Deset predivnih uloga koje su pisma odigrala na velikom platnu

Vi koji mislite da nemate ni vremena, ni razloga da prenesete misli na hartiju – baš vama su posvećeni ovi redovi. Nama nemojte da vjerujete, ali filmovima morate. Zbog nekih pisama vrijedi odrobijati život na ovoj prokleto predivnoj planeti.
Objavljeno: 08. 12. 2018 - 07:53 Promjenite veličinu teksta: A A A

Luis Kerol smatrao je da se čovjek razlikuje od životinja samo po tome što one ne pišu pisma. Lako je pretpostaviti što bi tvorac „Alice u Zemlji čuda“ rekao o 21. vijeku i vremenu u kom mladi nijesu kadri da odvoje ni pola sekunde više da iskucaju čitave riječi („nmg“, „bgm“, „nzm“) – a kamoli da sjednu i napišu nekom „staromodno“ pismo. Šteta je što ne znaju koliko je lijepo iščekivati koverte, paketiće i razglednice, pisati ih i brinuti hoće li ih poštar odnijeti na željenu adresu, ili će ih izgubiti u nekoj birtiji, zaustavljajući se nausput da popije jednu s nogu.

„Listalica“ koju sastavljamo u čast 7. decembra, kada se obilježava Svjetski dan pisanja pisama, posvećena je baš njima – onima koji misle da nemaju ni vremena, ni razloga, ni bliskih ljudi koji bi cijenili njihove misli na hartiji.

Nama ne moraju da povjeruju na riječ, ali filmovima moraju. Moraju da im vjeruju da najljepša pisma imaju moć da ubijede svakog da vrijedi odrobijati život na ovoj prokleto predivnoj planeti.  

 

Crtež za Šmita

Ako je iko uspio da ubijedi milione da se iza maske sarkastičnog, otrovnog čovjeka krije samo jedno veliko, slomljeno, plemenito, izgubljeno srce – to je učinio Džek Nikolsona u filmu „About Schmidt“ (Aleksandr Pejn, 2002).

U finišu sjajne drame vidimo Šmita, uvjerenog da je protraćio vrijeme što mu je dato i da nikad nije učinio ništa da učini ovaj svijet boljim mjestom za život, kako čita pismo učiteljice iz Afrike. Ona piše Šmitu o dječaku po imenu Ndgu koji, kada ne crta i ne jede lubenicu, misli na njega, svakog božjeg dana. Šestogodišnjak još nije naučio slova, pa mu je nacrtao crtež. Na njemu vidimo Šmita i Ndgua kako šetaju, okupani suncem, držeći se za ruke.

02-o-smitu

Šmitovo vječno namršteno lice počinje da se trese od plača koji, nekoliko sekundi kasnije, zamjenjuje široki osmijeh. Osmijeh čovjeka koji je ipak uspio da napravi ovaj svijet boljim mjestom za život.

Srećan kraj

Ljubavnici Robi (Džejms Makavoj) i Sesilija (zanosna Kira Najtli) dobili su nikad dočekan, srećan kraj baš zahvaljujući pismima. O tome kako im ga je darivala Sesilijina sestra Brajoni (glumačko otkrovenje Serše Ronan), više ni jedne jedine riječi. Samo bismo vam upropastili uživanje u drami „Atonement“ (2007) i maestralnoj režiji Džoa Rajta.

03-atonement

Japanski heroj

U filmu „Letters from Iwo Jima“ (Klint Istvud, 2006), general Kuribajši Tadamiči spašava život Saigoa moleći ga da ostane pozadi i uništi ratna dokumenta i njegova pisma od porodice, dok Japanci bezuspješno zaustavljaju ofanzivu američke vojske. Njegov vojnik ih zakopava, umjesto da ih spali – i obezbjeđuje Klintu Istvudu materijal za jednu od najsnažnijih priča o Drugom svjetskom ratu.

 

Utjeha iz Vijetnama

Dok se borio u Vijetnamu, Forest Gamp (Tom Henks) pisao je pisma budućoj ženi Dženi (Robin Rajt) svakog dana. Pitao ju je što radi, kako se osjeća, pričao joj je najsitnije stvari koje je pomislio ili uradio, da je utješi i smiri, da ne razmišlja o tome kako mu je.

Kultna scena u kojoj Forest piše, pokriven ceradom niz koju se sliva teška kiša, praćena je pjesmom „California Dreamin'“ od Mamas and Papas. Osim njega, vidimo i Dženi koja baš tada upada u hipi kombi i kreće u San Francisko - i znamo da njegove riječi nikada neće stići do djevojke bez ikakve adrese.

Ali, znamo i još jedno: pisma napisana u filmu „Forrest Gump“ (Robert Zemekis, 1994) spasila su jednog predivnog čovjeka da ne poludi od ludila i besmisla rata.

 

Zakopana nada

Skoro nijedna filmska lista ne može da prođe bez filma „The Shawshank Redemption“ (Frenk Darabont, 1994). „Zapamti, Red, nada je dobra stvar. Možda i najbolja od svih, a nijedna dobra stvar nije osuđena da umre.“ Ove Endijeve (Tim Robins) riječi spasile su Redov (Morgan Friman) život nakon izlaska iz zatvora. U zemlji koju je otkopao, nije pronašao samo kovertu sa pismom i novcem za novi početak – već i nadu.

Drugovi po peru

Kad smo već kod nade... Samo pokušajte da kažete da animacija „Mary and Max“ (Adam Eliot, 2009) nije najdirljivija i najljepša oda savršeno nesavršenim ljudima – i matematički ćemo dokazati da griješite. Vjerujte, imati samo jednog prijatelja, i to samo druga po peru (eng. „pen pals“), koji vam piše o tome kako su cigarete loše zato što ćikovi završavaju u moru i čine ribe zavisnima od nikotina – nekad je sasvim dovoljno da preguraš dan. Ili, u ovom slučaju, čak 20 godina.

01-mary-and-max-690x340

Imate poštu

Manje posebni, ali takođe neodoljivi drugovi po peru glavni su junaci crno-bijele romantične komedije „The Shop Around the Corner“ (Ernst Lubič, 1940). Dok šalju pisma, spašavaju ogrubjelu kožu jedno drugom i postepeno se zaljubljuju, njih dvoje ne znaju da rade zajedno, da se ne podnose – i da ljudi često nijesu takvi kakvim se čine na prvi, drugi, treći pogled. Tom Henks i Meg Rajan pokušali su da ponove magiju ovog filma u rimejku „You've Got Mail“ (Nora Efron, 1998), ali njihova i-mejl priča neuporediva je sa „staromodnim“ dopisivanjem Džejmsa Stjuarta i Margaret Salavan.

04-shop

Pravo na emocije

- Ponekad mi se čini da sam već osjetio sve što sam ikada mogao da osjetim. I da od ovog momenta neću osjetiti ništa novo, već samo blijede verzije svih osjećanja koje sam iskusio ranije – kaže Tiodor (Hoakin Feniks) u razarajućem, distopijskom filmu „Her“ (Spajk Džounzi, 2013).

05-her

Ironično, on je zaposlen u firmi čiji se pisci bave sastavljanjem dirljivih pisama i čestitki po narudžbi klijenata. Tiodoru će morati da se dogodi nesrećna ljubav sa operativnim sistemom (glas Skarlet Johanson) da bi se konačno suočio sa suprugom koja ga je ostavila. I oprostio joj, spašavajući svoje pravo na novi početak – i emocije koje bi tek trebalo da osjeti.

Srce na mjestu

U gomili scena, kada vam film „Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“ (Martin Mekdona, 2017) vraća srce na mjesto, na visokoj poziciji kotira se ona u kojoj Vilobi (Vudi Harelson), nakon nekontrolisanog napada kašlja, prekriva Mildredino (Frensis Mekdormand) lice krvlju.

„Izvini, nijesam namjerno. – U redu je, dušo.“ U ovom momentu shvatate da zakrvljeni neprijatelji, koji su sekundu prije kljucali jetru jedan drugom, nijesu suparnici – već samo prijatelji u svađi. I zbog toga vas toliko zakucavaju ona Vilobijeva oproštajna pisma kojima je pokušao da ublaži bol ljudi koje je volio. I sačuva ih od sopstvene griže savjesti.

Vinsentov bol

Van Gogovo pismo, pročitano u filmu „Loving Vincent“ (Dorota Kobijela, Hju Velčmen, 2017), zatvara ovu listu s debelim razlogom. Gotovo su nepodnošljivi patnja i samoprezrenje koje osjeća slikar koji nikada nije dočekao da svijet prigrli ni njega kao osobu, ni njegovu genijalnost. Ali, to pismo jeste spasitelj svih koji ikada pogledaju ovo remek djelo slikarske animacije.

I običnih ljudi, i svih sadašnjih i budućih Van Gogova ovog svijeta. Jer, kad vas poslije kraja filma zagrli pjesma „Starry, Starry Night“, kad vas zaboli jedan Vinsent svuda po tijelu, bićete spremni da učinite sve da niko više ne osjeti takvu kosmičku hladnoću kao njegovu. I ko zna... Možda jednom, sa spašenom ljudskosti u sebi, uspijete ili makar pokušate da pomognete nekom novom Vinsentu kad se slomljen i usamljen objesi o vaša ramena...

M. IVANOVIĆ

 

FOTO: imdb.com / ew.com / screenshot / youtube.com

Komentari: 0

Novi komentar