonomna u tom smislu?
VICKOVIĆ: Pozorišta pokušavaju da budu autonomna. Iako znamo da je politika ušla u sve pore društva, pa i u pozorište. Čitala sam da je skoro bio slučaj u Crnoj Gori sa nekim gradonačelnikom koji je bio lično uvrijeđen što se predstava bavi kriminalom u zemlji. Te je, koliko sam shvatila, usred predstave protestovao. Valjda mu niko nije rekao da je u pozorištu! Pozorište postoji da bi kritikovalo i ukazivalo na greške u društvu i u pojedincu. Od antike pa do danas je tako... Možete misliti kako je u drugim branšama kad je u umjetnosti tako. Dok god ljudi budu podanički ćutali, biće tako. Slobodne misli sve manje ima.
POBJEDA: Igrali ste u Crnoj Gori na Gradu teatru, FIAT-u i dr. Sarađujete li sa pozorištima u Crnoj Gori i uopšte kako vidite aktuelnu crnogorsku pozorišnu scenu?
VICKOVIĆ: Moje profesionalne posjete Crnoj Gori zaista su rijetke. Na nivou nekog incidenta. Igram trenutno u Beogradu u osam naslova, te imam i ovako bukiran repertoar. U Crnu Goru dolazim više privatno, da se odmorim od posla, te tako i nijesam u toku crnogorskog pozorišnog života.
POBJEDA: Možete li, za kraj razgovora, reći šta je Vaša najveća glumačka opsesija? O kojim ostvarenjima i ulogama sanjate?
VICKOVIĆ: Moram da kažem da mi se trenutno ostvaruje jedna od pozorišnih želja. To je uloga Jelene Andrejevne iz „Ujka Vanje“ i jedan od najkompleksnijih Čehovljevih ženskih likova. Volim tu ulogu odavno i sad imam sreću da je igram. Obožavam Čehova, zato što je tako životan, a u stvari težak za napraviti i u pozorištu i na filmu baš zbog svoje jednostavnosti. Eto, recimo, nikad nijesam mislila za sebe da ću igrati neke zavodnice ili fatalne žene, ali me često zadese takve uloge. Ipak, ja bih voljela da oživim neke uloge baš kao što su Silvija Plat, Virdžinija Vulf... Takođe, Ibzenovi i Strinbergovi likovi su mi primamljivi. Skandinavija uopšte, volim jako njihove filmove, kao i likove iz djela Dostojevskog. Tu je, naravno, i Šekspir. Voljela bih da odigram Ledi Magbet, recimo.
Ljubeta LABOVIĆ
