Potiče iz poznate crnogorske porodice Stanišića, a njen đed je bio perjanik kralja Nikole i jedan od najpoštovanijih Crnogoraca. Danas u 88. godini ona grli sliku svoga đeda koji je nikada nije uzeo u naručje niti znao da postoji na drugom kraju svijeta. Bijela košulja i nebo plava plisirana suknja dokaz je besprekornog stila, a lice sa navršenih gotovo 90 godina svjedok je nesvakidašnje ljepote. Profesorica na medicinskom fakultetu priča za Pobjedu svoju životnu priču, koja je prožeta velikom nostalgijom za domovinom. Na pitanje kako se predstavlja – da li je Argentinka, ona kao iz topa odgovara: ,,Ne, ja sam Crnogorka“.
- Ono čega se prvog sjetim kada pomislim na moga oca Blaža je tuga. Uvijek je ovdje bio tužan. Živio je daleko od domovine, bez nade da će se ikada vratiti u nju. Sjećam se tog melanholičnog pogleda i njega koji nikada nije prihvatio ovu zemlju i zvao je svojom. To je i prenio na mene. Ni ja ovdje nikada nijesam pripadala, osjećala sam da je tamo neki drugi prostor, na drugom kontinentu, moje utočište i kako bih ispunila tu prazninu ja sam kroz čitanje knjiga naučila crnogorski jezik- priča Jelisaveta.
NOSTALGIJA
Kaže da joj je tako domovina bila bliža, makar je mogla da čuje jezik Crne Gore za kojom je decenijama patila. Žao joj je što nema s kim da priča na crnogorskom.
- Svi moji rođaci Crnogorci ovdje su pokojni, sa onima u Crnoj Gori nemam kontakt i jedino mi je ambasador Stojović neko sa kim razgovaram na maternjem jeziku. Počesto pričam sama sa sobom. Na crnogorskom. I zamišljam kako šetam nikšićkim ulicama, srijećem moje rođake i toplo im se osmjehujem. Tu je i moj otac koji me čvrsto drži za ruku i govori kako smo napokon došli kući. Kaže mi – gledaj, to su sve naši, napokon smo među svojima. Onda se ponovo vratim u stvarnost i nastavim sa životom u tuđini – priča Jelisaveta.
Njena životna priča je tužna. Ostala je rano bez majke koja je bila od Vujačića i odgojio je otac Blažo gotovo sam. Rođena je u Buenos Airesu i nikada nije upoznala nikoga od očeve familije.
- Ova uramljena slika đeda je sve što mi je ostalo od moje porodice. Otac je ranjen u Prvom svjetskom ratu i kroz rad u Crvenom krstu je upoznao moju majku. Vjenčali su se i otišli za Argentinu. Sve veze sa Crnom Gorom su od tada pokidane. Naravno, ovdje je živjela majčina familija, moji ujaci, ali sa očeve strane nikog nijesam upoznala – priča Jelisaveta.
Iako je studirala u Italiji i doktorirala u Švajcarskoj, nikada nije uspjela da dođe do Crne Gore.
- Ko zainat nikada nijesam imala dovoljno novaca. Sada ako odem više se neću vratiti. Izmicala mi je voljena Crna Gora cijelog života. Sada mi se čini da ćemo se ubrzo sresti u vječnosti - kaže kroz suze ona.
Priča da djece nije imala i da se udala za dugogodišnjeg prijatelja koji je umro prije više od 40 godina.
- Ne žalim ni za čim, sem za domovinom, ali sam ubijeđena da će mi se ostvariti želja da umrem u Crnoj Gori. Već se pripremam za to – kaže nam ona uz pitanje kako izgleda Nikšić.
DOMOVINA
Kažemo joj da će joj se svidjeti uz obećanje da ćemo zajedno otići u Viniće. Za kraj nam poklanja svoju zbirku pjesama i priznaje:
- Može čovjek doseći velike intelektualne visine, uspjeti u životu, imati sve što poželi. Ali, ne može pobjeći od sebe. Od mjesta sa kojeg je ponikao. Mora biti blizu kuće, mora biti među svojima da bi ta sreća bila potpuna. Nema sreće u tuđini. Ovako je samo brod bez sidra, koji luta morima. Vidi sve, doživi sve, ali ni u čemu istinski ne uživa jer zna da nijedna luka neće biti njegovo utočište. Nikada se neće smiriti, jer je smiraj samo u domovini. Ljudi lutaju, traže sreću negdje daleko, ubijeđeni da je tamo pod nekim tuđim suncem bolje, toplije, ljepše. Ali nije, najljepše je tamo odakle si. Bježanjem od domovine, bježimo od sebe. Argentina je prelijepa, ali to nije moja, niti očeva domovina. Naša kuća je daleko na Mediteranu – završava svoju ispovijest Jelisaveta.
Ispraća nas uz poruku da pozdravimo Crnogorce i poljubimo svetu crnogorsku zemlju.
- Srešćemo se opet. Ali, narednog puta u Crnoj Gori -kaže nam sa suzama u očima. A mi ostavljamo ovu hrabru Crnogorku bogatiji za veliku životnu lekciju. Patriotizam ne zna za daljinu, vrijeme i interese. Raste i razvija se i tamo gdje ga najmanje očekujete.
KABADAHIJA KRALJA NIKOLE
Jelisavetin đed Radosav Savov Stanišić bio je hrabar i human čovjek, plemenitog stasa, gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nošnju. On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Uskoro skreće pažnju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju.
Izbijanjem ustanka u Hercegovini, među prvim stupa u „jajoše“, da bi potom u oslobodilačkom ratu učestvovao u borbama na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i drugim mjestima.
Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave. Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, čak i sa knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovića vratio se iz emigracije i nastanio u Nikšiću. Radosav je bio mudar čovjek, uz to je imao izvanredno pamćenje. Umio je divno da priča, pa ga je milina bila slušati. Često je rješavao pojedine sporove i donosio presude.
Za stečene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim odlikovanjima, među kojima i Obilića medaljom.
Umro je 1929. u 89. godini. Tada su Nikšićani ovom zaslužnom i plemenitom čovjeku odali poštovanje dostojno njegove ličnosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila je „Slobodna misao“, gdje se, između ostalog, navodi: „Radosav Savov Stanišić živio je među nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti naši veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri čojstva i junaštva. Tek onda osjećamo njihovu veličinu, kada ih nema, kada više nijesu među nama“.
