Talenat za umjetnost kod djece prepoznat: Tanja Mitevska je rođena Cetinjanka. Sa svojih 18 godina je otišla u Beograd da studira, a zbog ljubavi se preselila u Skoplje. Iako je i sama osjećala veliku strast prema umjetnosti, veliki dio života je posvetila svojoj talentovanoj djeci. Odrastajući, Labina, Teona i Vuk su postali uspješni poslovni ljudi, koji zajedno rade na velikim projektima.
„Jako je lijepo i teško u isto vrijeme imati tako nadarenu djecu. Još dok su bili mali, mi smo prepoznali talenat za umjetnost, koji smo njegovali i razvijali. Uložili smo sve svoje napore da ih izvedemo na pravi put. I sada, kada su uspješni u svome poslu, ja im pomažem, bodrim ih“, govori nam ona.
Iza njene kćerke Labine Mitevske je mnogo uloga u različitim filmovima, a samo neki od njih su „Kao u oblaku“, „Loners“, „Dobro došli u Sarajevo". Nerijetko je osvajala i nagrade, a kao ključno ističe odrastanje u skladnoj porodici.
„Imali smo duge razgovore, kao i diskusije o knjigama, svjetskoj politici, a zajedno smo išli na izložbe, koncerte, u pozorište, gledali smo različite, kvalitetne filmove. Roditelji su nam nametnuli visoko kvalitetnu estetiku, koja nije uvijek bila laka da se dohvati.. Postavili su nam standarde, koji nisu bili laki za osvajanje, ali su nam zato dali nevjerojatno obrazovanje, i napravili od nas jake ličnosti, sa svojim unikatnim stavovima, spremni za osvajanje svijeta“, objašnjava nam Labina.
Producentska kuća „Braća i sestre Mitevski“ stvorena prije 18 godina:
Da je porodica ključ uspjeha, saglasni su svi u domu Mitevski. Njihova majka je najviše ponosna, ne zbog poslovnih priznanja, kojih ima mnogo, već, jer su brat i sestre toliko vezani, bez obzira na kojem se mjestu u nekom trenutku nalaze.
„Kada su zajedno niko im ništa ne može, oni su jaki kao zid, koji ništa ne može srušiti“, govori nam Tanja, uz osmijeh.
Labina nam objašnjava kako je nastala njihova zajednička produkcijska kuća.
„Ja sam se već bavila glumom, a Teona je završavala svoj master u Njujorku i htjela da napravi svoj prvi kratak film VETU. Praveći ovaj film shvatili smo dvije stvari, da je filmska industrija muška i puna predrasuda i da će nam biti mnogo teško, ali i da ako hoćemo da sačuvamo nezavisno stvaralaštvo, moramo sami početi producirati svoje filmove. Željeli smo da mi vučemo konce i imamo kompletnu kontrolu“, ističe.
Tako je i bilo, osnovali su kompaniju, koja radi već 18 godina. Sarađivanje sa bratom i sestrom je fantastično, ali i teško u isto vrijeme.
„Ima puno diskusije, razgovora, plača, ali je stalno u fukciji kreativnosti i za dobro našeg rada. Mnogo smo kritični jedni prema drugima, ali to je divno, zato što nam samo daje samo snagu i elan da nesto napravimo bolje. Nas troje smo kao jedno. Svako radi svoj posao, ali se stalno konsultujemo i tu smo jedno za drugo, za podršku. To je crnogorsko nasljeđe koje nam je majka prenijela, i dobro nas obučila kako to treba da funkcioniše“, govori glumica.
Filmovi koje stvaraju su društveno angažovani. Umjetnici moraju javno iznositi stav, pričati o problemima u društvu, kritikovati ga, smatra Labina.
„Najvažnije je da umjetnici imaju kompletnu slobodnu da pričaju o jednom društvu iskreno i na način na koji oni gledaju stvari. Mi nismo političari, i nećemo da se bavimo time, ali mi treba i možmo biti korektori društva, koji otvoreno postavljaju pitanja. Koliko god da je teško umjetnost mijenja granice, svijet, društvo i to je naša uloga. Barem moja, Teonina i Vukova“, ističe ona.
Crna Gora mora poboljšati kinematografiju: S obzirom da je porijeklom iz Crne Gore, jedno vrijeme provela u Srbiji, a život u Makedoniji, Tanja je uporedila ove tri zemlje, koje su nekada bile jedna.
„Ne znam ni kako da ih uporedim. Crna Gora je moja domovina, tu dođem kada god mogu i trudim se da vrijeme provedem sa porodicom koja ovdje živi. Volim da obilazim sela, prirodu, uživam sa njima, ovog puta smo posjetili Bjelopavliće. Prisjetim se svog djetinjstva i života ovdje. Beograd pamtim po studentskim danima, a u Skoplju jesam najduže, u Makedoniju sam se zaljubila“, priča nam ona.
Pričajući o crnogorskoj kinematografiji, i majka i kćerka su saglasne. Talenta za glumu ima, ali je budžet mali.
„Tada je stvaralaštvo ograničeno. Film ne može da se stvori sa jednim ili petoro umjetnika, stvara se sa cijelom ekipom od najmanje 50 ljudi. Ukoliko Crna Gora hoće da ide naprijed sa kinematografijom, prvo mora da ispuno domaći zadatak kod kuće, i da omogući rediteljima da mogu da imaju osnovne uslove za svoju umjetnost. U Makedoniji nije lako, mora se sklopiti budžet, napraviti kompromisi, ispoštovati partneri, ali danas je sve više fondova otvoreno za našu zemlju, te se od umjetnosti može da se živi“, govori nam Labina.
Umjetnost izlazi iz okvira lokalne zajednice: Labina trenutno živi u Berlinu, Teona je u Briselu, dok je ostatak porodice u Makedoniji. Svi oni su mnogo putovali i živjeli na različitim krajevima zemlje.
„Svijet je naš. Roditelji su nas vaspitavali da treba da budemo građani svijeta, i da stremimo ka svijetu, da naša umjetnost treba da izađe van granice naše male lokalne zajednice i zemlje, a da naše stvaralaštvo bude dobro u svjetskim razmjerama, ne samo makedonskim“, objašnjava.
Iako se sada čini idealno, njihov put do uspjeha nije bio uvijek lak. Mnogo se toga promijenilo od Labinine prve uloge u filmu koji je snimljen davne 1994. godine. Počeci nijesu uvijek laki, a mlada, neiskusna glumica, u potrazi za svojim stilom je danas izgrađena i kao osoba, i kao umjetnica.
„To je tako, malo si gore, pa dolje, pa se opet popneš gore, vrištiš, plačeš od sreće, pa od tuge, ali je put stalno uzbudljiv sa novim preprekama i ciljevima koje trebaš osvojiti“, ističe glumica.
Osim u poslu, Labina se ostvarila i kao majka. Njeni planovi su vezani za petogodišnju kćerku, koju obasipa ljubavlju i pažnjom i želi da ima djetinjstvo kao što je ona imala.
„Plan mi je da od nje napravim dobrog čovjeka, kao sto su moji roditelji napravili od mene, a u ovo vrijeme to uopšte nije lako, biti dobar roditelj. Želim da radim beskompromisno i puno, da kreiram našu umjetnost i uživam u ovom svijetu“, zaključuje Labina za Portal Analitika.
